Klečanje na Trgu i milijuni iz proračuna

Izdvojeno :

Objavljeno: 14.12.2025 u Objavljeno: 14:21

Mogu li Hrvati tražiti model u kojem biraju kamo ide njihov novac?

Premijer Plenković je ovih dana poručio hrvatskoj javnosti, da trebamo biti tolerantni prema onima koji kleče na Trgu (molitelji na javnim mjestima-„klečavci“), osvrćući se, na već redovitu praksu skupine vjernika koji se prve subote u mjesecu, mole usred glavnog zagrebačkog placa i tim svojim činom „sablažnjuju“ neisto misleće prolaznike.

Tolerancija je vrlina, ali dok se u javnosti raspravlja o ponašanju u javnom prostoru, možda bismo trebali pogledati i ono što država čini u njihovom imenu-financijski.

Hrvatska godišnje (prema informaciji koju je dala Vlada još 2018.) izdvaja oko 600 milijuna kuna odnosno cca 80 milijuna eura za Katoličku crkvu. Riječ je o sredstvima koja idu za svećenike, vjeronauk u školama, vojne i policijske kapelane te obnovu crkava i sakralnih objekata. U državnom proračunu nema jedne stavke koja bi točno pokazala stvarni iznos koji se izdvaja za Crkvu. Iznosi su podijeljeni na razne stavke ovisno o klasifikaciji vrste plaćanja pa to djeluje nedovoljno vidljivo.

Portal Index.hr je svojevremeno objavio, da plaće vjeroučitelja čine značajan dio ukupnih državnih izdvajanja za Katoličku crkvu. Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja za 2014. godinu, 2.577 vjeroučitelja u osnovnim školama primalo je ukupno 200,1 milijun kuna godišnje, dok je 585 vjeroučitelja u srednjim školama dobivalo 42,4 milijuna kuna, što daje ukupno 242,5 milijuna kuna. Za 2015. i 2016. godinu procjena je oko 250 milijuna kuna godišnje.

Ovaj podatak naglašava problem netransparentnog izvještavanja Vlade. Dok su mediji često navodili da Crkvi godišnje ide oko 600 milijuna kuna, polovina tog iznosa zapravo otpada na plaće vjeroučitelja. Razlika između stvarnih plaća i ukupnog iznosa nije jasno objašnjena, pa javnost dobiva iskrivljenu sliku financiranja. Index je pokazao da Vlada time, namjerno ili ne, javnosti prezentira podatke na način koji može djelovati obmanjujuće.

Za usporedbu, Italija, zemlja s puno više vjernika i Rimom kao centrom katoličkog svijeta, radi potpuno drugačije. Talijanski porezni obveznici sami odlučuju kamo ide 0,8% njihovog poreza na dohodak (otto per mille). Katolička crkva dobiva većinu, ali građani mogu novac usmjeriti i na druge religijske zajednice ili socijalne programe ili dati državi. Ako talijanski porezni obveznici ne odaberu, njihov iznos se proporcionalno raspodjeljuje onima koji jesu. Simulacija ( moja vlastita) talijanskog modela u Hrvatskoj pokazuje da bi Crkva dobila otprilike 60 milijuna eura- tri četvrtine iznosa kojeg država sad izravno isplaćuje. Ove odnose treba shvatiti okvirno/fakultativno, jer su teško usporedivi, baš zbog netransparentnosti Vlade i dostupnosti podataka

Ono što je važno za istaknuti, talijanskim modelom financiranja Crkve i njezinih aktivnosti, građani bi imali pravo izbora, a proračun bi bio rasterećen. Talijanski model pokazuje da se financiranje može provoditi pravednije, uz aktivnu participaciju građana i kontrolu trošenja.

Hrvatski model automatskog financiranja Crkve rijedak je i u EU. Države poput Belgije, Luksemburga i Grčke također plaćaju svećenike i financiraju religijske aktivnosti iz državnog proračuna, ali većina drugih članica EU koristi drukčije pristupe. U Italiji i Španjolskoj građani sami odlučuju o dijelu poreza za Crkvu ili humanitarne projekte, dok Njemačka i Austrija koriste sustav crkvenog poreza, plaćenog samo od vjernika. Većina zapadnoeuropskih zemalja, uključujući Francusku, primjenjuje strogu sekularnost i ne financira religijske zajednice iz državnog proračuna, osim u povijesno specifičnim uvjetima.

U tom kontekstu nije iznenađujuće što je premijer Plenković rado viđen gost u Vatikanu. Tko ne voli darovatelje ? Njegova vlada nastavlja osiguravati proračunska sredstva, u skladu sa sklopljenim ugovorom sa Vatikanom još iz vremena predsjednika Franje Tuđmana. Time se jamči kontinuitet i stabilnost modela koji Vatikan cijeni. Izjava o toleranciji prema klečavcima na Trgu stoga dobiva i simbolički ton: pokazuje poštovanje prema ritualu, ali i potvrđuje financijsku sigurnost za Crkvu u Hrvatskoj.

U konačnici, pitanje nije religijsko nego građansko: hoćemo li i dalje biti tolerantni prema automatskim milijunima iz proračuna, ili ćemo tražiti model u kojem građani biraju kamo ide njihov novac ? Klečanje na Trgu moglo bi dobiti stvarni smisao tek kad svi shvatimo što stvarno plaćamo- i tko u stvari odlučuje o našem novcu.

Osvrt: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije