Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Juraj Dobrila između Poreča i Trsta: biskup koji je remetio planove talijanskih nacionalista
Objavljeno: 19.01.2026 u Objavljeno: 15:44
Dobrila nije bio samo vjerski vođa – bio je ključni pokretač kulturne i nacionalne emancipacije
Juraj Dobrila (1812.–1882.), biskup Porečko-pulske biskupije od 1857. do 1875. godine, jedna je od ključnih figura hrvatskog i slovenskog narodnog pokreta u Istri u 19. stoljeću. Njegova djelatnost nadilazila je okvire crkvenog pastora; kroz osnivanje čitaonica, tiskanje Naše sloge, dodjelu stipendija te aktivno sudjelovanje u Istarskom saboru i Bečkom parlamentu, Dobrila je postao autoritet među hrvatskim i slovenskim seljaštvom.
Istra u Dobrilino vrijeme bila je višeznačna regija: talijanski jezik i kultura dominirali su gradovima i upravi, dok je većinsko slavensko stanovništvo, uglavnom seosko, bilo marginalizirano i pismeno nedovoljno osnaženo. U tom kontekstu Dobrila nije bio samo vjerski vođa – bio je ključni pokretač kulturne i nacionalne emancipacije.
Posebno je važno istaknuti kako je njegova prisutnost remetila planove talijanskih nacionalista. Dobrila je sustavno podupirao školstvo na hrvatskom i slovenskom jeziku, zalagao da se u zapisnicima lokalnih upravnih tijela koristi i hrvatski jezik, i promicao njegovu primjenu u službenoj dokumentaciji, umjesto da dominiraju talijanski i njemački. Otvarao je čitaonice u Poreču, Pazinu, Labinu i okolnim selima, financijski pomagao škole i dodjeljivao stipendije, što je osnažilo slavenske zajednice i onemogućilo jednostranu kulturnu i političku dominaciju talijanske elite u Istri.
U časopisu Naša sloga Dobrila je pisao:
“Neka svaki narod svoje svjetlo širi, da i najslabiji glas ne ostane utišan. Škola i knjiga nisu samo sredstvo učenja, nego put slobode i poštovanja dostojanstva naroda.”
Takvi tekstovi jasno pokazuju njegovu viziju – podizanje nacionalne svijesti i osnaživanje običnog puka kroz obrazovanje i čitanje.
Premještaj Dobrile 1875. godine u Tršćansko-koparsku biskupiju imao je duboke posljedice za političku ravnotežu u regiji, iako je formalno bio unutar kanonskih okvira crkvene procedure.
Zamislimo što bi dr. Mijo Mirković (Mate Balota, 1898.–1963.) rekao da je mogao pročitati knjigu Bože Milanovića „Hrvatski narodni preporod u Istri“ (1967.) u kojoj je posebno poglavlje posvećeno djelovanju biskupa Dobrile, od 1957. do 1882.g. Onako kako je Mirković tražio od mons. Bože Milanovića u pismu upućenom 1961.god. Mirković u ulozi tajnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, molio je Milanovića da za potrebe Matice Hrvatske koja je u ono vrijeme pripremala izradu velikog Spomen spisa povodom stote obljetnice narodnog preporoda u Dalmaciji i Istri obradi razdoblje od dolaska Dobrile za porečko-pulskog biskupa do njegove smrti. Naknadno, nakon znatnog interesa čitateljstva, Milanović je proširio temu i razdoblje, te obradio državno-političke i crkvene prilike u Trstu i Istri od pada Mletačke republike 1797. do smrti biskupa Dobrile 1882.
Knjiga Hrvatski narodni preporod u Istri i danas je vrijedan izvor povijesne građe za povjesničare mlađe generacije, osobito onih koji nakon 1990. istražuju povijest Istre 19. stoljeća i hrvatski narodni preporod na Poluotoku. Za mene, kao strastvenog čitatelja povijesnih djela, Milanovićeva knjiga bila je temeljni izvor za prezentiranje ključnih činjenica o djelovanju biskupa Dobrile. Uz nju, pisma Carla De Franceschija, najvećeg kritičara Dobrile i njegova suvremenika u Istarskom saboru, pružila su autentičan uvid u sredinu 19. stoljeća, razdoblje konfrontacije dviju nacionalnih struja: talijanske, koja je težila očuvanju dominacije, i slavenske, koja je zahtijevala nacionalnu ravnopravnost.
Biskupska služba u Porečko-pulskoj biskupiji (1857–1875)
Juraj Dobrila nije bio običan biskup. Tijekom gotovo dva desetljeća u Poreču i Puli oblikovao je kulturni, obrazovni i politički pejzaž Istre, zauzimajući se za hrvatsko i slovensko stanovništvo:
- Kultura i obrazovanje: Otvarao je čitaonice u Poreču, Pazinu, Labinu i okolnim selima te poticao čitanje na hrvatskom jeziku. Financijski je pomagao škole, dodjeljivao stipendije i poticao tiskanje knjiga i novina (Naša sloga), jačajući pismenost i nacionalnu svijest.
- Politički angažman: Sudjelovao je u Istarskom saboru i Bečkom parlamentu, gdje je branio prava netalijanskog stanovništva, često se suprotstavljajući talijanskim zastupnicima.
- Jezik i identitet: Zalagao se da zapisnici Sabora budu na hrvatskom jeziku, što je jačalo nacionalni identitet i omogućavalo pravnu i kulturnu ravnopravnost.
Dobrila je bio poznat po svojoj upornosti i neposrednosti: seljaci su ga poštovali zbog pravednosti i konkretne pomoći, dok su talijanski političari često smatrali njegovu odlučnost prijetnjom.
U vlastitim pismima i tekstovima Naše sloge pisao je:
“Ne smijemo dopustiti da glas malog čovjeka ostane utišan; svaki narod ima pravo na svoje pismo i svoje škole.”
“Od kada se čita Naša Sloga, naš narod počinje spoznavati svoje dostojanstvo i prava, i mi želimo da to buđenje bude trajno i iskreno.”
Njegova prisutnost i angažman sustavno su remetili planove talijanskih nacionalista, koji su težili očuvanju kulturne i političke dominacije u Istri.
Oštra kritika Carla De Franceschija
Carlo de Franceschi, talijanski odvjetnik, političar i povjesničar iz Gologorice, pripadnik imućne obitelji zemljoposjednika-doseljenika iz Furlanije, bio je jedan od najglasnijih kritičara Dobrile. U svom dvadeset i trećem pismu (23.prosinca 1883.) upućenom svom teško bolesnom sinu Giancarlu (Carlo De Franceschi- Uspomene) zapisao je:
"Dobrila se prilikom školovanja u Karlovcu zadojio hrvatskom nacionalnom idejom, kojoj je poslije postao najgorljiviji širitelj i pregalac u Istri..... želio je među Slavenima razviti civilizaciju koja bi ih izjednačila s talijanskim stanovništvom među kojima su živjeli, ne razmišljajući kako to stanovništvo posjeduje prastaru i potpuno razvijenu civilizaciju…"
De Franceschi nije štedio riječi: Dobrila mu je bio prijetnja, moralni i politički kontrapunkt talijanskoj hegemoniji u Istri. Kritizirao je njegovu gorljivost, ali svjesno prepoznao njegovu učinkovitost u širenju hrvatskog i slovenskog utjecaja.
Premještaj u Tršćansko-koparsku biskupiju (1875)
Godine 1875. Dobrila je premješten u Trst i Koper. Premještaj je formalno bio kanonski: prethodni biskup Bartolomeo Legat preminuo je, a Dobrila je imao iskustva iz ranijeg razdoblja u Trstu kao kanonik i župnik stolne crkve Sv.Justa (San Giusto) i po rangu, prvi do biskupa.
No politički učinci bili su očiti:
1. Istarski sabor izgubio je snažnog zagovornika hrvatskih i slovenskih interesa.
2. Seljačko stanovništvo ostalo je bez vođe i autora kulturnih inicijativa koje su poticale nacionalni identitet.
3. Talijanski nacionalisti dobili su više prostora jer je najutjecajniji kritičar njihovih planova uklonjen.
4. Dobrila u Trstu postaje defenzivni biskup, fokusiran na održavanje reda, a ne na promjene.
Premještaj se formalno mogao smatrati administrativnim ili kanonskim činom, ali efekt je bio tihi način neutralizacije utjecajne osobe. Dobrila nije kažnjen, ali je uklonjen iz područja u kojem je njegova prisutnost bila najefikasnija.
Nasljeđe i zaključak
Juraj Dobrila bio je više od biskupa – bio je moralni, kulturni i politički autoritet hrvatskog i slovenskog stanovništva u Istri. Njegova djelatnost u školstvu, tiskarstvu i političkom životu Istre ostavila je dugotrajan trag: poticao je pismenost, jačao nacionalni identitet i omogućio ravnopravnost jezika u službenoj uporabi.
Danas, Juraj Dobrila ostaje simbol borbe za nacionalnu ravnopravnost i kulturnu emancipaciju, a njegovo ime nose škole i institucije koje njeguju hrvatski identitet u Istri. Njegova životna posvećenost i poruke iz pisama i Naše sloge ostaju trajna lekcija o ulozi moralnog i intelektualnog vođenja u oblikovanju društva.
Premještaj njegovih zemnih ostataka sa tršćanskog groblja St.Anna u Eufrazijevu baziliku u Poreču, nakon 143 godine, predstavlja ispunjenje njegove želje da bude sahranjen u rodnoj Istri, a znači još i više, da su se ispunili uvjeti dobre suradnje i međusobnog poštovanja, između dvije biskupije u Hrvatskoj i Italiji, Porečko-pulske i Tršćanske.
Obradio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
.png)
.jpg, stelio.jpg)