Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Kad je stari Mališ zapjevao u Svetom Lovreču
Objavljeno: 16.11.2026 u Objavljeno: 10:50
Priča o istarskom kirijašu koji je u jednom trenutku postao glas svoga naroda
U sjećanju književnika Ernesta Radetića ostao je jedan neobičan čovjek. Zvali su ga stari Mališ, a pravo mu je ime bilo Ivan Brečević. Živio je u kući uz cestu Pula – Trst, nedaleko od Svetog Lovreča Pazenatičkog, u smjeru Baderne.
Bio je kirijaš. Imao je kola i dva konja, a svakoga je jutra, oko pet sati, kretao prema Poreču, preko Baderne i Žbandaja. Vozio je robu za trgovce i obrtnike iz Svetog Lovreča. Bio je jedini koji je redovito održavao tu trgovačku vezu s Porečom. Ostalo hrvatsko stanovništvo uglavnom se bavilo poljoprivredom i vinogradarstvom. Put od šesnaest kilometara u jednom smjeru, uz spori hod konja i škripu kola, trajao je gotovo cijeli dan. Kući se vraćao oko devet navečer.
Radetić se još iz djetinjstva sjećao kako bi svakoga jutra pogledao kroz prozor kuće u Baderni gdje je živio, ne bi li vidio prolazi li Mališ. Najprije bi se začula škripa kola, a zatim jednoličan topot konjskih kopita. Znao je da je oko pet sati i da stari Mališ ponovno kreće na svoj svakodnevni put.

Na putu je imao svoja uobičajena odmorišta. U Baderni bi se zaustavljao u gostionici šjore Biče, koja se zvala Poli križa, nedaleko od tamošnjeg križanja. Sišao bi s kola, popio decilitar rakije, napunio lulu i nastavio put prema Poreču. Zatim bi se zaustavio u Žbandaju, kod Poli Vunarke. Konji su dobro poznavali taj raspored: znali su gdje treba stati i kada ponovno krenuti.
Mališ je gotovo uvijek imao lulu u ustima. Bio je pomalo omamljen od rakije, ali nikada pijan. Radetić ga opisuje kao čovjeka iznimno blage naravi, tihog i dobroćudnog, koji nikada nije vikao, ljutio se ni psovao. Takav je bio njegov svakodnevni život, jednoličan i predvidljiv, kao da se ništa izvan njegova puta i njegovih konja ne događa.
A događalo se mnogo toga...
U Svetom Lovreču i okolnim selima tih se godina budila hrvatska nacionalna svijest. Prva hrvatska škola u Baderni otvorena je 1896., a prva hrvatska gimnazija u Pazinu 1899. godine. Hrvatski se narodni preporod širio Istrom, a sve više ljudi postajalo je svjesno potrebe da se vlastitim jezikom služe ne samo u obitelji i svakodnevnom životu nego i u školama, kulturnim ustanovama i javnosti.
Upravo u takvom ozračju, 18. rujna 1898., otvorena je hrvatska čitaonica u Svetom Lovreču. Njezino osnivanje bilo je važan događaj za hrvatsko stanovništvo sutlovreštine. Čitaonice su u to vrijeme bile mnogo više od mjesta na kojima su se čitale novine i knjige. Bile su središta narodnog okupljanja, kulturnog života i buđenja nacionalne svijesti.
Koliko je takav korak bio važan, najbolje se može razumjeti iz tadašnjih političkih prilika u Istri. U Istarskom saboru, pokrajinskoj ustanovi u kojoj su se odlučivala važna pitanja života Istre, hrvatski i slovenski zastupnici morali su se boriti čak i za pravo da ih se sasluša kada govore na svojem materinskom jeziku. Iako je njihovo pravo na uporabu hrvatskog i slovenskog jezika bilo utvrđeno odgovarajućim odlukama Carevinskog vijeća u Beču, talijanski zastupnici i njihovi politički pristaše nisu se mirili s takvom ravnopravnošću.
Zbog poteškoća prilikom održavanja sjednica Istarskog sabora u Poreču, sjednice su preseljene u Pulu. Tijekom zasjedanja u Puli, u siječnju i veljači 1898. talijanski su zastupnici pozivali građane , među njima i talijanske učitelje i učiteljice, da dolaze na sjednice Sabora i zauzimaju mjesta na galeriji. Kada bi hrvatski ili slovenski zastupnici počeli govoriti na svojem materinskom jeziku, s galerije bi se čuli povici, uvrede, dobacivanja i negodovanje. Takvim se ponašanjem sustavno ometalo njihove nastupe i onemogućavalo normalan rad Sabora. O tim je događajima redovito izvještavala i „Naša sloga“, upozoravajući hrvatsku javnost na položaj hrvatskih i slovenskih zastupnika i njihovu borbu za jezičnu ravnopravnost.
Posljednja sjednica Istarskog sabora u Puli održana je 26. veljače 1898. godine. Nakon toga tijekom ostatka godine nije bilo sjednica. Sabor je ponovno počeo zasjedati tek 9. ožujka 1899., i to u Kopru, gdje se računalo da će biti moguće raditi u mirnijim okolnostima. Takav razvoj događaja dovoljno govori o atmosferi u kojoj su hrvatski i slovenski predstavnici pokušavali obavljati svoju dužnost.
Dok su se u Puli hrvatski i slovenski zastupnici borili za pravo na govor na materinskom jeziku, u Svetom Lovreču, hrvatsko seljačko stanovništvo uspjelo je stvoriti vlastito mjesto okupljanja. Unatoč protivljenju građana Talijana , uspjeli su otvoriti hrvatsku čitaonicu. Bio je to dokaz da se hrvatska narodna svijest nije budila samo u većim istarskim središtima nego i u manjim sredinama, zahvaljujući odlučnosti i zajedništvu običnih ljudi.
Usporedno s političkom borbom za narodna prava, zaoštravalo se i pitanje jezika u crkvi. Porečko-pulski biskup Ivan Flapp već je od 1901. ograničavao uporabu slavenskog jezika u bogoslužju, a nekoliko godina kasnije i tršćansko-koparski biskup Franjo Nagl objavio odluku prema kojoj je u njegovoj biskupiji, uz iznimku Kastavskog dekanata, liturgijski jezik trebao biti latinski. Za istarske Hrvate to nije bilo samo crkveno pitanje. Jezik kojim su se molili bio je dio njihova identiteta, njihove povijesti i osjećaja pripadnosti.
U svibnju 1907., nakon pobjede Hrvatske narodne stranke na izborima za Carevinsko vijeće u Beču, pod vodstvom poznatog trojca Spinčić – Mandić – Laginja, hrvatski su seljaci u okolici Svetog Lovreča sve odlučnije tražili i svoju hrvatsku školu.
U samom mjestu, unutar zidina, malobrojno talijansko građanstvo držalo je u svojim rukama općinsku upravu, školu, trgovine, mlin i obrte. S druge strane, tisuće hrvatskih seljaka živjele su bez vlastite škole, učitelja i službenika, često i bez osnovne pismenosti.
Hrvatski seljaci nisu samo tražili otvaranje škole. Bili su spremni sami izgraditi školsku zgradu i snositi troškove njezina financiranja, a od nadležnih su vlasti tražili suglasnost za otvaranje hrvatske škole. Drugim riječima, nisu čekali da im netko drugi osigura uvjete za obrazovanje njihove djece, nego su vlastitim sredstvima i zajedništvom željeli ostvariti pravo na školovanje na materinskom jeziku.
Borba za hrvatsku školu nije bila jednostavna. Seljaci su zaprijetili bojkotom trgovina, mlina i obrtnika. Žito više nisu nosili u Zaccajev mlin, nego u Badernu, Tinjan, Poreč, pa čak i Višnjan. Nakon šest ili sedam godina uporne borbe, u srpnju 1912. otvorena je hrvatska škola u Svetom Lovreču.
Prvi učitelj bio je mladi Milan Zec iz Lovrana, tek završeni učitelj. Seljaci su ga dočekali s velikim oduševljenjem. U školu su dolazila djeca različite dobi, a roditelji su ih sami dovodili. Učitelj je obilazio njihove domove i brzo stekao njihovu naklonost.
Jedne se večeri, vraćajući se iz kuće jedne seljačke obitelji, našao na meti napadača koji ga je iz mraka pogodio kamenom u leđa. Zec se požalio seoskim prvacima, a glas o napadu brzo se proširio. Govorilo se da su gradski ljudi kamenovali hrvatskog učitelja, pa je jedan kamen u narodnoj priči ubrzo postao čitava kiša kamenja.
Pripremalo se veliko okupljanje u Svetom Lovreču. Radetićev stariji brat sudjelovao je u tajnim dogovorima, a Radetić je toga dana pošao s njim. Ljudi su pristizali iz svih okolnih sela.
Na putu prema mjestu, Radetić je ugledao starog Mališa kako izlazi iz svoje kuće i kreće prema Svetom Lovreču. Pomislio je da vjerojatno ne zna ništa o okupljanju. Mališ je bio izvan političkih zbivanja, vozio je za građansku gospodu, nije imao djece koja bi pohađala novu školu i činilo se da ga se cijela ta borba zapravo ne tiče. U mjestu ga je poslije izgubio iz vida.
Pjesma koja je odjeknula crkvom
Oko četiri sata popodne, kada su zazvonila zvona za večernju molitvu, ljudi su počeli ulaziti u crkvu. Ubrzo je bila puna. Stari češki svećenik predvodio je molitvu i blagoslov. Činilo se da je sve završeno.
A onda se pod crkvenim svodovima začuo dubok i snažan glas starog Mališa.
Započeo je staru crkvenu pučku pjesmu:
„Budi hvaljeno… po sve vrime…”
Možda se ta pjesma u crkvi nije pjevala desetljećima. Ali sada su joj se spontano pridružili stariji ljudi, žene i mladi. Glasovi su se množili, pjesma je postajala sve snažnija, crkveni su svodovi odjekivali, a zastave se njihale. Mališ je pjesmu zapjevao tri puta, a narod mu se sva tri puta pridružio.
Radetić, tada mladi gimnazijalac, gledao je čovjeka kojega je dotad poznavao samo kao tihog kirijaša s lulom u ustima. Sada mu se činilo da pred sobom vidi nekoga drugoga: uspravna, snažna čovjeka, kao isklesana od kamena. U dimu tamjana i svjetlu zalazećeg sunca koje se probijalo kroz crkvene prozore, stari Mališ više nije bio samo čovjek s kolima i konjima.
U tom je trenutku postao glas naroda.
Kada je završio pjesmu, tiho se okrenuo od oltara i krenuo sredinom crkve prema izlazu. Ljudi su ga gledali i sami mu se sklanjali s puta.
Vani je na trgu nastalo slavlje. Teklo je vino koje je darovao Gašpar Herak, a okupljeni su klicali:
„Živio, živio i živio Sveti Lovreč hrvatski!”
Te je večeri stari Mališ, barem na trenutak, postao mnogo više od čovjeka koji je svakoga jutra vozio robu prema Poreču. Nije držao govore, nije predvodio političke sastanke, nije se nametao. Učinio je nešto jednostavno, ali veliko: zapjevao je pjesmu koju je narod prepoznao kao svoju. I ljudi su ga slijedili.
Povratak svakodnevici
Kasno te večeri, vraćajući se kući, Radetić je vidio da u Mališevoj kući još gori svjetlo. Pomislio je da se stari priprema za sutrašnji put.
I doista, već u pet sati ujutro ponovno se začula poznata škripa kola i jednoličan topot konjskih kopita. Mališ je nastavio svoj uobičajeni život. Ponovno je zastao kod Poli križa, popio svoju rakiju, napunio lulu i nastavio prema Poreču. Isto se ponavljalo godinama.
Sve dok jednoga dana njegovi konji nisu doveli kola u Sveti Lovreč s mrtvim Mališem na njima. Umro je mirno, negdje na putu između Poreča i Svetog Lovreča. Gostioničarke u Žbandaju i Baderni čudile su se što toga dana nije sišao po svoju uobičajenu rakiju.
Tako je završio život starog Mališa, čovjeka koji je desetljećima vozio istim putem, a kojega je jedan jedini trenutak učinio nezaboravnim.
Radetić je zapisao da je Mališ ostavio dubok trag u njegovoj mladoj duši. I nije teško razumjeti zašto.
Jer priča o starom Mališu nije samo priča o jednom istarskom kirijašu, o njegovim konjima, kolima i svakodnevnim putovanjima. To je priča o trenutku u kojem običan čovjek prepoznaje što je potrebno njegovu narodu i, bez velikih riječi i bez ikakve želje za isticanjem, učini ono što drugi možda ne bi imali hrabrosti učiniti.
Životna lekcija koja vrijedi i u današnjim vremenima
U svakom vremenu postoje ljudi koji se povlače pred nepravdom, ali postoje i oni koji se usude prvi podići glas. Takvi ljudi ne moraju biti političari, vođe ni govornici. Ponekad je dovoljno da imaju hrabrosti učiniti ono što je ispravno, čak i kada se čini da su sami.
I danas živimo u vremenu u kojem se demokracija ne smije svesti samo na izbore i glasovanje. Oni koji vlast dobivaju na slobodnim izborima ne dobivaju time pravo da je zloupotrebljavaju, da samovoljno odlučuju ili da građane uvjeravaju kako moraju šutjeti i trpjeti. Demokracija nije samo pravo izabrati vlast. Ona je i pravo, ali i dužnost građana da se suprotstave nepravdi i svakoj samovolji.
Narod koji nema nikoga tko će se usuditi prvi podići glas lako postaje narod koji je naučio šutjeti. A narod koji se boji podići glas pred nepravdom polako gubi i svoju slobodu.
Zato nam je, u svakom vremenu, potreban naš stari Mališ.
Priča o starom Mališu temelji se na zapisu Ernesta Radetića u knjizi Istarski zapisi, izdanje 1969. Zagreb.
Priredio: Veljko Ivančić