Kokoš ili jaje – pismo prijatelju

Izdvojeno :

Objavljeno: 18.04.2022 u Objavljeno: 17:09

Kokoš ili jaje – pismo prijatelju

Priča je nastala na osnovu korespondencije autora i moje malenkosti glavnog urednika Tiramole

Ne znam slažete li sa mnom da i već konačno trebalo odgovoriti na pitanje; je li kokoš starija od jajeta ili je obratno. Ako ne baš globalno, ali na lokalnoj razini, ovdje na Bujštini, ovo smatram prioritetnim. Počnimo od nas dvojice. Ja recimo kažem da je jaje starije, a vi meni odbrusite-Ne kokoš je starija. Slijede replika za replikom, upadne neki krivi navod, pa neki ispravak, i tako bez konca i kraja. Sjetiti će te se nekadašnjeg instituta: Zbor radnih ljudi „ZRLJ“. Raspravljalo se na tim zborovima o svemu i svačemu, a jednom prilikom se nametnulo i ovo skolastičko pitanje.

Jednom prilikom naš zbor trebalo je sazvati pod hitno, a bila je predviđena i rasprava o mogućoj podjeli viška. S obzirom na veliku raštrkanost članova radnog kolektiva odlučeno je da se pozovu samo oni najbliži. Važno je da bude jedan više od polovice, zbog kvoruma naravno. Stjecajem okolnosti upravo se taj broj našao u blizini. Sakupismo se u dvorištu predsjednika Zbora druga Maria u Serbanima Donjnim. Smjestimo se na improvizirane klupe pod nadstrešnicom i zbor započne. Uz predsjednika sjedio je bradati visoka rasta, crnomanjasti referent za plan i analizu Mladen zvan Prvi, Montenegrin. Vidim meškoljite se, mrštite, mrmljate u sebi – pa kud je sada ovaj navalio s tim Markovim konacima (penjao sam se nekoć davno njegovim kamenim stubama u Prilepu). Strpljenja, poručujem ja, tek smo počeli.

Referent je razgovijetno, točno svakome razumljivo, obrazlagao troškove poslovanja i eventualne mogućnosti podjele nekog viška. Mnogo je vremena i riječi posvetio obrazlaganju poštanskih, telefonskih i teleprinterskih troškova. Pritom ga prekine nešto mlađi, kratko ošišani, glatko obrijani, ali također crnomanjasti Ćano:

- „Kakove veze mi imamo s telefonom, poštom i onim drugim ča ste rekli. Ako pošaljem kakovu kartolinu, čestitku bismo rekli za Novo lito, to napravim z mojimi šoldi. Tu nimamo telefona, vičemo si s jedne strane štale na drugu. Tako radimo i na njivi i z Gornji Šrbani na Donji“

On je već nekoliko puta prekidao upadicama i predsjednika i referenta. Predsjedniku Zbora je dozlogrdilo i on glasno prekine

- „Kuco ti što prekidaš, ki je ovdje kapo, tko je kokoš a tko jaje. Kokoš je stareja. Ja san za tebe kokoš, a Vi ste jaja“

Nadstrešnica se zatresla od smijeha, a glatko obrijani će:

- Ti ne moreš biti kokoš, nego samo možda neki peteh, a oni koliko ja znan ne nisu jaja

Predsjednikova žena, raznoseći čaše i bocun vina, čuvši ovo o petehu, blago se nasmiješila. Mlada činovnica, pomoćnica referenta malo je pocrvenjela u licu. Predsjednik opet podviknu:

- Kokoš je stareja od jajeta, basta homo daje

No glatko obrijani Ćano nije se predavao:

- Ti si Mario predsjednik, svaka ti čast, mi smo te izabrali. Staeji si od mene, možda si i pametniji, ali imaš samo jednog velog sina, a ja imam već dvoje male dice i nisan jaje. Ko si ti peteh, a žena ti se smije, i ja san peteh i da kapiš boji od tebe. Baš ne znan ča si ti. Prije si reka da si kokoš a sada vičeš da si peteh.

Ovdje Ćana prekine pljesak, referent se smijuljio, a njegova pomoćnica još više pocrvenjela. No Ćano odmah nastavi:

- Nimam ki zna kakove škole, ali znan ča je kokoš, a ča je peteh. Znan koje je delo kokoši a koje peteha. Oba dva su zišla z jajca. Brez kokoši nima jaja, a brez jaja ni kokoši ni peteha.

Sada se javi za riječ, povisoki žutokosi, ukrašen brčićima. Čak i mala dica znaju, reći će on da se u butigi prodaju jaja iz kojih nema pilića, pa niti kokoši niti peteha.

- To su jaja samo za hi ist. Za racu rabe jaja kadi je peteh ima svoje prste.Siguran je da su to takozvana konzumna jaja. Nesu ih kokoši na farmama bez pijetla. Njegova mama, brižna kakova je , nije u to vjerovala pa je vrgla „dvajset tih jaj pod kvočku“. Je pasalo i kvarnar dana a pulaštri nij i nij. A kokoš je bila vrijedna. Sjedila je na njima, obrtala hi, kako saka dobra kvoćka. Kad su onda jedno jaje razbili zavonjalo je po žveplu, da su i oči zapekle, a takova su bila i sa ostala- sami smrdež. Niti on nije baš školovan, premda ima položeni traktorski tečaj, ali mu se za to se fućka. On voli jaja, pulaštre, kokoši i petehe na pladnju, kako mu hi spravlja njegova mati. Ali ne bježi niti od onoga kako kažu: „nima tice do prasice“. A sada bi mogli na točku o podjeli viška, jer u njegovim rukama šoldi neće zavonjati – za što je nagrađen velikim pljeskom.

Referent je gledajući na sat, odlučio raspravu privesti kraju. Dosadašnje je nadmudrivanje smiješeći se dosolio viknuvši:

- Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje

Podjela viška izglasana je jednoglasno. Predsjednik je zaključio Zbor. Dvojica su odlazeći glasno fićukala poznati napjev o Nadalini koja muti jaja.

Vraćajući se kući toga kasnoga poslijepodneva, pod dojmom nato dovršenog Zbora, glavom mi potječe neka davno snimljena vrpca. Ovo se vjerojatno i Vama ponekad dešava. Onako, gotovo bez smisla, a onda se pokaže opravdana veza. Helvećanin Teophrastus Bombastus Paracelzus također je imao okapanja oko jaja i kokoši. Kao profesor na Medeicinskom fakultetu u Baselu, premda nevoljko, morao se družiti sa skolasticima, astrolozima, hiromantima, anatomima, alkemičarima i još ponekim ezotericima. Počesto bi se sastajali u maloj birtiji na obali rajne. Paracelzus je izbjegavao skolastičke rasprave, ali ih ponekad nije mogao izbjeći. Kojekakva pitanja vrlo uspješno je eskivirao i sugovornike žedne prevezao preko vode. Jednom prilikom prilikom priprema četrdesete obljetnice otkrića Amerike i opet je počela priča o kokoši i jajetu. Dekan fakulteta već poprilično naliven rajnskim rizlingom naredio je Paracelzusu neka se napokon izjasni. Sada mu nije bilo druge, ali je zatražio koju minutu više. Njegov dobar prijatelj šezdesetogodišnjak Hans, bolovao je već sedam godina od probavnih smetnji. Jaki bolovi na desnoj strani abdomena nisu mirovali ni danju ni noću. Premda je bio čvrste građe, vidljivo je propao. Pogotovo je to bilo primjetljivo zbog kokošjih prsiju još od djetinjstva. Sada je čak požutio kao afrički limun. Nerado sam prihvatio skalpel, preporučivši mu da napiše oporuku. Pogodite što sam našao:

- Kronični zapletaj crijeva- poviče nekoliko učenih profesora

- Ne, - uzvrati on – našao sam kamen u žučnom mjehuru. Bio je veličine manjeg kokošjeg jaja i žut i kakvih ima dolje u rijeci.

- Vaš prijatelj je dakle progutao jaje, pa je bio žut u licu, kako ste malo prije rekli. Znate, prilikom ronjenja u vodi, nikad se ne zna –primijeti jedan profesor astrologije

- Ne, nije – zanijeka Paracelzus, izbjegavao je vodu, nikada se nije kupao u rijeci. Osim toga želudac ne komunicira sa žučnim mjehurom, nego sa dvanaestercem, pa dalje crijevima do zadnjeg prirodnog otvora.

No astrolog se nije predavao:

- Miroljubivi Jupiter je zaštitni znak jetre, džigerice a ratoborni mars žučnog mjehura. Lako je pretpostaviti neki sukob između ta dva znaka i eto ti vraga.

Nasta poduži tajac kojega skrušeno gledajući dekana prekine Paracelzus:

- Velikoštovani, velikoučeni gospodine dekane, upravo dovršavam proučavanje Kolumbovih spisa. Njegov mi je dnevnik malo nejasan, jer nije sigurno da li je bio utorak ili srijeda, kada je osovio jaje na stol. Jednako tako muči me pitanje je li ono bilo sirovo, meko li tvrdo kuhano. Kakav je fakin bio, ne bi me čudilo da je bilo tvrdo kuhano. To bi onda mogla učinit i svaka budala. Čudesna je stvar jaje, u njemu se krije budući život. Uostalom ne nose jaja samo kokoši, nego i sve ostale ptice, od najmanjeg kolibrija do noja. Ne mogu baš sve nabrojiti, ali eto tu su ribe, insekti, gliste, crvi, leptiri, krvoločni krokodili, rakovi i razne školjke. I na kraju, još samo nešto zbog male šale. Premda ih ne nese, ali ih u svojoj mošnji nosi je i svaki obični bik. Vise mu kao zvona na tornjevima naše katedrale. Za najviše dvije mjesečeve mijene biti ću spreman odgovoriti na vaše pitanje – zapljeskaše svi osim dekana, on je zaspao.

Moja promišljanja o društvu iz Basela miješala su se sa onim iz Serbana Donjih kada naletjeh na jato kokoši. Bilo je to kod one uzine – koju i Vi dobro znate, na cesti u samim Kršetama. Usprkos vožnji hodom, začu se tupi udarac u donji postroj automobila. Sam sa sobom okladim se da najmanje jedna kokoš postane žrtvom. Kod kuće me žena dočekala, pokušajte pogoditi; a čime? Bila je kajgana sa šparogama. Jedući, pod zubima mi se pričinilo kako žvačem nešto kvrckavo i tvrdo. U trenu pomislih na pileće kosti. Odmah naravno odbacih tu mogućnost. Bili su to komadići ukusnog grma, a i jaja su, što bi rekao žutokosi bila konzumna..

Nekoliko dana kasnije, najdoh se opet na „mjestu zločina“ prometnog udesa. Gazda Antonio mi se smiješeći potvrdi dobivenu vlastitu okladu. Vidio me je onu večer, poznaje moju veturu. Izvana je žuta, kao jaje iznutra. Ne trebam se ubog toga ispričavati. Njegova žena uvijek ima barem tri dozine kokoši i dva peteha, pa jedna više ili manje ne igra nikakvu ulogu. On ionako voli kokošju juhu. Njezine kokoši imaju tri dvorišta, reče. Jedno je ovo gdje je kuća, drugo je cesta, a treće ono gospodarstvo sa štalom. Kokoši to ne kapivaju i svako toliko neka svrši u pinjati. Petehi su puno pametniji ili možda imaju tvrđu glavu. Čak je zatražio od općine da postave table upozorenja „kokoši prelaze cestu“, ali su to energično odbili. Priupitah ga za njegovo mišljenje o prvenstvu kokoši ili jajeta. On se ne razumije u te štorije, za to ga ne boli glava. Glavno je da žena potegne koju kunicu za jaja. On potiže od mlika, krumpira i pomidora. A potegnu nešto i od podizanja zvona u crkvi i na groblju. Tako nekako veže kraj sa krajem . On baš i nije neki trubilo, ali na ovakva pitanja neka odgovore učene glave.

Eto vidite, nažalost, ni pedlja se ne približimo odgovoru na postavljeno pitanje. No, ne klonimo duhom, ne bacimo koplje u trnje. Pri Vašim lutanjima Bujštinom ne isključujemo mogućnost nekog sugovornika, koji bi nam umio pružiti neki suvisli odgovor. Možda bi valjalo truda, pa razmisli o raspisivanju nekog neobavezujućeg referenduma.

Fedor Putinja /1927. – 2014. /

U Umagu, mjeseca Miholjšćaka, na

dan polaganja cvijeća i paljenja

svijeća pred spomenikom našoj

brodogradnji. .

na naslovnici slika autorice Jelene Kovačić / zbirka Zlatana Varelije/

Ostale vijesti iz kategorije