Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
_(cropped).jpg)
Legendarnom Oliveru, 29.srpnja 2018.
Objavljeno: 29.07.2026 u Objavljeno: 15:49
Vagabundo, vagabundo lutaj dalje srce ludo u nebeskom beskraju…
Hommage velikom glazbeniku i umjetniku Oliveru Dragojeviću, nastalom od pabiraka, i kao takav je svakog 29. srpnja jednako emotivan i čitljiv sve dok legenda o Oliveru bude trajala. A uspomena na Olivera živjet će dok žive njegove pjesme koje su obilježile našu mladost i ostatak života.
Dobro jutro tugo,opet si nam stigla s juga da nas sitiš s kim si snila u tišini mora vječni odlazak. Nebo je pogrišilo, karte je promišalo, od nas te Olivere odvelo u daleke visine, nedostižne čak i tvome galebu. Bit će da si se smirio lipi naš Vagabundo, Vagabundo zauvijek u svojoj rodnoj grudi, Veloj Luci, di ti je humak pokrilo žuto lišće ljubavi.
Kad umre čovjek navre tuga i nevjerica, a onda se s vremenom pomirimo da smrt nije ništa nova, ništa nova…Jednostavno tako mora biti, jer ključ života je u Nečijoj tajanstvenoj ruci.
Ali kad nas napusti prijatelj drag koji je svu ljubav svoju nama u pjesmama dao dok srce nam diše, onda čežnja u nama dršće kao pjesma naglo prekinuta, jer ta pjesma je bila naš zajednički život kojom nas je nerazdvojno vezao.
Oliver je živio za pjesmu, živio u pjesmi i u pjesmu je stavija šaku riči, iscidija svu lipotu svita i unatoč rašpavu glasu išla ga je bez piza. I kad je bio dišperan judi, i kad je bio kuntenat zakantali bi njegove pisme, Živote moj…
Trči vrime, cvili maška, godine prolaze, a mi još tugujemo što je zauvijek otišao, noseći sa sobom sve one naše nježne godine otpjevane zajedno, i riječi iz kojih u nama naviru najljepši zvuci.
Ufamo se Olivere da tvoja pjesnička duša u slutnji mističnog traga bez beskraja osjeća da si nastavio živjeti u našim uspomenama gdje nas lipa mladost za tebe veže dajući s protokom vremena patinu našem starenju, i sve češće nam malinkonija u duši, u duši spava.
Ali ča drugo možemo, kad je život skalinada, u njemu se penje, u njemu se pada, svaki korak je jedna skala, a jedna skala jedna nada jer ča je život drugo vengo fantažija?! A s tobom je Olivere dragi, uistinu to i bio.
Svaka je pisma bila jedna skala u kojoj si nježne riječi sačuvao za nas i učio nas da vjerujemo u ljubav, naša zvijezdo sjajna. Vridilo je. I kada si zadnji put pustija brod iz boce, odrišija cimu i okrenija provu da plovi u beskrajnim nebeskim oceanima znali smo da se negdje gore u skrovitim visinama novi život rađa i da ti nije teško putovati naš Vagabundo, i kada bi se još jednom rodilo tvoje tilo istu bi pismu snilo i bilo bi ča je bilo, prijatelju naš, morski vuče. Mirno ti more i viruj da rič ta tvoja još će dugo u nama živit za te! Dok naša karoca polako za tobom gre i neka gre.
Sanja Bosnić
Obrada teksta iz Glasa Istre, 2018.
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
_1.jpg?1785080474031)
.jpg)
