Je li Umažanka Ena Sinčić postala žrtveno janje državnog aparata i samo slovo na papiru iz citiranih zakona?

Objavljeno: 21.10.2024 u Objavljeno: 16:59

Djelomična krivnja postoji, ali gdje je nestao Čovjek?

Svaka medalja ima dvije strane. Lice i naličje. Ovih dana je potresla hrvatsku javnost priča o rušenju (bespravno rekonstruirane )obiteljske kućice Ene Sinčić, samohrane majke dvaju sinova, iz Umaga. Eninu dramatičnu ispovijest prenijet ćemo iz jednog sasvim drugog očišta. Nehumanog. Onog koje je izostalo u odgovornim institucijama i lokalnoj samoupravi da se tu samohranu majku pokuša saslušati te nastoji pomoći u kompliciranoj situaciji u kojoj se zatekla. Sva vrata relevantnih osoba koje su joj mogli iole pomoći, bila su joj iz perspektive čovječnosti zatvorena. Sa zakonske strane oni su postupili ispravno. Ena je svima postala samo slovo na papiru, članak zakona, taj i taj.

Potreba za vlastitim životom

U vrijeme Domovinskog rata, veliki humanist, katolički svećenik/župnik iz Boke Kotorske don Branko Sbutega izgovorio je duboku misao:” Razorene domove će ljudi opet obnoviti ili izgraditi, ali neće nikad obnoviti razorenu dušu”. Ta mi se rečenica usjekla u misli dok sam se vozila do nevoljne Ene koja je samo u jednom danu, takoreći preko noći, ostala bez svog jedinog doma. Sigurnog krova nad glavom kojega je ova samohrana majka s dva malodobna sina, Nikolasom i Petrom, gotovo dvije godine uređivala u topao i siguran kutak za život, kućicu iz svoje bajke, smještenu u mirnom okruženju, izvan urbane džungle, na poljoprivrednom imanju između Umaga i Finide. U doba svog nemilog brakorazvodnog procesa, u Eni je bujala želja za distanciranjem od gradske vreve. Rasla potreba za izolacijom kao potreba za duševnim lijekom i da konačno, sto na sat uživa s klincima u slobodi, miru i tišini bogomdanog komadića svog zelenog raja. Novaca nije imala dovoljno za realizaciju te želje, sudski se još sporila s bivšim, i u tom krugu nevolja bila je prinuđena seljakati se nakon kratkoročnih najmova u tuđim stanovima. Roditelji i brat su joj bili uvijek pri ruci, ali Ena je žudjela za vlastitim životom, odvajanjem fizički i emocionalno od prošlosti. Htjela je život odvojeni sa svojom skladnom obitelji u kojoj će postati barem jedan siguran roditelj. A bez toga nema osobnog rasta, razvoja i punog osjećaja sreće. To je sasvim prirodan proces, jer u određenom životnom razdoblju svatko ima pravo na svoj privatni život.

Moja kućica moja slobodica!

Pa tako u dogovoru s roditeljima odlučuje na obiteljskoj poljoprivrednoj parceli obnoviti postojeću nedovršenu kućicu s velikom terasom, gdje je djed još davnih  godina obrađivao svoju zemlju (kč.br.3094/2 k.o. Umag) i podigao si kućicu tzv. jednostavnu zgradu stambene namjene (20,10m2), s prostranom natkrivenom terasom (17,20m2) i spremište za alat i pribor (5,30m2). Ukupno btto površine 42,60m2. Ena je sve to uredno legalizirala, dobila akt za građenje u Gradu Umagu u travnju 2020. godine i dala se nakon toga 2021./2022. u sanaciju, konačno!, svog jedinog doma. Htjela ga je pretvoriti u sigurno mjesto za život jer su dijelovi trošne građevine bili nesigurni i u derutnom stanju. Uspjela je ostvariti bankovni kredit u iznosu od 44tisuće eura, a mama Irena je ustupila banci svoju nekretninu kao hipotekarnu garanciju. “Moja kućica moja slobodica!” bila je na vidiku. Uselili su u svoj dom dok još nije bila priključena struja, a početkom veljače ove godine, stigla je i struja. S njima je uselila i kujica Ani, jer kakav bi to bio dom bez psa čuvara?! Idilično vrijeme je konačno bilo pred njima. Ali, ali… kako to već bude kad život loše pomiješa karte, sreća je potrajala samo do 15. travnja ove godine kad je građevinski državni inspektor iz Osijeka (Državni inspektorat RH)došao u kontrolu, pa za manje od mjesec dana ispisao i potpisao Eni ubojiti papir - zlokobnog naziva Rješenje o uklanjanju  rekonstruirane stambene građevine. Ne, nekakve vikendice, kuće za odmor ili kuće za rentanje na crno… Treće ili četvrte, pete…nekretnine, već Eninog jedinog na Svijetu doma i sigurnog krova nad glavom. Ostalo vam je poznato. Kućica je srušena u četvrtak,17.listopada 2024.

Treniranje efikasnosti na malenim, običnim ljudima

Od Eninih snova ostale su ruševine. Nažalost, kako reče don Sbutega s početka teksta, Ena svoj dom neće više tu izgraditi, a i duša će joj ostati razorena. Najviše zbog indiferentnosti, nedostatka empatije i trunke pružene pomoći u konkretnom slučaju, od strane lokalne vlasti, DIRH-a, i hrvatskog pravosuđa. Ena ( i njezina djeca!) je za njih bila tek običan ili identičan broj u gomili bespravnih “prekršitelja”, lišena svoje ljudskosti, bezimena, ignorirana zbog stvarne životne situacije koja ju je kao samohranu mamu nagnala da si sama, na vlastiti trošak riješi stambeno pitanje. I postala je jedna od floskula u parlativu velikih i malih hrvatskih političara, zagovornika demografskog oporavka, prava na dom, priuštivog stanovanja… i ostalih s*anja.

Enin dom na prvom mjestu za rušenje

Je li Enin konkretan slučaj, činjenično stanje potkrijepljeno dokazima, odista toliko povrijedio javni interes, da je trebalo napisati rutinski i šturo to Rješenje o uklanjanju građevne, radi zaštite javnog interesa?! Koliko je ta Država efikasna kad trenira strogoću na malenim običnim, pa i socijalno ugroženim ljudima, dok je vrlo neefikasna kad su pitanju pojedini prekršitelji koji su prouzročili nebrojno puta veću štetu Državi za svoju materijalnu korist.

 Je li Ena, zbog svog prekršaja, ustvari bila samo žrtveno janje DIRH-a i Grada Umaga, da se diče svojom efikasnošću? Što reći, ako se ispostavilo da se u Umagu upravo ta samohrana majka, kojoj je ovo bio jedini dom, našla na čelu liste za rušenje bespravno sagrađenog ili rekonstruiranog objekta na Umaštini.

Cijela hrvatska bruji o tom slučaju, a razne tv postaje prenijele su vijest s terena. Nehumanu ali zakonitu.  DIRH se oglašava i daje priopćenje, citira članke iz Zakona o državnom inspektoratu i Zakona o općem upravnom postupku o kojem su postupili zakonito. Članke u koje je stao Enin turobni slučaj. Ali srž svega, činjenično stanje, nisu htjeli sagledati. To vam je kao kad pogodite u centar, a promašite sve ostalo!

Nejasnoće

Otkrivamo puno nejasnoća. Zašto je Enina građevina izabrana prva za rušenje iako joj je jedini dom? Je li se moglo odgoditi rušenje dok se ne smjesti s djecom u odgovarajući stan?  Je li se morao rušiti čitav objekt, ili samo višak dijelova dozidanih izvan gabarita? Ono što je saniranjem legalizirane građevine povećala kao stambenu površinu. Koliko metara viška pri toj sanaciji objekta je bespravno dozidala, i što sada s njezinim Rješenjem o izvedenom stanju tj. legalizaciji građevine koja je tu bila izgrađena prije 2011. godine, ukupne površine 42,60m2. Može li sada graditi, iznova, onu „staru“ građevinu u dopuštenim gabaritima kao što je sagrađen novi stari most u Mostaru, ili svoju građevinsku dozvolu objesiti mačku o rep?! Gdje je to Ena sama sebi prouzročila štetu, kako piše u jednom od pismena DIRH-a (kada su joj odbili žalbu za odgodu izvršenja/ uklanjanja građevine).

 Jeziva slika na gruntu

Tražimo odgovore na pragu Enina nekadašnjeg doma, a sada hrpetine zdrobljena betona i cigli, koje je čitav dan u četvrtak bager svom silom lomio i rušio, na Enin poziv. Grunt djeluje kao groblje još živih uspomena. Do pred neki dan je tu između četiri zida odzvanjao dječji smijeh, a danas ga je prekrila gomila zdrobljenog betona i vlada smrtna tišina. Jeziva slika, kao u nekom filmu katastrofe. Ena nas dočekuje vrlo pribrana. Tako se doima izvana. Ali vjerojatno je to ono stanje latentnog šoka kad čovjek još nije svjestan što mu se ustvari sve dogodilo. Nije imala vremena procesuirati proživljeno i dopustiti da ju shrva tuga i bol. A možda se i sve do četvrtka nadala da će netko od “svemoćnih” razumjeti njezinu stvarnu, egzistencijalnu potrebu za krovom nad glavom. Toliko je neprospavanih noći probdjela u samo tri, četiri mjeseca, doživjela stresova, neuspješnih pravnih bitki, indiferentnosti i nečovječnosti državnog aparata i lokalnih službenika. Da bi naposljetku bila primorana iseliti u roku od 24 sata i sravniti svoju kućicu u sljedeća 24 sata sa zemljom. I sama je pomagala prijateljima rušiti što je teškom mukom sagradila. Kao da si ruši vlastite temelje života. Sjedamo na jedinu od preostalih drvenih klupica. Ani joj skače u krilo. Dva dana je bila nemirna i ustrašena, lajala na neznance i znatiželjne novinare. Ena je vrlo mlada žena, od kojih tridesetak godina, ali autokontrolom i ponosnim držanjem djeluje puno zrelije. Susprežem suze dok Ena razborito odmotava klupko u koje se zapetljala.

- Ne znam uopće opisati riječima kako se osjećam. Prisutni su jal, tuga i krivnja. Istovremeno. Da istina je, da sam izašla bespravno iz gabarita svoje legalizirane stambene građevine, najviše na dijelu natkrivene terase, jer sam ju htjela spojiti s postojećom stambenom građevinom i dobar dio sam ostaklila da dečki dobiju svoju dječju sobu. Nonoteva kućica je bila u derutnom stanju i dijelom nedovršena. Zidovi nesigurni, i da ju dovedem u stanje za siguran život rekonstruirala sam ju i djelomično dogradila, većim dijelom napravila sobu od natkrivene terase, koja je bila legalizirana ranije, ali u manjoj površini. Imala sam uredan projekt koji je garantirao statički i graditeljski uvjete za siguran život mene i djece u njoj. Dakle, naše prebivalište. Novu adresu, koju više nećemo mijenjati. U sve to sam uložila oko 40 tisuća eura kredita, na rok otplate od 30 godina.

Ljubazni umaški redari kazneno je prijavili

-Negdje 2022.godine u tijeku renoviranja obilazili su polja gradski komunalni redari. Propitkivali me što radim. Objasnila sam i pokazala dokumentaciju. Nisu me ništa upozorili ili naložili, a kamoli dali naslutiti da postupam neispravno ili da se javim urbanistima u gradskoj upravi. Čak su mi djelovali vrlo ljubazno i susretljivo. Nije mi poslije stiglo nikakvo Rješenje ili odluka iz Grada o bespravni radovima, ali su me očito “srdačno” kazneno prijavili, uvodno će Ena. Od travnja ove godine, dolaskom državnog inspektora iz Osijeka, kojega nije imala priliku vidjeti i osobno, te se očitovati ili konzultirati, kreće postupak uklanjanja čitave građevine, ne samo bespravno izgrađenog dijela, “…zbog bespravno rekonstruirane stambene građevine, jer je bitno drugačije evidentirano stanje izgrađenosti od legaliziranog…”, napisali su u rješenju o uklanjanju od 14. svibnja. 

-Znači, trebala sam za sve ishoditi građevinsku dozvolu i za onaj dio građevine za koju sam ju već imala, nastavlja ispovijest o svojoj kalvariji. Upoznaje nas sa svim postupcima i korespondencijom s odgovornima u gradskoj upravi i državnim institucijama. Podnescima i tužbama na upravnom sudu. Nazivala je “odgovorne” telefonom i slala mejlove…Listamo i listamo papirologiju. ”Ovo je moj jedini dom”, ponavljala je u svim predstavkama. 

Stižu odgovori:“…odbija se prijedlog tužiteljice…“

-Nakon primitka Rješenja o uklanjanju cijelog objekta od 14. svibnja, a postalo je izvršno 5.lipnja, podnosim žalbe i tužbe radi poništenja upravnog akta DIRH-a. Stalno se pozivam na svoje ustavno pravo na činjenične okolnosti da mi je tu dom jer dulje vrijeme stalno boravim i nemam drugu nekretninu za život i da je kućica bila dobrim dijelom ozakonjena rješenjem o izvedenom stanju 28.travnja 2020., da je bila građena još prije 2011. , da redovito plaćam komunalnu i vodnu naknadu, da sam dobila priključak na struju…Nažalost na sve moje žalbe i pritužbe stizali su negativni odgovori:”…odbija se prijedlog tužiteljice…”Kad je stiglo Rješenje o rušenju od 12. rujna, nakon kontrolnog očevida od 10. rujna, u kojem su napisali da će rušenje strojno i ručno početi od dana 1. listopada i to putem treće osobe, odnosno angažiranih pravnih osoba iz Dubrovnika od strane inspektorata te da ću morati pokriti još i troškove rušenja i odvoza šuta, tražila sam grčevito slamku spasa. Zar u tim uredima ne sjede neki živi ljudi koji mogu razumjeti moju situaciju, i da ne štite samo javni interes, nego se zauzmu i za moj interes. I ja sam dio hrvatske javnosti, i to mi je jedini krov nad glavom kojega sam uredila na postojećem legaliziranom objektu i htjela priuštiti svojoj djeci skroman dom sama, da ne budem na teret društva, nakon godina maltretiranja i seljakanja. Tko osobama u sličnim nevoljama štititi njihov egzistencijalni interes? Ma da su barem pokazali malo empatije i solidarnosti. Dopustili odgodu rušenja dok se ne snađem, saslušali moje činjenično stanje. Pisala sam i pučkoj pravobraniteljici koja je tražila je očitovanje DIRH-a. Nije ga još dobila. Nazvala načelnika sektora državnog inspektorata u Zagrebu gospodina Davora Šantaka koji mi je možda pružio telefonom lažnu nadu. Nastojat će učiniti sve što je u njegovoj moći. Tražio je akt o legalizaciji da bi napravio neki preklop s postojećim stanjem građevine…I nije se više javljao. Osobno sam nazvala i poslala mejl umaškom gradonačelniku Viliju Bassaneseu, ali nije odgovorio. Sve je preusmjerio na pročelnika Dijega Bankovića, koji me primio u svoj ured. Hladnim tonom kazao, drugim riječima, da ništa nije u nadležnosti Grada Umaga. Nazvala sam i pročelnika Slavišu Šmalca da mi pokušaju pomoći odgovarajućim smještajem u nekom gradskom stanu, ali i on me preusmjerio drugoj osobi, gradskoj službenici pravnici Maji Galović. Još nije odgovorila na moj mejl. Nadam se da će nešto odgovoriti. Nemam riječi kojim bih opisala svoje stanje duha. Evo zornog primjera kako se u hrvatskom društvu može osjećati jedna samohrana majka kad svi “peru ruke” tj. institucije joj okrenu leđa, utučeno komentira Ena. Usput si dajemo pravo ustvrditi da su Bassanese, Banković i Šantak viđeni na poslovnom ručku u jednoj umaškoj konobi, uoči početka akcije uklanjanja ilegalnih objekata po Umaštini (o čemu smo već pisali ranije), gdje sigurno nisu pričali o nogometnoj utakmici između Hrvatske i Poljske. Da su pokazali imalo ljudskosti, a poznaju se, nisu li mogli pokazati malo dobrostivosti i pronaći neko rješenje, barem za odgodu rušenja, dok ne smjeste Eninu obitelj na sigurno i utvrde pozorno sve činjenične okolnosti.

Foto: Na ručku sa Šantakom

Ena se pozivala na pravo na dom, ali sud je propustio provesti tzv. test razmjernosti sagledavajući sve okolnosti. Imala je dio zgrade legaliziran tj. izdan akt za građenje pa sada ostaje nejasno zašto je određeno potpuno uklanjanje cijelih građevina? DIRH je priznao Enin akt o legalizaciji građevine iz 2020. Nije li mogao narediti rušenje samo dijela viška građevine pri sanaciji objekta? To ovdje nije učinjeno, niti je jasno obrazloženo.

Nada se podršci iz gradske uprave

Ostalo je još niz nerazriješenih pravnih zavrzlami, ali nekako je Eni trenutačno to sve manje bitno, jer razmišlja, a kamo sada s djecom i Ani? Na kratko će kod oca, a onda će vidjeti kamo dalje. Ali bude li htjela živjeti svoj samostalan život od čega će podmiriti najamninu za unajmljeni stan? Već otplaćuje kredit, a treba nastaviti živjeti kao samohrana mama s dvoje djece. Očekuje, nada se pozitivnom odgovoru iz Grada Umaga od službenice Galović da će joj u dogledno vrijeme osigurati odgovarajući gradski stan, a sve ostalo joj se u ovom trenutku čini neostvarljivim ili nedostižnim.

„Nisi Ena sama. Svi smo uz tebe!”

-Na svom malom imanju smo imali slobodicu, uživali u prirodi, mogla sam uzgajati povrće i voće…Inače sam veliki pobornik zaštite prirode, i uživam u njezinoj divljini i svim plodovima kojima nas dariva. Tako odgajam djecu i zato sam se odlučila tu stanovati na svojoj parceli. Dečki mi pohađaju Waldorfsku školu u Brtonigli i time sam vam rekla sve. Školarina mi je poskupa, pa sam kompenzirala dio tako što čistim školu. Ovoga sam ljeta radila tri posla da lakše isplatim rate kredita i ne oskudijevamo u ničemu. Stoga mi je stanovanje izvan gradskog meteža bilo presudno za mentalno zdravlje i predstavlja moj stil življenja, ostvareni san, otkriva svoju filozofiju života.

Nažalost, sada su te lijepe uspomene i pusti snovi ostali zakopani ispod ovih ruševina. Još ju zabrinjava kako će dečkima priopćiti strašnu vijest, priča Ena vidno iscrpljena i umorna, ali negdje u dječjem karakteru pronalazi dozu optimizma pa vedro zaključuje.

-U svim tim silnim nevoljama, ispod svih ovih ruševina otkrila sam i dragocjeno blago. Nešto najvrjednije u današnjem digitaliziranom vremenu. A to su bliski ljudi. Roditelji, brat i prijatelji, koji su bili su uz mene čitavo vrijeme. Bili mi oslonac i dali sve od sebe da mi olakšaju ove teške trenutke kroz koje prolazim. Kada su oni uz mene osjećam se snažnijom i duboko sam im zahvalna. I dok razgovor privodimo kraju, sumrak se sablasno spušta nad bijele ruševine. Enin auto dupkom nakrcan stvarima iz nekadašnjeg doma spreman je za polazak u nepoznato. U valovima pristižu drage prijateljice koje ju grle i tješe iz srca riječima:” Nisi Ena sama. Svi smo uz tebe!”

Piše: Sanja Bosnić

 Potpišite peticiju za pomoć Eni Sinčić - odovarajući smještaj

https://www.peticijeonline.com/grad-umag-smjetaj-za-enu-sinicic

 Ustavno pravo na dom. Je li miješanje u dom nužno u demokratskom društvu?

Naime, treba znati, Ena priznaje dobrohotno i svjesna je da se naivno zatekla u prekršaju, ali kada se osoba činjenično poziva na svoje ustavno pravo na dom, temeljem čl.8 europske Konvencije prvostupanjski sud bi morao biti dužan odlučiti o tom prigovoru na način da provede tzv. test razmjernosti, pri čemu treba voditi računa o tome da je dom činjenični pojam koji prema praksi Europskog suda za ljudska prava čine prostorije s kojim je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu ili kontinuiranu vezu te odgovoriti na tri eliminacijska pitanja među kojima je i ono: je li miješanje u dom nužno u demokratskom društvu? Negativan odgovor na jedno od eliminacijskih pitanja, znači da je riječ o povredi prava na dom iz članka 8.Konvencije. U konkretnoj situaciji, ako se radi o konkurenciji dvaju pojedinačnih prava ( iseljenje/rušenje u skladu sa zakonom i eventualno pravo na dom) prvostupanjski sud je dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti, koje su bitne za odluku kojem od ta dva prava dati prednost.