Isti oltar, dva pamćenja: Istra 1900. – 1981. - Al tramonto i Moje uspomene (drugi dio)

Objavljeno: 31.05.2026 u Objavljeno: 13:03

Foto: Crkva San Giovanni Decollato, u koju je B. Milanović premješten 1922.

Dva svećenika, dva pogleda na fašizam

Vraćamo se na dvije knjige-uspomene tršćanskog nadbiskupa Antonio Santina i mons. Bože Milanovića. Knjige Al tramonto i Moje uspomene govore mnogo o njihovim životima: o djetinjstvu i školovanju, o svećeničkom pozivu, ređenju i prvim misama, o pastoralnom radu među ljudima, ali i o velikim povijesnim lomovima koji su obilježili njihovo vrijeme.

Raspad Austro-Ugarske Monarhije 1918. i dolazak Kraljevine Italije na istarski prostor nisu za njih bili tek politički događaji, nego duboki rezovi u tkivu svakodnevice, njih kao svećenika i stanovništva triju nacionalnosti, talijanske, hrvatske i slovenske. U tim prijelomnim godinama oblikuju se i njihovi svjetonazori, ali i njihova različita shvaćanja odnosa Crkve, naroda i države.

Kod Santina se već u ranim zapisima osjeća pripadnost talijanskom kulturnom i državnom okviru. Njegovo školovanje i crkvena karijera razvijaju se u ambijentu u kojemu je talijanski identitet ne samo prirodan, nego i poželjan. U njegovim zapisima Istra se promatra kroz prizmu integracije u talijanski nacionalni prostor, uz naglasak na hijerarhiju, red i jedinstvo.

S druge strane, Milanovićev put ide iz istarskog sela, iz skromnog okruženja u kojemu je hrvatski jezik bio temelj identiteta. Njegovo svećeništvo od samog početka nosi i snažnu narodnjačku komponentu. On ne odvaja pastoralni rad od brige za narod, njegov jezik i njegov opstanak. U njegovim uspomenama osjećaju se napetosti koje donosi talijanizacija, ali i svakodnevna borba za očuvanje hrvatske riječi u crkvi i školi.

Ključna točka komparacije uspomena između Antonia Santina i Bože Milanovića je upravo u razdoblju fašizma: oni žive u istoj geografskoj stvarnosti, pripadaju istoj Katoličkoj crkvi, obojica su obrazovani svećenici, ali njihovo iskustvo režima nije isto jer nisu pripadali istoj jezičnoj i nacionalnoj zajednici.

Santin govori iz pozicije talijanskog svećenika unutar sustava koji je, premda ulazio u sukobe s Crkvom, ipak njegov jezik i nacionalni identitet smatrao legitimnim i državotvornim. Zato on može napisati da nisu provocirali režim i da su mogli relativno normalno djelovati unutar Azione Cattolica. Sukobi koje opisuje su prvenstveno: pitanje autonomije katoličke mladeži, odnosa Crkve i države, kontrole nad odgojem mladih. Ako se radi o njegovoj obitelji, Santin je tvrđi u stavu jer spominje slučaj kada su mu otac i stric u Rovinju, kao radnici tvornice za preradu duhana dobili otkaz a obitelji ostale na prosjačkom štapu. Na njegovu intervenciju i pitanje postavljeno sekretaru fašista zbog čega su dobili otkaz, odgovor je bio da su subverzivni (sovversivi).

Un prete non fa politica

Možda upravo u gornjoj konstataciji da se svećenik ne bavi politikom, treba tražiti razloge zašto Santin uopće ne spominje važna politička događanja u Istri, u razdoblju dvadesetogodišnje fašističke vladavine.

Potpuno suprotan stav imao je Božo Milanović. On se itekako bavio politikom. Kod Milanovića problem nije bio samo politički nego egzistencijalno-nacionalni i jezični. Za hrvatske i slovenske svećenike u Istri i Julijskoj krajini fašizam je od samog početka značio: zabranu materinjeg jezika, ukidanje slavenskih škola, pritisak na liturgiju, nadzor propovijedi, fizičko nasilje i pokušaj talijanizacije čitavog društva.

Važno je naglasiti, odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, početkom studenog 1918., kada granice još nisu bile utvrđene (Rapalski ugovor je potpisan 12.studenog 1920.g.), izvršena je talijanska okupacija i priključenje Istre (slovenski i hrvatski dio) Kraljevini Italiji (temeljem tajnog Londonskog sporazuma iz travnja 1915. s kojim su sile Antante- Velika Britanija, Francuska i Rusija, obećale nove teritorije Italiji za ulazak u rat na njihovoj strani). Odmah na početku dolaska talijanske vojske u Istru, okupacijska vlast je utrostručila represiju koju su već provodili iredentisti i koji nisu birali sredstva u nastojanju da Istru učine pravom talijanskom pokrajinom.

O djelovanju talijanske okupacijske vojske, u svojim uspomenama, nadbiskup Antonio Santin niti riječi. 

Lj. Čermelj u svome djelu „Slovenci i Hrvati pod Italijom između dva rata (Ljubljana 1965.) piše da je već 29.studenog 1918. vojni guverner Trsta general Pettiti de Roreto izdaje naredbu da se privedu i deportiraju sve osobe na okupiranom području, koje su sumnjive i opasne. Mnogi su završili u logore na Sardiniju i drugdje, a među njima i 35 svećenika. Za vrijeme trajanja vojne okupacije do kraja 1920., bilo je deportirano 72 svećenika iz Tršćansko-koparske i 8 svećenika iz Porečko-pulske biskupije.

Prognan je bio i Tršćansko-koparski biskup Slovenac Andrej Karlin kojeg Santin i Milanović spominju u svojim memoarima, prvi samo konstatacijom da ga je biskup zaredio 1. svibnja 1918. a drugi da ga je biskup poslao na studij teologije u Beč. Za razliku od nadbiskupa Santina koji biskupa Karlina spominje samo jednom, prilikom njegovog zaređenja, mons. Milanović je opisao odlazak tršćanskog biskupa natrag u Kranjsku odakle je bio porijeklom. Milanović je objasnio da su Talijani teško podnosili činjenicu da je u Trstu biskup rodom Slovenac što je dovelo do toga da se Karlin u Vatikanu izjasnio da je spreman otići iz Trsta ako bi najviše crkvene vlasti u Rimu imale zbog njega problema. Biskup Karlin se prije odlaska htio oprostiti od pučanstva u Istri posebnim člankom u „Pučkom Prijatelju“, ali ga je cenzura precrtala. Dakle, već prije 1920. fašizam je u praksi djelovao, dvije godine prije „Marša na Rim“ i dolaska na vlast Benita Mussolinija.

15. svibnja 1921. u novo priključenim krajevima, održani su prvi izbori za talijanski parlament. Naoružane bande fašista su za vrijeme izborne kampanje terorizirale slavenske glasače u Istri. Napadali su narodnjake, svećenike, tukli ih, ranjavali, čak i ubijali, razarali njihove domove, uništavali njihova polja i vinograde, odvodili stoku iz staja. Palili su kuće i gospodarske zgrade, a nisu bili pošteđeni ni župni uredi i sakristije, u kojima su krali slike, odnosili i palili matične knjige, pustošili stanove slavenskih svećenika a njih tjerali okovane i ismijane, u fašistička sjedišta i zatvor uz batinanje i prijetnje smrću. Više svećenika se moralo sakrivati i živjeti u šumi poput divljih životinja kako bi sačuvali svoj život.

Epizoda iz svibnja 1921., tokom izborne kampanje, kada su teško pretučeni svećenici Šime Červar u Zrenju i Božo Milanović u Kringi i odvedeni u zatvor (Motovun i Pula), pokazuje da je nasilje nad slavenskim klerom bilo u punom zamahu i to u razdoblju koje spada u, kako kaže Santin, njegovih najljepših 15 godina svećeničke službe u Puli. Istini za volju, nadbiskup Santin spominje u svojim memoarima da su fašisti zabranjivali održavanje liturgija na slovenskom i hrvatskom jeziku čemu se slavenski kler žestoko odupirao, a on kao talijanski svećenik je smatrao da svaki narod ima pravo slušati liturgiju na svojem jeziku. Santin spominje i primjere kada je on odlazio u neke slovenske župe i održao liturgiju na slovenskom jeziku i tako se zamjerao fašistima. Ipak, rekli bi, zamjeriti se fašistima bez fizičkih posljedica je jedno, a sasvim nešto drugo je biti teško pretučen kao što se dogodilo svećeniku Šimi Červaru koji je od posljedica preminuo 10 godina kasnije kao invalidna osoba na brizi slovenskim časnim sestrama u Tomaju na Slovenskom krasu.

Santin slučajeve premlaćivanja i odvođenja u zatvor svećenike Červara i Milanovića, u svojim memoarima ne spominje.

Do kraja 1921.g. pazinski fašisti su sve više pokazivali netrpeljivost prema svećeniku Boži Milanoviću do kojega su pristizale povjerljive informacije da ga namjeravaju ubiti. O toj opasnosti po život, Milanović je obavijestio Biskupski ordinarijat u Trstu gdje je službovao i kanonik Ivan Mandić, Hrvat po rođenju i osjećaju, i kako je zapisao Milanović, Mandić ga je preporučio biskupu Bartolomasiju

da ga imenuje župnikovim pomoćnikom u jednoj slovenskoj župi u Trstu. 7.veljače 1922. Milanović je imenovan kapelanom u župi Sv.Ivana u predgrađu Trsta. U tom gradu je Milanović pojačao svoju kulturnu i političku aktivnost povezavši se sa slovenskim javnim radnicima i preuzeo uredništvo „Pučkog prijatelja“.

Zanimljiva podudarnost, Milanović je bio kanonik a zatim i župnik u crkvi koja se nalazi na Piazzale Gioberti nazvanoj po talijanskom svećeniku, filozofu i političaru Vincenzu Gioberti, jednog od najistaknutijih ideologa talijanskog nacionalnog preporoda, dok je sam predstavljao ključnu figuru hrvatskog nacionalnog identiteta u Istri.

Milanović u svojim uspomenama dosta prostora posvećuje izdavačkoj djelatnosti odnosno štampanju molitvenika, kalendara i dr. vjerskog materijala na hrvatskom jeziku, od 1922. do potpune zabrane

Izlaženja novina na hrvatskom i slovenskom jeziku 1929.

Tjednik „Pučki prijatelj“ na hrvatskom jeziku štampao se u tršćanskoj tiskari slovenske „Edinosti“. Bila je to jedna je od temeljnih izdavačkih aktivnosti koja je bila rezultat dobre suradnje između slovenskog zastupnika u talijanskom parlamentu dr.Josipa Wilfana ujedno i predsjednika političkog društva „Edinost“  i Milanovića, koji je predložio sveučilištarca Miju Mirkovića za tajnika istarskog pododbora tog slovenskog društva. Mijo Mirković se već tada služio pseudonimom Mate Balota u poezijama i prozi koje je pisao. Jednom prilikom, Mirković je uredio jedan broj „Pučkog prijatelja“ kada je zamijenio bolesnog urednika. Obavio je taj posao jako dobro, zabilježio je Milanović. 

Iako na službovanju u Trstu, Milanović i dalje pažljivo prati što se događa u Istri i svojim tajnim kanalima distribuira na Poluotok razne knjige vjerskog sadržaja, molitvenike i kalendare. Od 1922. do 1938. uspio je u Trstu izdati  oko 180.000 primjeraka raznog štampanog materijala. U 16 godina boravka u Trstu, bilo je raznih pokušaja difamacije i optužbi na račun Milanovića od strane fašističke vlasti ali i od nekih protivnika unutar društva Edinost i uredništva „Pučkog prijatelja“. Milanović ističe podršku koju mu davao biskup Luigi Fogar (imenovan biskupom 1923.), Talijan po nacionalnosti ali čestiti čovjek Crkve koji se i sam osobno zamjerio vlastima zbog nastojanja da Slovenci i Hrvati, na području njegove biskupije imao pravo  govoriti i slušati liturgije na slovenskom i hrvatskom jeziku. Zbog takvog stava o ravnopravnosti triju naroda, biskup Fogar je odlukom Vatikana, na izričito traženje Mussolinija, 1936. godine premješten u Rim.

Milanović je u svojim uspomenama posebno poglavlje posvetio žrtvi Vladimira Gortana i njegovih drugova na području Berma. Opisao je detalje pokušaja članova tajne organizacije „Borba“ iz Berma da po uputama tajne organizacije „TIGR“ (kratica Trst, Istra, Gorizia, Rijeka) spriječe odlazak okolnih seljaka na glasanje za državne izbore u Pazin u ožujku 1929. Tom prilikom je nesretnim slučajem stradao Ivan Tuhtan što su fašisti iskoristili da sude „gortanovcima“ nakon čega je Vladimir Gortan strijeljan u Puli (Gortanova uvala) a njegovi drugovi osuđeni na izdržavanje dugogodišnje robije po raznim zatvorima u Italiji.

Antonio Santin u svojim uspomenama, samo u kratkim crtama se osvrće na razdoblje fašističke vladavine u Istri i Trstu. Spominje 1931. godinu i kontrast koji je izbio sa fašizmom. Mladež nije pokleknula već se držala ponosno. Tu Santin kada govori o otporu Azione Cattolica, ne misli na politički antifašizam u današnjem smislu, već na činjenicu da katolička mladež nije pristala biti apsorbirana u fašističke omladinske organizacije. Santin za sebe kaže da kao svećenik nije pravio razlike u jeziku i da je svakog prihvaćao jednako. Baš je on nagovorio Ivana Pavića u Puli da se zaredi kako bi bio od pomoći svome narodu.

Obavijest o imenovanju za biskupa Riječke biskupije, Santin je na dan Blagdana Presvetog Srca Isusova (19.lipnja 1931.) pročitao u bolnici, na poziv bolesnog biskupa Pederzollia, kada mu je pružio jedan list Državnog sekretarijata Vatikana. Odlazak u Rijeku bio je predviđen za 29. listopada 1933. U Rijeci je biskup Santin ostao skoro pet godina. Razdoblje koje je biskupu ostalo u nezaboravnom sjećanju. Rijeka je bila lijepi grad, mala biskupija, trojezična, teška, narod dobar, vjeran i dostojan povjerenja, zabilježio je biskup Santin u svojim memoarima.

Nakon razdoblja u Rijeci, biskup Antonio Santin 5. rujna 1938. premješten je u Trst, čime započinje novo poglavlje njegova crkvenog djelovanja u sredini koja će u nadolazećim godinama biti još izravnije izložena političkim i ideološkim pritiscima fašističkog režima. U isto vrijeme, mons. Božo Milanović ostaje u Trstu, gdje se postupno raspada dotadašnja mreža slovenskih i hrvatskih crkvenih i političkih suradnika, jer dio svećenika te istaknuti predstavnici poput dr.Josipa Wilfana i dr. Matije Besednjaka odlaze u Kraljevinu Jugoslaviju, ostavljajući Milanovića u znatno suženom i otežanom djelovanju, i svakodnevnom nadzoru fašističke vlasti.

Dolaskom Antonija Santina na čelo Tršćansko-koparske biskupije, završava razdoblje u kojem su se životni putovi Bože Milanovića i budućeg biskupa odvijali usporedno, ali bez izravnog dodira. Milanović je iza sebe već imao šesnaest godina djelovanja u Trstu, od dolaska u župu Sv.Ivana (San Giovanni Decollato) 1922. do položaja jednog od najistaknutijih predstavnika hrvatskog katoličkog pokreta u Julijskoj krajini. Santin je s druge strane dolazio iz riječke biskupije, opterećen iskustvima upravljanja crkvom u složenim nacionalnim i političkim okolnostima međuratne Italije.

Njihova se sjećanja do toga trenutka mogu promatrati kao dva odvojena pogleda na isto povijesno razdoblje. Iako su djelovali na relativno uskom prostoru sjevernog Jadrana, nisu pripadali istim krugovima niti su sudjelovali u zajedničkim događajima koji bi bitno utjecali na oblikovanje njihovih uspomena. Upravo zato usporedba njihovih memoarskih zapisa do 1938. godine omogućuje uvid u dva različita iskustva Crkve i društva Istre, Rijeke i Trsta.

Samo dva tjedna kasnije, od dolaska Santina u Trst, stiže i Benito Mussolini, a on će pred velikom masom Tršćana i stanovništva Julijske krajine, na Piazza Unita', održati svoj čuveni govor u kojem će po prvi puta objaviti donošenje rasnih zakona. Mussolini je na poziv biskupa Santina posjetio i stolnu crkvu, Basilica Cattedrale di San Giusto Martire, na brdu San Giusto i dao novac za uređenje iste.

I tu započinje novo razdoblje odnosa dvojice crkvenih ljudi, Milanovića i Santina, čije će se sudbine tijekom ratnih i poratnih godina sve češće isprepletati, katkad u suradnji, a katkad u različitim pogledima na nacionalna i crkvena pitanja.

O tome u nastavku u trećem dijelu.

 Analizirao i pripremio: Veljko Ivančić