Kako je malvazija postala istarska kraljica vina

Izdvojeno :

Objavljeno: 14.10.2023 u Objavljeno: 20:56

Vinska priča: “Ženski portret istarske malvazije”

Kada ste prvi put čuli za malvaziju.? Mislim, kraljicu istarskoga vina? Ja negdje oko svoje šeste godine, a imam ih nezavidan broj.

Kasnih šezdesetih godina prošloga stoljeća vozio nas je nono Checco na zaprežnom karu tek asfaltiranim ulicama Umaga u svoj vinograd. Na berbu grožđa. Kola bi vukao crni konj Bruno, dok je krava Viola samovala u štali. U neko doba berbe bi nona Giulia pozvala berače na marendu, predviđenu podno ogromnog stabla koji je svojom raskošnom krošnjom stvarao debelu hladovinu. Čin vađenja hrane iz nonine košare doimao se znakom zahvalnosti Bogu za udijeljenu hranu. I danas me sustigne osjećaj pobožnosti pri sjećanju na nj. Rasprostrla bi nona bijeli stolnjak na tlo i redom vadila namirnice za okrjepu. Ošakolo, malo tršćanske mortadele i sira, staklene čaše za vino, a na kraju bi nježno položila kruh zamotan u bijeli tavajol i s četiri usporena pokreta, vršcima prstiju, razgrnula ga dok svjetlo dana ne bi ugledala štruca zlaćane kore, bucmasta i brežuljkasta. Najmirisniji hljeb, čiji vonj i sada može zapuniti moje nosnice. Njegova je meka utroba bila bijelja od samog brašna kojim je miješen i pečen. Potom bi nono Checco, usporeno težački, spustio i demižon svoje domaće malvazije i… to je bilo to. Blagovalo se. Znala sam već tada kako nastaje malvazija. Od brente do mošta, pa bačve i stola. Nonova kantina je bila tamna kao rudnik u kojoj je mirisalo na plijesni, vino a na tren bi zalutao miris kobasice, ošakola i pršuta koji su visjeli na drvenoj gredi.

Nonova malvazija bila je svjetlo žute boje i mutna. Kao, urin, da mi oprostite. Prije nego li bi potegli gutljaj vina, berači bi obrisali znoj s čela, njuškali, pijuckali komentirajući okus, pa ju zatim uspoređivali s vinima iz prethodnih godina. Nutkali su i nas klince da ju srknemo. Znatiželjni kakvi smo bili, kušali smo. Bila je kiselkasta i trpka. Mrštila sam se i ćutila prezir prema njoj. Što li su to odrasli hvalili, pojma nemam. Kad je nakon par godina nono Checco umro, nije se odlazilo više u berbu, a nonov sin Mario, koji je stanovao u Trstu, ubrzo je prodao vinograde. Zaboravila sam s vremenom na nonovu malvaziju. O vinu se tih sedamdesetih godina mog ranog mladenaštva nije pričalo, a ni konzumiralo u gradskim obiteljima. Pilo se, uglavnom, samo u težaka na selima. In vino veritas!

Pića iz Duty freeya

Osamdesetih su bila neka druga pića u modi. Prozapadnjačka. Kao i krpice iz Trsta. Većinom nabavljana u duty freeyma, preko veze. Za devize -DM. Vermouth Martini (rosso e bianco), Campari, Batida di Cocco, Irish cream whisky, Pina Colada, Amaretto di Saronno, razne vrste whiskya i francuskih konjaka u zagrijanoj čaši… S otvaranjem prvih socijalističkih šminkerskih kafića, gdje bi se okupljali šminkeri crvene buržoazije, pila se whisky-cola ili stock-cola, a rum-cola najčešće. Ista su se pića trošila i u popularnim diskotekama. A bilo ih je napretek, od Portoroža, Buja, Umaga, Novigrada do Poreča. Malvazija se u to doba obavezno nudila u poznatijim ribljim restoranima. Nama curama, nije predstavljala apsolutno ništa uparena s ribom ili nekim boljim jelom. Ali momci bi se znali i naliti, pa bi ih ujutro boljela glava.

Pizzerije, kolektivni hit!

Nastupila je uskoro era pizzerija. Lančano su se otvarale. Postale kolektivni hit! U ponudi nije bilo puno vrsta pizza i preferirala se “Quarto stagioni”. Uz pizzu se naručivalo pivo. Većinom Union, Zlatorog i Zagrebačko. Moj frend Dido nadimka “Quatro stagioni”, (dobio ga je zbog mokasinki koje bi nosio tijekom sva četiri godišnja doba) običavao bi nakon zatvaranja pizzerije u Babićima ( zatvarala se u 22 sata), pozvati ekipu k sebi doma na čašu(e) vina. Malvazije. Držao je demižon u posebnim uvjetima. Hladnoj, nezagrijanoj spavaćoj sobi, u ormaru. Bila je to njegova sobna kantina. Nekad pomorac, a sada turistički radnik u turističkoj agenciji, s dobrim nosom za vino, dok bi nam malvaziju točio u čaše, uvodio nas je kao Šeherezada u nepoznato. Čarobni svijet vina, odnosno istarske malvazije. Pričama iz njezine povijesti, prijevozu brodovima u amforama, mediteranskim sortama, okusima…, a o našoj istarskoj, govorio je s najvećim poštovanjem i hvalama spominjući seljake kod kojih se opskrbljuje najboljom. Ponavljao bi mantru “I signori in giaccheta bevi il vino con eticchetta, e il miglior vin xe del contadin…” ( Gospoda u jaknama piju vino s etiketom, ali najbolja vina su u seljaka.) Priznajem, tada su mi njegove istančane, zanosne riječi ostavljale puno snažniji dojam od samog okusa ondašnje malvazije. Zapalio nas je žarom kojim je pripovijedao o njezinom kulturnom značenju, magičnim predjelima uzgoja, probudivši zavičajnu ljubav prema toj neznanki. Opčinio nas je već tada opiplijivim okusima i strukturom vina u godinama kad u nas ni drug Tito nije imao sommelijera.

Osamdesetih malvazija ulazi u modu

Polako, sredinom osamdesetih, započinje i doba elitnog naručivanja vina po kafićima i to u velikim vinskim čašama iz Trsta. Točila se umaška malvazija od vodećeg umaškog proizvođača PIK-a, tj. HI Agri-ena čija su se brojna vina, okrunila zlatnim medaljama u Jugoslaviji. Tu je, u Umagu nastajala prva vinska umjetnost. Ni u snu to nismo promišljali. Primjenjivao se novi, tehnološki suvremeni pristup proizvodnji istarskih vina pod budnim okom stručnjaka-enologa. Postepeno se razvijala kultura ispijanja istarskih vina. Enogastronomija. Umaška je malvazija postajala je sve bolja i sve ukusnijih nota.

Putovala bi naša malvazija s nama i na slovenska skijališta. Na krovu tj. nosačima Piletova stojadina i Evine škode uz skije svezali bi dva demižona od po 50 litara. I tako svake zime. Drugi pravac: Golte, Rogla, Pohorje, Bovec, Vogel, Krvavec…Jednom zgodom nas je miličnik zaustavio na cesti i ugledavši demižone pitao: “Fantje, kaj boste spali na odprtem v kampu?” Mislio je drug organ da prevozimo ogromne količine ne bi li nas vino zagrijalo nakon što se Istrani naskijaju. A nama je poslije skijanja, ispijanih sadjevaca, borvničeka, žganja, vilijamovki… u bajtama na skijaškim stazama, navečer u hotelskim apartmanima najbolje legala na dušu naša malvazija. Kartalo se i pijuckalo. I nikad se bolje umaška malvazija nije uparila sa sarmom. Čak je i nama ženama naposljetku dospjela na višu razinu vrijednosti. Naravno, nikad ne u tim količinama kao momcima, što ženski rod neće nikad ni razumjeti. Osamdesete su završile u sporazumnim etapama s našom malvazijom u kojima smo sazrijevali skupa ne sluteći da joj utiremo put svjetske slave u novoj hrvatskoj vinarskoj izvedbi. Bili smo pioniri razvoja vrhunskog vinarstva gdje joj je dodijeljena titula kraljice istarskih vina.

Sommelieri: Slikari okusa

Zbog prirode posla, tj. pisanja susrela sam se oči u oči s mnogim dizajnerskim buteljama i kušala mnoge vrhunske malvazije etabliranih istarskih vinara. Pozorno pratila i uživala slušati opise i kvalifikacije o njima naših priznatih sommeliera. Zaista su slikopisni umjetnici. Kad ih opisuju kao da kistom iz palete riječi u rafiniranim nijansama oslikavaju portret svake malvazije. Slikari okusa. Tek kada me živopisno navedu da uđem i kušam strukturu vina osjetim puninu zlatnih kapi i njihovih okusa.

Pa ipak žene još uvijek manje uživaju u vinima. I valjda zato ima i manje sommelierica? Možda jer nas u našoj svakodnevnici ispijane još uvijek asocira na muško pijanstvo. Ili nešto što je kroz povijest imanentnije muškom rodu. Ali zato su oni i uspjeli razviti te senzore za sofisticiraniju distinkciju onih najboljih među najboljim vinima. A ja, još svih ovih godina dok sam oslikavala ženski portret malvazije nisam uspjela otkriti onu koja mi u potpunosti odgovora. Ali mislim da nije nitko, jer Istra iz godine u godinu okruni neku novu kraljicu istarskog vina - Malvaziju. Istarska priča o suvremenoj tehnologiji pripreme i proizvodnje kvalitetnih vina, na temelju suvremenog znanja i iskustva je regiju svrstala među top 10 vinskih regija, i moja priča o čuvenoj malvaziji svake godine doživi nastavak! Pa ipak, trenutno postoji jedna svježa malvazija koju obožavam nešto više od ostalih, ali to je stvar ukusa/okusa, o čemu se ne raspravlja. Rekla sam to iz moje ženske perspektive, ali i dalje istražujem neotkriveno poludrago kamenje tog žutog topaza u čaši. Žene ga vole. Istra je njihov nepresušni rudnik.

Sanja Bosnić

Obrada teksta iz Glasa Istre, 2020.

Ostale vijesti iz kategorije