Kako je Bassanese pretočio umaške božićnice iz šupljeg u prazno

Izdvojeno :

Objavljeno: 03.11.2026 u Objavljeno: 11:54

Foto: Ilustracija

Umaška božićna bajka

Novi Božić je pred vratima, a diljem Hrvatske ponovno se objavljuju vijesti o isplatama božićnica umirovljenicima. Gradovi i općine gotovo se natječu u tome tko će objaviti izdašniji iznos i predstaviti se kao najveći darivatelj svojim najstarijim sugrađanima.

No valja razlikovati dvije stvari: pravu božićnicu, koju gradovi isplaćuju svim umirovljenicima neovisno o visini mirovine, i socijalnu potporu namijenjenu isključivo najugroženijima, prema unaprijed utvrđenim prihodovnim cenzusima. Ova druga, premda se često naziva božićnicom jer se isplaćuje uoči blagdana, po svojoj je naravi socijalna pomoć (nadstandarna), a ne božićni dar.

U tom medijskom nadmetanju redovito je šampion Grad Umag – Umago, čija se božićnica godinama predstavlja kao jedna od najizdašnijih u Hrvatskoj. Ove će godine, prema najavljenim iznosima, dosegnuti čak 600 eura za najugroženije umirovljenike, one s prosječnim mjesečnim primanjima do 200 eura.

No kako je nastala ta umaška božićna bajka? I što se zapravo krije iza nje?

Laži, laži, laži me…

Za razumijevanje današnjeg „top modela“ potrebno se vratiti u 2018. godinu. Bila je to prijelomna godina koju mnogi tadašnji korisnici socijalnih potpora Grada Umaga neće pamtiti po dobrome.

Pisala sam tada o toj temi za Glas Istre i nikada neću zaboraviti pozive umirovljenika koji su željeli javnosti ispričati što im se dogodilo. U njihovim glasovima čuli su se gorčina, razočaranje, bijes i osjećaj poniženja. Vjerovali su da će objavljivanje njihove strane priče pomoći ispraviti nepravdu koju su smatrali da im je nanesena.

Prema tada važećem umaškom Odlukom o socijalnoj skrbi, najugroženijim starijim sugrađanima isplaćivao se mjesečni dodatak na mirovinu, i to četiri puta godišnje. Visina potpore ovisila je o visini mirovine i prihodima članova kućanstva, a pojedini su korisnici mogli ostvariti pravo na dodatak do 350 kuna mjesečno, ako su bili u kategoriji do 800kuna primanja.

Za ljude koji su živjeli na samom rubu siromaštva taj novac nije bio nikakva povlastica, nego važna pomoć u podmirivanju svakodnevnih životnih troškova.

Bez prethodne najave i odgovarajućeg informiranja korisnika, isplata dotadašnjih naknada izostala je. Umirovljenike se, prema njihovim tadašnjim svjedočenjima, mjesecima uvjeravalo da će novac biti isplaćen naknadno. Najprije nakon ožujka, potom u lipnju, zatim na jesen. Prolazili su mjeseci, ljeto je prošlo, a novca nije bilo.

Kada bi nazivali nadležni gradski odjel, dobivali su nova obećanja. Govorilo im se da budu strpljivi jer će im svi zaostaci biti isplaćeni prije Božića.

Iznenada, sredinom prosinca 2018. na kućne adrese tih ljudi stiže pismo-čestitka gradonačelnika Vilija Bassanesea. U njima se, uz zahvale za njihov doprinos razvoju Umaga i brizi Grada za staračku populaciju, najavljuje dotad neviđena božićnica – odnosno božićni bonus. (Iznosio je od 1.200 do 4.200 kuna ovisno o kategoriji primanja u koju su bili razvrstani po članu umirovljeničkog domaćinstva na kraju godine, op.a.)

20181221_012741 (3).jpg, božićnica

Foto: Sačuvana verzija pisma-čestitke na talijanskom jeziku

Možete li zamisliti radost ljudi koji su mjesecima čekali svoj novac? Pomislili su da će napokon dobiti i zaostale socijalne naknade što im nije bilo upitno i izdašnu božićnicu. Nakon godine neizvjesnosti, činilo se da će im barem božićni blagdani donijeti malo olakšanja.

Ali uslijedio je novi šok.

Ispostavilo se da se pod nazivom božićnog bonusa, odnosno božićnice, zapravo podrazumijeva isplata zaostalih naknada na mirovinu. Drugim riječima, novac koji su korisnici već trebali dobiti tijekom godine predstavljen im je kao posebna blagdanska pomoć.

Za te ljude to nije bila božićna radost, nego novo razočaranje i osjećaj poniženja.

Telefoni u dopisništvu Glasa Istre ponovno su zvonili. Obratili smo se i SUH-u Umag, tražeći da se pokuša intervenirati i ispraviti ono što su umirovljenici doživljavali kao nepravdu. Glas Istre pisao je o toj temi, no istodobno su brojni nacionalni mediji i televizijske postaje prenosili vijesti o velikodušnoj umaškoj božićnici, uglavnom bez propitivanja njezine stvarne naravi.

Tako je jedna priča o zaostalim socijalnim naknadama postala nacionalna priča o senzacionalnoj božićnici.

Jedna mi je umirovljenica, narušenog zdravlja, tada u suzama izjavila:

„Može ga biti sram. Gdje će mu duša? Pa što on misli, ako smo mi stari i siromašni, da smo i budale?!“

Njezine riječi nikada nisam zaboravila. Nije ju boljelo samo to što je ostala bez očekivanog dodatka u trenutku kada joj je bio potreban. Još ju je više boljelo što je ono što je smatrala svojim pravom predstavljeno kao tuđi dar.

Mjesečni dodatak postaje božićnica

U siječnju 2019. godine uslijedila je promjena sustava.

Gradonačelnik je Gradskom vijeću predložio novi model prema kojem se dotadašnje kvartalne naknade više neće isplaćivati tijekom godine, nego će se objediniti u jednu godišnju isplatu, krajem godine, pod nazivom božićnica.

Tako je redovita-tzv. nadstandarna socijalna potpora postala božićnica.

Formalno gledano, promijenjen je način i vrijeme isplate. Međutim, iz perspektive korisnika ostalo je ključno pitanje: zašto se pomoć ljudima s najnižim primanjima isplaćuje tek jednom godišnje, umjesto u nekoliko obroka tijekom godine, kada im je potrebna?

Upravo je na tu okolnost upozoravao vijećnik Daglas Koraca (IDS), koji se 2019. godine na Gradskom vijeću usprotivio takvom modelu. Zalagao se za povratak ranijoj kvartalnoj isplati, ističući da bi takav raspored bio korisniji ljudima koji se svakodnevno bore s rastućim životnim troškovima. Upozorio je i na mogućnost da pojedini korisnici zbog starosti i zdravstvenog stanja možda neće dočekati kraj godine i isplatu svoje godišnje potpore. Možda bi važnije od svake godine iznova objavljivanja rekordnih iznosa bilo zapitati se je li za ljude koji žive s nekoliko stotina eura mjesečno doista najbolje rješenje čekati prosinac da bi dobili pomoć koja im je potrebna tijekom cijele godine?!

Jer božićna bajka lijepo zvuči, ali od nje se ne plaćaju računi, ne kupuju lijekovi i ne puni hladnjak.

No, model je ipak promijenjen.

I tako se rodila umaška božićna bajka koja se svake godine iznova predstavlja kao dokaz iznimne socijalne osjetljivosti gradske uprave.

Nije sporno da novac koji se isplaćuje najugroženijima ima svoju vrijednost. Nije sporno ni da je pomoć dobrodošla. Sporno je što se iz javne komunikacije gotovo u potpunosti izgubila činjenica da je riječ o socijalnoj potpori koja je nekada bila isplaćivana tijekom godine, a ne o posebnom daru kojim se Grad svake godine iznova odriče dijela proračunskih sredstava.

Drugim riječima, novac je ostao u istoj socijalnoj namjeni, ali je promijenio ime, dinamiku isplate i marketinško pakiranje.

Bassanese je tako dobio priliku da svake godine, u mjesecu darivanja i dobročinstva, javnosti predstavi još jednu priču o velikodušnosti i brizi za najstarije sugrađane.

A umaški umirovljenici? Mnogi od njih na takve objave odmahuju rukom. Možda zato što su odavno naučili da se ne treba previše uzdati u bajke. Prisjetimo se Andersena i njegova „Careva novog ruha“: ponekad je dovoljno da netko napokon izgovori ono što svi vide.

Piše: Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije