Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Knjiga je izišla kao zvorni zapis i slika jednog neslavnog, crnog vremena
Objavljeno: 09.07.2024 u Objavljeno: 19:36
Zapažanja ili osvrt na knjigu
Obzirom da danas predstavljamo knjigu u čijem naslovu stoji riječ svjedočanstvo, govorit ću o značaju osobnog svjedočenja, poglavito u medicini. Zašto je ono važno?, govori Lidija Gajski za portal epoha.
Osobno svjedočenje kao izvor informacije
Iznošenje osobnog iskustva u prvom je redu izvor informacije. U medicini, koja se bavi konkretnim čovjekom, medicinski proces, kako bismo to modernim rječnikom nazvali, kreće upravo od svjedočenja, iskaza čovjeka koji dolazi liječniku. Ono je polazište za kliničko promišljanje i postupanje. Istodobno, ako je riječ o nečem novom, dotad nepoznatom i neopisanom, može biti početak znanstvenog procesa. U tom slučaju slijedi znanstvena obrada i prezentiranje izvještaja u obliku posebne vrste znanstvenog rada koji se zove prikaz slučaja. Nakon toga, a posebno ako takvih izvještaja bude više, slijede daljnja istraživanja te eventualno definiranje novog kliničkog entiteta ili problema, nove terapije itd.
Pacijenti imaju iskustva i zapažanja i tijekom ostvarivanja svojih potreba u zdravstvenom sustavu. Ta vrsta opažanja pomaže u poboljšanju kvalitete zdravstvenih usluga i organizacije zdravstvene infrastrukture. Osobno svjedočenje važno je i u pravosuđu, ako se radi o dokazivanju štete od medicinskih postupaka, neetičnog ponašanja zdravstvenih radnika i loše organizacije sustava.
Sve navedeno logično je i prirodno u normalnim okolnostima. U nenormalnim, poremećenim okolnostima, kad je sustav disfunkcionalan, svjedočenje pacijenta kao izvor informacije još je važnije i značajnije. U situaciji kad je liječnik zbog manjkave izobrazbe zakinut za stručno znanje; kad zbog nedostatka vremena i volje više ne čuje što mu bolesnik govori; kad zaključke donosi šablonski, prema smjernicama postavljenima od moćnih interesnih grupa; kad vodeći medicinski stručnjaci prešućuju istinu ili otvoreno lažu; kad medicinska znanost proizvodi pogrešne nalaze i izbjegava bitne teme; kad mediji i politika rade za interese proizvođača lijekova i opreme – u takvom zdravstvu, otuđenom, pa i suprotstavljenom potrebama korisnika, osobna svjedočenja u stvari su jedino za što se možemo uhvatiti. Ako izuzmemo vrlo rijetke vjerodostojne stručnjake, iskustvo običnih ljudi u korumpiranom je sustavu još najmanje nepouzdan izvor informacija, i način, kanal za doznavanje istine.
Namijenjen, ne poglavito – liječnicima, znanstvenicima i zdravstvenoj administraciji, jer oni ne žele čuti ili se prave da ne čuju (barem za sad). Osobna svjedočenja namijenjena su u prvom redu izravno drugim ljudima, kao svojevrsni bypass kojim se zaobilazi zdravstvena infrastruktura. Silom prilika, jer je ta ista infrastruktura zakazala, iznevjerila ih i prepustila samima sebi, prisilila ih da se okrenu jedni drugima. Kroz osobne kontakte ili na internetu svjedočenja služe tome da ljudi čuju i upozore jedni druge, saznaju više i doznaju pravu istinu o svom zdravstvenom problemu, ali i o stanju zdravstvenog sustava. Da shvate da nisu ludi i da nisu sami u svojoj tegobi ili sumnji, da dobiju podršku i konkretnu pomoć u liječenju i snalaženju. I da se osnaže za individualno i kolektivno djelovanje i pritisak na nadležne.
Iznositi u javnost vlastito bolno iskustvo nije lako, naročito imenom i prezimenom – tema je osjetljiva, intimna, traumatična; često opterećena osjećajem krivnje, kajanja i ljutnje prema samom sebi. Osim toga, ljudi su ucijenjeni ovisnošću o zdravstvenom sustavu. Zamjere li se liječnicima, tko će ih sutra liječiti? No sa širenjem interneta i naročito s pojavom društvenih mreža, ljudi se sve više ohrabruju.
Udruge i pojedinci prepoznaju značaj osobnog svjedočenja
Svjedočenjima pacijenata, odnosno njihovim pritužbama sustavno smo se bavili u Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata. Predsjednica Udruge, Đula Rušinović Sunara od 2003. godine skupila je tisuće iskaza ljudi koji su doživjeli kršenje svojih prava kao pacijenti, ali i svojih temeljnih ljudska prava. Glavni zaključak do kojeg smo došli bio je taj da se pacijenti u stvari nemaju kome žaliti. Udruga je ponudila projekt za rješavanje tog i drugih problema, ali njen prijedlog Zakona o zaštiti prava pacijenata nije prihvaćen. Od 2012. bavili smo se i temom cijepljenja i predložili ukidanje zakonske obveze, no niti to nije prihvaćeno.
Iz Udruge je proizašla Građanska inicijativa Cijepljenje pravo izbora, kasnije udruga HURA. Oni su pozvali roditelje djece koja su doživjela nuspojave cjepiva da se jave sa svjedočanstvima, i od 2015. na svojoj internetskoj stranici u rubrici Kada zdravo dijete postane bolesnik, objavljuju njihove priče. Može se doznati koje su sve tegobe i bolesti njihova djeca razvila i s čime se roditelji susreću pri dugotrajnim i skupim pokušajima liječenja. Često potresna, svjedočenja govore o traumatičnim iskustvima roditelja koji su u strahu, pa i agoniji proživljavali burne reakcije svoje djece, ili mjesecima bespomoćno gledali kako njihova prethodno zdrava djeca, gube jednu po jednu životnu funkciju. Bez ikakvog upozorenja i razumijevanja liječnika koji su ponekad cijepili unatoč kontraindikacijama i protiv njihove volje, i u slučaju kasnijeg liječenja i invaliditeta djeteta gotovo bez ikakve pomoći zdravstvene i socijalne službe. „Poanta ovog teksta je da nikog nije briga“, napisala je jedna mama u svom svjedočenju.
HURA je izdala i knjižicu s naslovom Ni rijetke, ni blage, ni priznate, podnaslova Svjedočanstva hrvatskih roditelja o nuspojavama cijepljenja. Dokument sadrži 66 osobnih priča i 2019. je predan pravobraniteljici za djecu. Svjedočenja su korištena i za izradu plakata, a majke su govorile na prosvjedima.
Majke s lošim iskustvom, poput Helene Begenešić otvaraju svoje Fb stranice na koje im se javljaju mame koje su doživjele slično. Godine 2018. Tihana Petrović pokrenula je Fb stranicu Glupače. Zašto Glupače? Zato, stoji u obrazloženju, „jer smo sve koje dovodimo u pitanje cjepivo u njihovim očima glupače, a glupače i zato jer smo slijepo vjerovale u struku.“ „Želimo povećati svjesnost o štetnosti cjepiva i dati vam glas i snagu!“, „Nismo tu da bi se samo jadali, tu smo da si pomognemo, da se borimo rame uz rame jer tako bivamo jači“, stoji na toj posjećenoj stranici koja sadrži 115 svjedočenja o oštećenjima zdravlja djece nakon cijepljenja.
Godine 2019. Ivan Pernar osnovao je na Fb-u zatvorenu grupu Oštećeni cjepivima koja je uskoro skupila tisuće članova. „Pozvani su svi koji su oštećeni cjepivima ili imaju nekog bliskog tko je zbog cijepljenja pretrpio tjelesno oštećenje, da uđu u grupu i shvate da nisu sami niti jedini“, napisao je. „Nije nam cilj dokazivanje štetnosti cjepiva, nego skupljanje iskustava kao sredstva za daljnje političko djelovanje, kojim tražimo prestanak cijepljenja i obeštećenje za sve žrtve farmaceutske industrije”.
Svjedočanstvo ima osobitu moć
Nadalje, ono na što se treba posebno osvrnuti kad je riječ o iznošenju osobnog iskustva jest to da ono ima izuzetnu moć. Priča iz prve ruke nosi nezamjenjivu autentičnost i uvjerljivost, a ako još pobuđuje emocije, ostavlja dubok dojam i vodi poistovjećivanju i empatiji. Mi koji se bavimo razotkrivanjem manipulacija u medicini shvatili smo, intuitivno, veliku važnost osobnih svjedočenja.
No, marketinški odjeli farmaceutskih kompanija i biznisa općenito, tu su temu i njen značaj sustavno analizirali i znanstveno potvrdili. Našli su da su osobna svjedočanstva efikasnija od običnih oglasa. Ona privlače veću pozornost – na internetu ih čita ili gleda 92 % potrošača. Lako ulaze u pamćenje i mogu povećati prihod od određenog proizvoda i do 62 %. Istraživanja na polju medicine pokazala su da značajno utječu na odabir terapije (npr. na odluku o kirurškom zahvatu na srcu). Ispitanici kojima su predočeni statistički podaci o rizicima necijepljenja protiv HPV-a, u većoj su se mjeri odlučivali na cijepljenje ako su prethodno bili izloženi osobnom svjedočenju o tom riziku.
Efikasnije od znanstvenih argumenata i statistika, svjedočenje je zbog „ljudskog elementa“, osobnog jezika i narativne strukture, u smislu formiranja stavova, promjene mišljenja i ponašanja, dakle utjecaja na odlučivanje, izuzetno učinkovit alat. Iz perspektive i u rukama moćnika vrlo koristan, a u rukama suprotne strane iznimno opasan.
Stoga svjedočenja oštećenih cijepljenjem i drugim medicinskim proizvodima treba energično cenzurirati, a ako se pojave, ignorirati, relativirati, obezvređivati i proglašavati ih anegdotalnima. Pa je osobnih svjedočenja, pisanih i videa, na internetu razmjerno malo, teško se nalaze i brzo nestaju. Sadržaj tog tipa promptno se eliminira kao „neistinit“ ili „neprimjeren“.
Kad je riječ o znanstvenom istraživanju i publiciranju slučajeva ljudi oštećenih cjepivom, institucionalizirana znanstvena zajednica to „ne ohrabruje“, pa ih je stoga u medicinskoj literaturi donedavno bilo izrazito malo. One koji su krenuli u istraživanje progonilo se i sankcioniralo. „Ja sam samo radio ono što svaki liječnik treba raditi“, rekao je Andrew Wakefield, britanski liječnik i znanstvenik, „pošao sam od svjedočenja roditelja koji su bolest svoje djece povezivali s cijepljenjem, i to sam u svojem znanstvenom radu istraživao“. No zbog toga je javno diskreditiran i oduzeta mu je dozvola za rad.
Zadnjih godina, s događanjima oko COVID „plandemije“, situacija se mijenja. Stvari su se zaoštrile. Opasni postupci liječničke struke, njihova arogancija, manipulacije politike i medija izašli su na vidjelo. Sad već i New York Times piše o nuspojavama COVID cjepiva. Oštećenici su sve spremniji govoriti o šteti koju su doživjeli i ulažu sudske tužbe (u SAD-u više od 13 000).
Knjiga Svjedočanstva „cijepljenih“ u Hrvatskoj
I u nas imamo sada knjigu Arne Šebalj s naslovom Svjedočanstva „cijepljenih“ u Hrvatskoj. Tekst je u knjigu prenesen s grupe na mreži Telegram koja je otvorena pod tim nazivom u studenom 2021. Doslovno, bez uređivanja, odnosno obrade. Odnosi se na cijepljene protiv COVID-a koje je autorica pozvala da iznesu svoja i tuđa iskustva. Ljudi su se odazvali. Očito, gospođa Šebalj svojim je beskompromisnim stavom i radom tijekom korona krize, zadobila poštovanje ljudi i oni su joj se bili spremni povjeriti.
Autorica me zamolila da napišem predgovor knjizi. Zahvalila sam se, a glavni je razlog taj da sam smatrala da knjizi ne treba predgovor, naročito ne od medicinara. Nek se i na taj način vidi da su ljudi bili ostavljeni, iznevjereni od medicinske struke i prepušteni sami sebi. Neka to bude knjiga od ljudi za ljude. Na sramotu medicinara. Kojima se sva ta nesreća odvijala pred očima, a da oni nisu ni trepnuli.
Što još reći o knjizi? Post festum, možda bi joj bolje odgovarao naslov Svjedočanstva o cijepljenima u Hrvatskoj jer o tegobama, bolestima i smrti cijepljenih uglavnom izvještavaju druge osobe – članovi obitelji, susjedi, prijatelji, iz druge ili treće ruke (premda ima i onih koji su o sebi pisali u trećem licu). Pa i pojam svjedočanstva baš nije pogođen, barem ne u smislu u kojem sam govorila, jer izvještaji onih koji se javljaju većinom su kratki; oni i ne znaju detalje, često ne poznaju ni osobu.
Iskazi su uglavnom anonimni i većinom neprovjerljivi – za javnost. Autorica knjige, međutim, poznaje značajan broj autora svjedočanstava ili ima njihova imena i prezimena, no zamoljena je da ih javno ne objavljuje. Moguće je da su neki iskazi netočni i pristrani; vidljivo je stručno neznanje. Činjenica da se jedna osoba razboljela nakon cjepiva ne mora značiti ni povezanost, a kamoli uzročnost.
Dakle, ovo nije stručna niti znanstvena knjiga, niti uobičajena publicistika. Ali to niti nije bila njena ambicija. Za činjenicu da o pogođenima uglavnom govore drugi „krivi“ su cijepljeni, koji to ili ne mogu jer su teško bolesni ili ih više nema, ili ne žele zbog srama i nespremnosti da drugima i sebi priznaju vlastitu naivnost i površnost. Jesu li slučajevi mogli biti istraženi, priče detaljnije, uređene i obrađene? Možda, no to bi zahtijevalo potragu za autorima iskaza i za cijepljenima, njihov pristanak i predanu suradnju, vjerojatno stručne suradnike te medicinsko znanje i puno vremena. U datim okolnostima praktički neostvarivo. No, imamo to što imamo, od nečega treba početi. Citirat ću Voltairea – „Savršenstvo je neprijatelj dobra“. Ljudi često zapnu u nastojanju da stvar izvedu savršeno, i onda ne naprave ništa.
A, važno je da je knjiga izašla. Pa i u ovoj formi, čija je dobra strana autentičnost. Drugo, zbog količine iskaza – bez obzira na kvalitetu, već sama kvantiteta govori o tome da tu nečeg ima. To je značajno za one koji u nuspojave tzv. cjepiva još uvijek ne vjeruju. Sadržajno, čitatelj dobiva uvid u to koje su sve bolesti ljudi nakon cijepljenja razvili, ali i uvid u to na kojim je još mjestima sustav zakazao – ljudi pišu o nedostupnosti zdravstvenih usluga, neetičnosti i licemjerju zdravstvenih radnika, prisili na cijepljenje i testiranje, ograničenju kretanja i slično. Doznajemo i o narušenim obiteljskim i međuljudskim odnosima, o frustraciji i nemoći onih koji su upozoravali, a žrtve ih nisu slušale itd.
Dobro je da je sve to stavljeno na papir da ostane kao izvorni zapis i slika jednog neslavnog, crnog vremena. Kao informacija iz prve ruke i, u budućnosti, nadajmo se, polazište za dalje proučavanje i istraživanje medicinarima, sociolozima, psiholozima, pravnicima, povjesničarima i drugim stručnjacima. A svima nama i našim potomcima na upozorenje da se nikad više ne ponovi. Bolje rečeno, da to više nikad ne dopustimo.
Lidija Gajski
Izvor: epoha portal za kulturu komuniciranja
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
.jpg, naj željka .jpg)
.jpg)
