Novigrad:Finalno natjecanje u kategoriji 700 vina i promocija talijanskog vodiča Vinibuoni d'Italia
Kratki esej o radu
Kratki esej o radu
Prije neki dan bio sam svjedokom jedne žučne rasprave, u kojoj je jedan naš mladi sugrađanin koji voli za sebe reći da pripada anarhistima, riječima, rukama i nogama pokušavao objasniti društvu viđenje današnjeg stanja iz svojega rakursa; kako naših tako i širih problema. Na kraju svoje tirade obrušio se na crkvu i crkvene redove. Ne znam, kao je na kraju ova žestoka diskusija završila, ali napuštajući je u mislima mi osta riječ - rad. Ovu riječ, bolje rečeno pojam ovaj vrli salonski anarhist vrlo često je spominjao. O njoj ili njemu govorio je posprdno, uvjeren da je on jedini koji je pročitavši esej "Ukidanje rada" iz male Black Blocove početnice "Proleteri svih zemalja, ujedinite se", o tome može suditi. U eseju „Black Bloc“ napominje se da je rad najveći izvor bijede u svijetu, pa ako želimo prestati patiti, moramo prestati raditi. Rad nije ništa drugo nego ruganje slobodi. Čitatelj će se priupitati: A što to imaju rad, crkva anarhisti, i što je tu zajedničko? Moj kratki odgovor bi glasio: mnogo je tu zajedničkog! Ovom mladom anarhisti, kako on voli za sebe kazati, sasvim je nepoznato da anarhizam kao pokret vuče korijene iz kršćanskog učenja a on je kao pokret započeo baš u crkvenim redovima. Nije li još čuveni teolog Toma Akvinski u svojim radovima zagovarao tezu da je „rad Božja kazna"? Ovo su kasnije prihvatili i neki crkveni redovi. O radu kao prokletstvu pisao je i čuveni ekonomist Adam Smith još u 18. stoljeću, a Proudhon kao jedan od utemeljitelja anarhističke misli o radu govori da je izvor sve bijede ovoga svijeta. Pa čak i Marx u svojim "Ranim radovima" zagovara tezu o ukidanju rada jer svaki je proizvodni rad, otuđeni rad. O radu se pisalo, govorilo i govori do današnjih dana. Negdje sredinom prošlog stoljeća on je u djelima nekih postmodernih marksista utemeljen kao bog novovjekovne metafizike. Nažalost, današnji bog ljudskog ćudoređa je potrošnja. I tako redom dolazimo do knjige koja me oduševila. Corinne Maier, francuska publicistkinja, u proljeće 2004. godine objavila je knjigu "Dobar dan lijenosti". I nije ni sanjala da će to biti pravi bestseler na tržištu Francuske i Evrope mediteranskog podneblja. Knjiga je prvenstveno nastala kao jedna vrst zabušantskog manifesta, antipod Blackovoj početnici anarhizma. Glavna je teza autorice kako ne samo da možeš biti lijenčina i izvući se, nego će takav odnos prema poslu pridonijeti i tvojem usponu na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke ili ustanove. Kroz uvod se Maier obrušava na suvremeni svijet tvrtki. Tvrtka nije čovjekoljubiva, nego dosadna i okrutna. Prema njezinoj tipologiji postoje tri kategorije ljudi: sljedbenici, štetočine i lijenčine. Sljedbenici su najbrojniji. Oni mirno napreduju, nikada ne pokušavaju bilo što promijeniti, ne dovode u pitanje poredak stvari, ne preuzimaju nikakav rizik niti inicijativu koja bi mogla imati bilo kakav učinak. Oni su mlitavi i bezopasni, u nekim krugovima našeg žargona još se nazivaju i "svitkovci". Štetočine unose zbrku u čitavu službu, huškaju ljude jedne protiv drugih. U njihovoj okolini vlada kaotično i gnjilo raspoloženje, a njihove kolege padaju u neurotične depresije. Oni su rjeđi od sljedbenika, ali mogu nanijeti velike štete. Ljenčine ostaju nevidljive i diskretne, pomalo preziru sljedbenike, a štetočina se klone kao kuge. Jedini cilj im je raditi što manje. Iz ovoga kratkog izlaganja kojega sam predočio autorica izvlači zaključak da ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopavati tvrtku bez ikakve opasnosti i šteta je ne iskoristiti tu prigodu. Jedino što zamjeram ovoj analizi je to što nije dodala i novi tip ljudi, a to su „uvlakači“, njima ovo naše mediteransko podneblje odgovara. Njih obično možemo prepoznati po vezicama (žnjiravcima, špigetama) na cipelama, da ih imamo za što povući!
U našem današnjem društvu u kojem vladaju iskrivljena shvaćanja nije ni čudo što se mnogi dive remetinečkim dušama i govore. " Osigurali su svoje naraštaje." Niz godina u našem narodu provlači se lajt motiv "a tko se obogatio od rada"?
Dok sam bio mlad i titov pionir često smo za ovaj praznik, kojeg smo proslavljali po običaju bijedno i jadno, znali zapjevati: "Drugarska se pjesma ori, da nam živi, živi rad". A kada smo odrasli, tada smo govorili: "Nikad me ne mogu toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi"
I stoga smo danas tu, gdje jesmo!
Mladi danas postaju ovisni o roditeljima i njihovoj pomoći. Ova država kao i ona prošla podilazi parazitima da ne kažem mediokritetima. Miljama smo mi daleko od kapitalizma weberijanskog tipa koji stimulira izvrsnost. Prosječnost ili uravnilovka i dalje je formula podobnosti i uspješnosti, a poruku i socrealizma, o kojoj sam nekoliko redaka ispred napisao ponavljam: "A tko se od rada obogatio"!
Napisao : Zlatan Varelija