Jednostavna priča s daškom prošlosti na plavom Jadranu

Izdvojeno :

Objavljeno: 15.11.2022 u Objavljeno: 12:00

Iera una volta...tamo gdje je vrijeme stalo!

Na kraju svake turističke sezone zbrajaju se dolasci, noćenja, prihodi…navode rekordni podaci! Nešto manje se iznose podaci o radnoj snazi koja je pridonijela tim rezultatima. Postocima, udjelu stranaca i domaćih koji su ponijeli svoj teret na „plećima“ ove, gotovo rekordnije sezone od 2019. godine. Kroz priču preuzetu sa stranica Glasa Istre, između mirisa i okusa jela sa davnog Jadrana provlači se i sociološki aspekt funkcioniranja velike turističko –hotelijerske kompanije, refleksije iskusnih radnika na promjene kadrovske politike. Ova je reportaža praktički jedan mali turistički vremeplov-dokumentarac koji postaje conditio sine qua non.

Bio je jedan od onih sunčanih i sparnih dana nadomak ljeta koji nas svojom količinom vlage u zraku uspavljuje. Teških koraka i kratkog daha, u šetnji obalom Sv. Pelegrina i Zlatoroga, osjetismo žeđ. Tražeći izvor okrijepe u kakvom usputnom kafiću ugledali smo mali plažni objekt, udaljen 50-ak metara od morske obale. Simpatičnog naziva Bićerin, privukao nas je k sebi. Bićer vode, a može i bićerin kave, podizača energije i kognitivnih sposobnosti, za nastavak šetnje u prirodi, pomislih u sebi. Zavlačimo se u hladovinu, okruženi gostima, žamorom oštrog njemačkog jezika i zveketom krigli piva sa susjednog stola. “Žifjeli!” glasno izgovaraju zdravicu. Jedan iz grupe, svjetlokosi i plavooki, na hrvatskom naručuje:” “Molim vas pjezme Olifera” i iz zvučne kutije glazba se razliježe zrakom. “Malinkonija u duši, u duši, u mojoj duši spava…”, a austrijski gosti iz svega glasa zaore poput pratećih vokala. Romantični filmski prizori ili prozori (?) s pogledom u neku davno zaboravljenu morsku priču s plavog Jadrana. Snimamo pogledom. U zaustavljenom kadru nalaze se opušteni gosti u kupaćim kostimima za stolom što piju Karlovačko pivo i jedu jadranske lignje na žaru, mirisni oblačak mora i dašak maestrala ćarlija zrakom, a hihot i smijeh povremeno razbija ljetnu tišinu dok se neki mokri crni pas zaigrano otresa od stola do stola, kao da želi probuditi ostale goste u lokalu iz idilične letargije ili “fijakitisa”. Sve baš pomalo liči na ne tako davno turističko zlatno doba koje je sada stalo u jedan Bićerin. Malinkonija nam kroz pukotine sjećanja slama srce i dušu.

Umjesto u penziju vlastiti biznis

Gracijela Milanović iz Umaga i Goran Kršić iz Zagreba, već dvije godine vode Bićerin, plažni ugostiteljski objekt – fast food, smješten 50-ak metara od divlje plaže i utabane biciklističke staze koja izazovno vijuga u nastavku po umaškoj netaknutoj prirodi. Goran, kao pravi kavalir predaje riječ Gracijeli s kojom u razgovoru otkrivamo niz zanimljivosti iz ugostiteljstva kroz mali živopisni vremeplov. Upoznaje nas da je rodom iz Bregi, seoca iz srca Istre kraj Lindara i pune se 42 godine bavi ugostiteljstvom. Naime, sve do prošle godine radila je u umaškom Istraturistu, kasnije Plavoj Laguni, plus tri godine kao učenica te čitav svoj radni vijek u tvrtki provela na aperitiv barovima po hotelima. Fali joj samo godina do umirovljenja, a ona se nadobudno bacila u vlastiti samostalni biznis. Zanimljiva odluka, koja budi znatiželju. Zašto sada?

Istrijani su najbolji radnici

-Pa moja je baka običavala govoriti daj si sama kuraja i sve će biti dobro! I dala sam si, jer sam to već dugo željela. No imala sam šestero male djece i trebao mi je siguran posao, a ponekad sam radila i na dva radna mjesta, iz potrebe, neskriveno veli i navodi motive za “bijeg” iz velike hotelijerske kuće.

- Nisam nikad imala većih problema s kolegama i šefovima na poslu, znala bih se prilagoditi svima, iako se odnos do radnika bio promijenio u doba kada su Istraturistom upravljali Španjolci iz Sol Melije. Ne znam je li tomu razlog bila odluka uprave ili povlaštenih direktora koji su postali menadžeri, ali zahtijevali bi poseban tretman i pažnju kada bi navraćali u hotel, što do tada nije bio slučaj u Istraturistu. Sve goste smo jednako tretirali, a kamoli naše zaposlenike, bezobzira na položaj. Kad su tvrtku preuzeli iz porečke Plave Lagune d.o.o., odnos prema radniku se opet promijenio, ali na bolje. Postaju uljuđeniji, a to je osobito došlo do izražaja pri mom premještaju iz Umaga u Poreč, u hotel Albatros. Tamo sam osjećala manji stres. Šefovi su zaista bili uviđajni, spremni nam pomoći u gužvi, a i solidarnost radnika je tamo prisutnija jer uglavnom dolaze iz središnje Istre. Pazina, Višnjana, Lindara, Kanfanara…Za razliku od Umaga gdje je u hotele pristizalo osoblje iz Like, Srbije, Crne Gore, BiH…Istrijani su vrijedni ljudi i najbolji radnici, usudila bih se, bez uvrede, ustvrditi iz svog dugogodišnjeg iskustva, jer rad osjećamo kao da smo doma, a ne samo kao posao za plaću, priča Gracijela pa objašnjava da je odluku o svom vlastitom poduzeću donijela kad su se djeca osamostalila i kad joj je preko glave bilo šefova, kamera, tacni, kontrola, maskica…

-Stres je najveći neprijatelj čovjeka i prelomilo se u meni da zaplovim u samostalne vode, doslovce uz ovu veliku vodu-more. Nikome više ne polažem račune i konačno uživam u svakom pripremanom jelu, posluživanju i razgovoru sa svojim dragim gostima. Oslovljavamo se poimence, razmjenjujemo kojekakve informacije i stekli su u mene povjerenje pa mi prepričavaju svoje životne jade ili vesele zgode. Pripremam im jela s velikom ljubavi kao da su mom vlastitom domu, a po narudžbi organiziram i fešte, poput rođendanskih proslava, godišnjica braka, momačkih večeri… Tu se svi osjećaju kao na svojoj kućnoj terasi ili verandi, vlada opuštena i prirodna atmosfera, kazuje nasmiješena Gracijela dok nas prožima to stanje tihe sreće.

Samo jela s roštilja

U kuhinji se (za sada) nude samo jela s roštilja mesna i morska. Škarpina, brancin, orada, srdele, jadranske lignje, riblje i mesne plate, miješano meso, povrće na žaru, piletina na žaru, kotleti žars, ćevapčići, razni prilozi, salate, od kojih izdvaja Fitness salatu i onu od tune. Za mlade i djecu u ponudi je hamburger, cheesburger i chikenburger, jer se pokazalo da to najčešće traže. I dok nabraja sva jela u ponudi, inzistira da probamo lignje na žaru, kako bi ova jednostavna morska priča s daškom prošlih dana bila vjerodostojnija kao ukusna gastro priča.

- Lani sam imala kuharicu iz Srbije koja je radila na roštilju i plaćala ju 2000 eura. Kod kuće je bila plaćena 500 eura, ali ovdje nas pomalo ucjenjuju ti stranci. K tomu sam joj plaćala smještaj i obvezala se voziti ju na posao i s posla kući. Da bi ove godine otputovala na rad u neku europsku državu, jer im Hrvatska ustvari služi samo kao odskočna daska za dalje, snuždeno će Gracijela, koja do daljnjega s Goranom i roštilja. U potrazi su za kuharicom kao rijetkim lijekom. “A moje je šestero djece završilo srednju školu u Bujama, smjer hotelijersko- turističkog tehničara i nitko ne želi u ugostiteljstvo”, mislim da sam vam ovime sve rekla koliko nas cijene danas u turizmu. U međuvremenu, nakon upornog nutkanja pristajemo kušati lignje na žaru, jer nas je oplahnuo njihov intenzivan miris sa susjednog stola. Gracijela je od prvoga dana radila isključivo na aperitiv barovima u svim hotelima umaškog Istraturista, pa i onim najprestižnijima sa četiri zvjezdice gdje je ustaljena gourmet ponuda. Danas je taj posao zamijenila, skromnim plažnim fast foodom, ali u svom vlasništvu. Što je očekivala dok je otvarala lokal u najezdi istaknutih kafića i restorana, zanima nas.

- Jako je važan položaj i atmosfera koja isijava. Ne samo doživljaj hrane nego i ugođaj! Gosti rado sjednu u prirodni ambijent, okruženi borovom šumom, pokraj plaže i jednostavno zažele pojesti nešto sa žara, da bi predvečer mnogi među njima doživjeli svoju transformaciju i onako preplanuli u raznim modnim kombinacijama, obilazili naše renomirane gourmet restorane. No, valjda ovakav nedirnuti raj vraća čovjeka prirodi, slobodi i relaksira ih u toj jednostavnosti, primjećuje Gracijela, a mi, oblizujući se pri svakom zagrizu lignjica na žaru, dodajemo da i u ugostiteljstvu vrijedi ona izreka “Ne čini odijelo čovjeka”, prevedena na kulinarski , ”Ne čini izgled hrane nužno i kvalitetu”, provare per credere.

Riba s ribarske brodice sina

-I bilo bi poželjno da je sličnih lokala više na našoj umaškoj rivijeri, kako bi obogatili raznolikost ponude, što je u konačnici jednako dobro za lokalne ugostitelje i goste, opisuje Gracijela dok joj stiže narudžba za nova jela. Riblju platu naručuje talijanski par. U Bićerinu se jede brza, ali zdrava i lagana hrana jer je sve nabavljeno kod lokalnih proizvođača, a gotovo sva riba stiže ulovljena s ribarske brodice njezina sina. Znaju gosti prepoznati što im nudi domaćica Gracijela i Goran, inače se ne bi vraćali u Bićerin tako rado. Svoje riječi potvrđuje pokazujući za susjednim stolom na raspjevane i glasne Austrijance.

-Sve su to tenisači, visoke platežne moći, ali oni vole navraćati na kupanje u Sv. Pelegrin, mjesto bez betonskih plaža, uniformiranih ležaljki i tipiziranih suncobrana na plaži. Vole ovu “divljinu” i cijene to izvorno bogatstvo Bogom dano koje je u mnogim zemljama već nestalo. Znaju oni duboko uživati u toj slobodi, našem roštilju, pivu i Oliveru. Kad su mi najavili pred mjesec dana dolazak pitali su hoće li biti lignji i Olivera, uz osmijeh će Gracijela, pa nastavljamo razgovarati općenito o strukturi gostiju.

-Najčešći gosti su Slovenci jer je ovo pretežito slovensko naselje. Oni najčešće naručuju ribu na žaru i lignje, Talijani također, Česi vole srdelice na žaru, Austrijanci riblje i mesne plate podjednako, dok su Nijemci izrazito mesni tipovi, niže njihove gastro sklonosti tj. izbor jela gostiju. Naravno, navraćaju i Umažani, koji preferiraju sve podjednako, ali nije im cilj najesti se u Bićerinu, već popiti bićerin nekoga pićenca, kriglu pive ili guštati u sladoledu, još onako slani u kupaćim kostimima za stolom.

Domaće i prirodno na cijeni

-Manji je izbor hrane u Bićerinu, ali sve je domaće i ukusno, pa gosti što god da naruče slasno i pojedu, jer sunce i more ih izmori, i sa svakim zalogajem nastoje povratiti snagu. Postoji li išta slađe nego nesputano pojesti divlju ribu, nadomak morske obale, osunčani ili pred romantičan zalazak sunca uživati svim osjetilima u izvornim mirisima i okusima našega Umaga, bez velikih pompi i uštogljenosti, na sasvim prirodan i ležeran način, kazuje Gracijela kojoj je želja u skoro vrijeme pripremati i ostala tradicionalna istarska domaća jela. Dok joj stižu nove narudžbe naše lignje ukusne i mekane, točno kako rabi, kremasto su se rastopile pri svakom zagrizu u ustima i kliznule niz jednjak. Zaplivale su negdje ukusno u dubini utrobe. Domaće je domaće, osjeti se! Dadnu li si Goran i Gracijela još malo kuraja i pojačaju gastro ponudu s istarskim domaćim jelima, ne sumnjamo da bi Bićerin mogao prerasti u poželjniji Bićer.

S. Bosnić

Izvor: Glas Istre