Josip Broz Tito (1892.-1980.)

Izdvojeno :

Objavljeno: 05.05.2025 u Objavljeno: 16:21

Zašto smo plakali?

Mogu li nam ukrasti sjećanja, vlastito mišljenje i slobodu govora. Možda. Ali ne i istinu o životu s Titom. Ovaj tekst je pisan za Glas Istre, objavljen u njemu 4. svibnja 2020. i uvijek bih ga potpisala i jako ga volim. Prošlo je 45 godina otkako Tito nije više među nama, ali je ostao živjeti u mnogim njegovim sinovima i kćerima…

Lijepo je bilo živjeti s Titom

Druže Tito, a zašto ti se više ne kunemo? Kad danas pomislim na druga Tita i Jugoslaviju, učini mi se da je to vrijeme bilo tek jedan lijepi san u kojem sam bezbrižno odrastala uvjerena da je stvarnost. One sunčane nedjelje, 4. svibnja, 1980. u 15,05 sati taj se san raspršio u komadiće koje su kasnije iskoristili kao gelere u bratoubilačkim ratovima na prostorima bivših republika.

Stajala sam tog toplog majskog predvečerja na zapadnoj tribini Poljuda, najljepšeg stadiona u bivšoj državi i s puno navijačkih strasti gledala derbi utakmicu Hajduk : Crvena Zvezda. Osim za Dinamove modre, navijala sam tada i za beogradsku Zvezdu, ali nemam više pojma zašto. Možda jer sam bila iz Istre, u kojoj je nogomet predstavljao sportsku igru, a ne prikrivene nacionalne podjele u okrugloj buba-mari. Studirala sam u najlipšem mistu na svitu - Splitu na FF i prvi put se u svom životu, jedne brucoške večeri na điru po rivi, u nekoj ekipi susrela s pitanjem: “A gospe ti, što si ti po nacionalnosti?!” Dalmošima sam bila nedefinirana i zvali su me Učka. Na Poljudu je stadion bio krcat, spominjao se broj od oko 50 tisuća navijača. Orile su se navijačke pjesme i mahalo se transparentima i zastavama na svim tribinama. Zvezdini su navijači bili na sjeveru. Odjednom, iz čista mira igrači su zastali, ukipili se, a trener Ivić se uhvatio za glavu i krenuo prema Hajdukovcima. Ne znam jesu li u tom trenutku ili par sekundi kasnije braća Vujović pala na koljena, je li Dule Savić već tada protrljao oči od suza … Te slike su mi zamućene, ali glas Ante Skataretika još uvijek odzvanja jasno u slušnom timpanu”…Umro je drug Tito…” Ni danas, s ovim ograničenim fontom riječi, ne uspijevam opisati sve emocije i atmosferu koja se potom sablasno razvlačila po poljudskoj školjci blistavoj od nestvarnog blještavila svjetla njezinih reflektora. U vrelu suza jedna je pjesma spasila Poljud od potopa tuge. Tiho, pa sve jače spontano se zaorilo:” Druže Tito mi ti se kunemo…” toliko snažno da nas je mogla čuti cijela Jugoslavija i vanjski neprijatelj. A možda je baš u tom trenutku onaj unutarnji, sebi pronašao plodno tlo i poput korova počeo pritajeno plaziti po vlažnom tlu namočenom narodnim suzama. Ostalo je poznato. Još neko su vrijeme izvana, onako labavo održavane Titove ideje i narod se kleo da je na njegovu putu, ali komunisti su sustavno potkopavali ideju bratstva i jedinstva te je umjetno korijenje Jugoslavije istrunulo u svojoj duboko skrivanoj truleži. A narod, kao narod ili bolje rečene kao ovce, obećavši mu kruha i igara u samostalnim nacionalnim državama, pristao je brojati poginule i ostale žrtve u vihoru ratne mržnje međusobno se optužujući tko je više kriv. I dok smo s otvorenim ranama kopali rake onima koji su polagali živote na oltar svoje domovine, režiseri rata su beskrupulozno potkopavali jamu novonastalim državama, a sebi kao kakva razbojnička družina, pod zakletvom domoljublja i zasluga podebljavali bankovne račune, nagomilavali nekretnine, kojima danas ne znaju ni točna broja. U koga se sada kune puk, narod i raja na prostorima bivše države? Čuje li itko vox populi?

Kad pišem o drugu Titu s odmakom od 40. godina, ne govorim to s onim mladenačkim idealiziranjem, već jednostavno s aspekta kako promatram na ove dvije stvarnosti u kojima sam odrastala i živjela. Iako su u međuvremenu otvarani dokumenti iz povijesnih arhiva i kroz polemike povjesničara izbile na svjetlo dana mnoge činjenice o nepoznatom i inkriminiranom “diktatoru” Titu, nitko narodu ne može oteti uspomene u kojima je obitavao u ondašnjoj stvarnosti, a koje samo pokušavam staviti u razumne okvire. Bez patetike i nostalgije. Jer činjenica je da je svaki radnik tada bio stambeno zbrinut, da su se otvarale tvornice, postojali veliki poljoprivredni kombinati, da je školovanje i zdravstvo bilo besplatno, da se dostojanstveno živjelo od svog rada, da nismo bili u dužničkom ropstvu s bankama, da nije postojala riječ ovrha, da penzionere nismo trpali u staračke domove i odnosili smo se prema njima s poštovanjem, da delegati u Saboru nisu imali saborske mirovine, da su radnici i njihova djeca obavezno odlazili na odmor u radnička odmarališta na more, da smo imali crvene pasoše, bili slobodni u odlučivanju i putovali svijetom bezbrižno, a da i ne govorim o odlasku u Trst, u šoping. Trst je bio naš - dei Titini. Klasne su razlike bile ne zamjetne, a oni fol bogatiji se nisu time ku*čili jer to nije bilo in. Za turiste iz zemalja istočnog bloka Juga je bila Amerika! A sada nas političari uvjeravaju kako je sve to bila jedna velika farsa, pa se naglas pitam je li zaista sve u Titovo doba bio san, a ovo moje tek jedan oniričan narativ? Djeca vole bajke, ali odrasli bez snova što su? Tek hodajuće utvare. I zato, nakon 40 godina rastanka od najvećeg jugoslavenskog sina, svoje unutarnje impresije prenosim u ovaj racionalan okvir te bez previranja konstatiram da je bilo lijepo živjeti s Titom. I nema tih koji bi nam mogli reći da se onaj san zaista nije zbio. Danas moja lijepa sjećanja nisu opsesija, ni fanatizam, nisu bila ni neka neobjašnjiva ideološka avantura, niti jedna putanja u svemiru koju je tek tako progutala neka mistična sila, već je to bio jednostavno život po mjeri čovjeka s osjećajem vrijednosti za taj život. I zato su emocije prema onim vremenima snažnije jer smo u ovoj stvarnosti jako umorni od svega i razočarani u naša očekivanja od drage nam Lijepe naše.

Ostavljeni smo na vjetrometini, u neprijatnom okružju, oteti vremenu iz jedne vlastite zone komfora i sigurnosti, otuđeni od svog vlastitog Ja i vlastite okoline pa na tom samotnjačkom putu vraćamo u sjećanja onu čarobnu i spasonosnu melodiju:”…Druže Tito mi ti se kunemo…” Nikad nam ranije te simbolične riječi nisu toliko pojašnjavale međuzavisnost čovjeka i njegove države. I svi koji bi danas ta sjećanja aktivno poricali, to bi značilo da smo s ovom naknadnom pameću spremni revidirati i odreći se onih suza i očaja na dan smrti Josipa Broza Tita. No, ja sam uvjerena da se velika većina naroda u novim državama bivše Jugoslavije ne libi priznati da ih nitko nije natjerao i prisiljavao da 4. maja 1980. plaču za Titom. Samo što tada nismo ni slutili da ne plačemo zbog njega, već onoga što nas čeka i danas nam se dešava. Sanja Bosnić

Izvor: Glas Istre

Ostale vijesti iz kategorije