Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Isti oltar, dva pamćenja: Istra 1900. – 1981. - Al tramonto i Moje uspomene (prvi dio)
Objavljeno: 04.05.2026 u Objavljeno: 22:18
Suprotstavljene uspomene – Bože Milanovića i Antonia Santina
Dvije knjige, istog povijesnog sadržaja, ali s različitim interpretacijama objavili su tršćanski nadbiskup Antonio Santin (Al tramonto – ricordi autobiografici di un vescovo, 1978.) i mons. Božo Milanović (Moje uspomene, 1976.).
Svoje uspomene objavili su pri samom kraju životnog puta. Milanović je umro u prosincu 1980., a Santin u ožujku 1981. Obojica su tako imali priliku pročitati što onaj drugi piše o istom prostoru i istom vremenu – prisjetiti se susreta, razgovora, slaganja i razilaženja.
U toj činjenici krije se snažna simbolika: dvije izrazite, često suprotstavljene osobnosti istarske povijesti odlaze gotovo istodobno, u razmaku manjem od tri mjeseca – kao da se zatvara jedno povijesno poglavlje.
Jer s njima ne nestaju samo ljudi, nego i jedna generacija svjedoka: ljudi koji su isti prostor živjeli kroz različite identitete, ali pod istim oltarom – i iz toga ostavili dvije istine koje se ne isključuju, ali se često ne podudaraju.
Vjerujem da svi znamo važnu ulogu koju je mons. Milanović imao u međunarodnoj političkoj „bitci“ za priključenje Istre Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, osobito tijekom Pariške mirovne konferencije 1946. - 1947. Ono što je manje poznato jest djelovanje biskupa Santina u suprotnom smjeru – nastojanje da Istra, a osobito područje Bujštine (nekadašnja Zona B), ostane u talijanskom državnom okviru nakon ukidanja Slobodnog teritorija Trsta (STT), početkom listopada 1954.
Važno je odmah naglasiti: ni Milanović ni Santin nisu samo svjedoci povijesti – oni su njezini aktivni sudionici. Njihova sjećanja nisu neutralni zapisi, nego refleksije vlastitog djelovanja, vlastitih izbora i vlastite odgovornosti u prijelomnim godinama.
Zanimljivo je da su obojica rođeni u Istri – Milanović u Kringi 1890. u hrvatskoj seljačkoj obitelji, a Santin u Rovinju 1895. u talijanskoj obitelji ribara i radnika. Obojica ističu siromaštvo kao polazište, ali već u ranoj mladosti njihovi putevi počinju oblikovati različite kulturne i nacionalne horizonte.
Božo Milanović- djetinstvo i školovanje
U knjizi „Moje uspomene“, Milanović piše kako je sa nenavršenih 6 godina ostao bez majke pa ističe da tokom svog života nije imao kome požaliti se ni povjeriti svoje najintimnije osjećaje. Otac mu je bio narodnjak i budio ga ujutro riječima: Ustaj, rode, Hrvatska te zove“. Nakon završetka pet razreda osnovne škole u Kringi, otac ga je odveo u Pazin gdje je upisao prvi razred hrvatske klasične gimnazije „Carsko-kraljevske velike državne gimnazije“. Već nakon trećeg razreda u gimnaziji, Milanović pokazuje izuzetnu volju i sposobnost čitanja i učenja, posebno iz astronomije, biljnog i životinjskog carstva, fizike i matematike pa je tako u vrijeme svog školovanja prijavio u Beču i jedan patent iz elektromagnetizma. Ne čudi stoga da mu je ravnatelj gimnazije osigurao stipendiju Juraj Dobrila. Bio je politički vrlo aktivan u vrijeme svog školovanja u Pazinu gdje se upoznao sa problemom složenih hrvatsko-talijanskih odnosa među učenicama u sklopu Kraljevine Austro-Ugarske. Nakon položene mature 1910. Milanović se opredjeljuje za studij bogoslovije u sjemeništu u Gorici gdje ga dočekuje vijest o Sarajevskom atentatu i početku 1.Svjetskog rata. Za svećenika je zaređen u srpnju 1914. u Trstu a mladu misu slavio u svom rodnom mjestu u Kringi. Tokom rata je služio je kao kapelan u nekim župama na području Pićna, bio zatvaran od austrougarskih vlasti zbog oca koji se izjašnjavao za zajedničku slavensku državu. Početkom 1918. biskup Tršćansko-koparske biskupije Karlin, šalje ga u Beč na studij teologije gdje je imao prilike u više navrata sresti se i razgovarati sa dr.Matkom Laginjom. Dana 1.lipnja 1918. odobrena mu je disertacija iz područja filozofije nakon čega se vraća u Kringu gdje služi kao župnik i doživljuje početak fašizma 1919. prije dolaska na vlast fašista u Italiji 1922.
Antonio Santin – djetinstvo i školovanje
Antonio Santin u knjizi „Al tramonto“ opisuje razdoblje svog djetinstva u pobožnoj obitelji sa jedanaestero djece od koje je on bio najstarije dijete, prisjeća se svog školovanja u Rovinju i želju da postane svećenik te odlazak na daljnje školovanje u državnu (Austro-ugarsku ) talijansku gimnaziju u Kopru. Stanovao je u konviktu u kojem se po strogim pravilima formirao njegov karakter i crkveni pogled na svijet. Školovanje je trajalo 8 godina i tu dočekuje lipanj 1914. i Sarajevski atentat te regrutaciju koju je pukim slučajem, uslijed administrativne zabune, uspio izbjeći, za razliku od svojih školskih drugova koji su završili na fronti u Galiciji.
U svibnju 1915. ulaskom Italije u rat protiv Austro-Ugarske, njegovu su obitelj zajedno sa tisućama drugih obitelji južne Istre odveli, kao stoku-kaže Santin, najprije nedaleko Pecsa u Mađarskoj a zatim u Wagnu kod Leibnitza, u Štajerskoj. Nakon Kopra, biskup Karlin ga na početku nove školske godine šalje u sjemenište u Maribor. Santin se prisjeća velike gladi i hladnoće koje je pretrpio te zime 1915. Jednako tako trpjela je glad i zimu njegova obitelj i sve druge istarske obitelji u internaciji. Iako je vlast branila, Santin je bez potrebne dozvole sjeo u vlak te iz Maribora otputovao u Wagnu u posjet svojoj obitelji. Tamo je uspio isposlovati njihovo preseljenje u Beč gdje su životni uvjeti, iako teški, bili podnošljiviji.
Santin naglašava, da su za vrijeme školovanja u Mariboru i u Zatični u Kranjskoj, učenici bili pripadnici triju nacionalnosti (Talijani, Slovenci i Hrvati) ali da nije bilo nikakvih netrpeljivosti i da je imao drage prijatelje među slavenskim učenicima. Nakon završetka školovanja u Zatični, pokrajinski kapetan za Goriciju i parlamentarni zastupnik Faidutti, njemu i jednom školskom drugu iz Vodnjana, omogućio je daljnje školovanje u Beču. Tokom ljeta, njih dvojica studenata, služili su liturgiju u Bečkoj katedrali i drugim crkvama i kapelama na Bečkom dvoru. „Bilo je to lijepo razdoblje“ prisjeća se Santin, „po nas dvojicu siromašnih studenata dolazili su sa dvorskom kočijom kada smo obavljali božju službu za potrebe dvora.
Po završetku školovanja za svećenika i konsakracije, prvu mladu misu održao je u Beču gdje su prisustvovali mnogobrojni internirani ljudi iz Rovinja i Pule. Prvo imenovanje bilo je za kapelana u Mormoranu, župa Krnica (Pula). Tada je morao naučiti hrvatski kako bi mogao služiti misu na jeziku većinskog slavenskog stanovništa u toj župi.
Vrlo brzo nakon dolaska u Mormoran u srpnju 1918., buknula je epidemija španjolske gripe koja je usmrtila 4 svećenika u Puli pa se pojavila potreba da Santin preseli u najveću istarsku župu sa oko 50.000 vjernika. U Puli je Santin ostao 15 godina sve dok nije napredovao u službi a 1933. godine preselio se u Rijeku gdje je imenovan za biskupa Riječke biskupije.
Pula 1918. – promjena vlasti i španjolska gripa
Nakon što je vrhovno ratno vijeće Antante 31. listopada 1918. politički potvrdilo odredbe tajnog Londonskog sporazuma iz 1915. i prepuštanje Istre i dijelova Dalmacije Kraljevini Italiji, početkom studenog 1918., u Pulu je uplovilo 13 brodova Regia Marina ( ratna mornarica Kraljevine Italije).Uslijedilo je uspostavljanje nove vlasti nakon raspada Austro-Ugarske i to je bio začetak jednog gorkog razdoblja za većinsko slavensko stanovništvo u Istri.
Dok se u Puli uspostavlja nova talijanska vlast, biskup Santin u svojim memoarima bilježi isključivo širenje španjolske gripe i pastoralnu brigu za bolesnike — bez ijedne riječi o političkom preokretu.
Milanovića je završetak rata zatekao u Grazu gdje je krenuo potražiti svoga brata Srećka koji se bio vratio sa ruske fronte i neko vrijeme odležao u bolnici. Brata u praznoj bolnici nije našao (odjednom svi „ozdravili“) pa se vratio preko Ljubljane gdje je vladalo veliko narodno veselje jer se tada osnivala nova država Jugoslavija. (op.a. tako ju naziva Milanović). Putem se Milanović zarazio jer je počela harati „španjolska gripa“. Uspio je nekako doći do Pazina gdje ga je liječnik informirao da je već stigla prva talijanska četa. Hrvatski načelnik dr. Šime Kurelić misleći da će Pazin dospjeti pod novu Jugoslaviju, izvjesio je hrvatsku zastavu a pazinski Talijani su se „toliko ojunačili da su ne samo odbacili izvješenu zastavu nego su i dr.Kurelića htjeli baciti kroz prozor na ulicu“.
U istom prostoru i u istom trenutku prijelaza vlasti 1918., Santin i Milanović promatraju istu stvarnost iz potpuno različitih kutova. Kod Santina je u središtu španjolska gripa, bolesni i umirući ljudi te pastoralna skrb, pa se politički slom Monarhije uopće ne nazire u njegovim uspomenama.
Kod Milanovića, naprotiv, upravo raspad Austro-Ugarske i dolazak nove vlasti postaju ključni okvir kroz koji se tumače događaji, dok se epidemija pojavljuje kao dio šireg kaosa prijelomnog vremena. Tako isti povijesni trenutak kod jednoga postaje priča o patnji tijela, a kod drugoga priča o promjeni poretka i sudbini zajednice.
Razlike u pogledima na velike političke promjene koje su nastupile i potpuno suprotstavljeni stavovi između njih dvojice, postaju još izraženije u opisivanju godina koje su uslijedile, kada se mikro iskustvo svakodnevice i makro interpretacija povijesnog prijeloma sve teže mogu svesti na zajednički okvir razumijevanja.
Obradio: Veljko Ivančić
………….Nastavlja se
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
