ILJKO ZLATAR ARHITEKT KOJI JE OBILJEŽIO ZLATNU ERU UMAŠKOG TURIZMA I RAZVOJA

Memento najvećem umaškom graditelju ili šetnja kroz zlatnu povijest Umaga

Pet godina nakon smrti umaškog najvećeg arhitekte, Iljka Zlatara, donosimo veliki intervju s njime iz Glasa Istre koji nije bio objavljen u digitalnom izdanju. Bio je to njegov prvi i posljednji intervju u životu, kojega je posvetio razvoju Umaga, ostavljajući najveći broj „svojih“ kapitalnih građevina generacijama Umažana u nasljeđe. Mnoge od njih gledamo na starim razglednicama Umaga i divimo se, pa dugujemo divljenje i čovjeku koji nam je ostavio to udivljenje. Neka se zna! Intervju je vođen u listopadu 2017. godine, a 2018. je dobio nagradu Grada Umaga za životno djelo te samo nakon nekoliko dana zauvijek nas napustio. Evo, ispraćen je na vječni počinak sa zavrijeđenim počastima, ali se nadamo da će u dogledno vrijeme neka ulica, trg ili objekt nositi njegovo zlatno ime i ostati trajno uklesano u popis onih koji su pisali povijest grada.

.........................................................................................................................................................................................

Spominjući razvoj nekoga grada i same arhitektonske objekte često puta zaboravimo spomenuti one koji su ih osmislili i dali im život baš u takvom obliku i stilu kakvim nadžive i svoje vrijeme. Povodom proslave 140-e obljetnice umaškog turizma koja se povezuje s otvorenjem prvog umaškog hotela- restorana u Istri 1877. godine, „Al Cervo D`Oro“ te rastom i razvojem umaškog turizma do današnjih dana, pokucali smo na vrata jednom od živućih arhitekata i svjedoka vremena kada je započela munjevita izgradnja turističkih objekata i kada je turizam u Umagu, ostvario najveći gospodarski rast u razdoblju od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina prošloga stoljeća.

Iljko Zlatar, diplomirani arhitekt, devedesetogodišnjak kojega još noge služe da prošeće sa svoje Punte do grada, dočekao nas je s olovkom u ruci, sjedeći kraj radnog stola, na kojem je bila hrpa nacrta i tehničkih skica.

-Još radim, crtam idejna rješenja, dajem stručne savjete, pamet me odlično služi, ali noge već manje slušaju. No to je prirodno, ali ja se opirem i prkosim vremenu ovim radom, rekao je sa svojim splitskim naglaskom koji ga nije napustio čitav život.

Kada ste došli u Umag i kako je bilo u njemu u to vrijeme?

-Odmah nakon što sam diplomirao u Zagrebu, drugi sam se dan oženio, a treći smo dan supruga Gordana i ja već krenuli za Umag, u Zonu B, na poziv inženjera Vinka Kulundžića koji je radio u građevinskoj  radnoj organizaciji Napredak. Nije svatko mogao doći u Umag u to vrijeme, ali s obzirom da sam bio u partizanima, u 26. Dalmatinskoj diviziji, bio sam čovjek od povjerenja i na Ponte Portonu su nas pustili s propusnicom da uđemo u Zonu B. Uselili smo se u ulicu Ivana Mrava u starom gradu i zaposlio se u projektnom birou koji je bio u sastavu Napretka. Usput sam se bavio i iseljenjem tovara i krava iz staroga grada, jer bi znali iznerediti ulice, a ja sam vam živio iza zidina Dikolecijanove palače i nisam to nikada ranije vidio. No ipak sam partija prije ja u drugi stan nego što smo otklonili taj problem.

Kada je osnovan Projektni biro Umag i tko su bili „pioniri“ izgradnje Umaga?

-Projektni biro smo osnovali 1959. godine nakon što smo se odvojili iz Napretka. Obim poslova se povećavao, struka je trebala samostalno i bez pritiska raditi svoje poslove, jer Umag je rastao nezaustavljivo. Konkurencija na tržištu i ponuda idejnih rješenja, projekata i građevinskih tvrtki je bila prevelika pa je Kulundžić procijenio da je došao trenutak osamostaljenja. Od mog dolaska do osnivanja Projektnog biroa Umag pamtim  da su poslove najviše dobivali  Rijeka projekt, zatim veliki „državni“ arhitekt Kazimir Ostrogović, Štef Klobasa Planić koji se tako prozvao po nacrtima. Projektirali su Dom kulture, Dom zdravlja, zgradu pošte, dvije identične stambene zgrade onu kraj Doma zdravlja i Intercommerčevu. Rijeka projekt je i radila prvi turistički objekt na Punti, Stakleni paviljon s prvom rampom, 1952. koji je, ne bih znao zašto, prije nekoliko godina srušen. Funkcionalan objekt, na odličnoj lokaciji i tipičan primjer hrvatske poslijeratne moderne arhitekture, koju inače izuzetno cijene u svijetu.

Znači, osnivanjem Projektnog biroa Umag počinjete držati monopol u izgradnji i razvoju Umaga, a osobito turističkih objekata i stvaranju novih turističkih naselja. Kada su započela prva ulaganja u turističke objekte?

-S prvim zapaženim ulaganjima se započelo 1952/53. godine, ali 1954.godine nakon što Augusto Zakinja postaje prvi predsjednik općine Umag, jedan od osnovnih strateških razvoja grada postaje turizam i kreće pravi turistički razvoj grada- „bum“, u kojem je najvažniju ulogu imalo poduzeće Istra –auto- turist. Gradimo 1955. godine prve bungalove- kamene kućice na Punti između Ville Rite i današnjeg hotela Umag, a nastavljamo te iste godine s gradnjom velikog restorana u Savudriji, u vali. Ne ovoj ribarskoj, već onoj gdje se nalazi Villa Batelana, odnosno današnji Feral. U Savudriji gradimo 1959. godine bungalove, a dvadesetak istih i u Umagu, u produžetku postojećih kraj Villa Rite. Veći gradbeni projekti i zalogaji redaju se početkom šezdesetih godina, kada 1962/63. projektiram i gradimo depandanse Plitvice, Jadran, Zagreb i Sipar, a Lunu i Eneu 1966./67. godinu. Nakon što je 1963. godine Erminio Medica  prešao iz Napretka na poslove direktora Istraturista, možemo govoriti da Umag kao turističko središte postaje prepoznato na karti Europe i Mediterana.

Kada je počela izgradnja zlatnih turističkih objekata, kako su se birale lokacije i kako su se osiguravala financijska sredstva?

-Istraturist je pratio svjetske trendove, direktori su putovali svijetom i učili što je privlačno gostima. U to je vrijeme lovni turizam bio najprivlačniji, a s time i noćni barovi te Casino`, pa je Medica  došao na zamisao da se gradi luksuzan hotel Adriatic. Naručio je projekt za gradnju hotela i to je bio moj prvi veliki graditeljski izazov. Lokacija nije bila predviđena u nekakvom „prostornom planu“ Umaga, nego se u ono vrijeme u Općini dogovarao teren. U Općini bi izlazili u susret rukovodstvu Istraturista jer su bili svjesni dotoka novih prihoda u stranoj valuti, povećanja broja zaposlenih i razvoja grada. Nekada je to bilo tako, Općine su u zajedničkoj suradnji s privredom gradile Umag, stvaranjem podjednakih uvjeta za bolji život svima, od zaposlenog radnika do direktora. Adriatic sam projektirao u duhu arhitekture onoga vremena. Imao sam još ideja, ali nije bilo para. Sjećam se trenutka kada smo Adriatik sagradili do 4. kata, ponestalo nam je novaca. Jad i bijeda! Stajali smo na digi ing. Kulundžić, Medica i ja, promatrali hotel i pitali se što dalje? Medica je imao hrabrosti i poduzetničkog duha nastaviti dalje i izgradili smo prestižan hotel na Mediteranu, jedan od rijetkih sa 5 zvjezdica. Noćni bar, Casino`, aperitv bar, bazen s morskom vodom (1966.), stilskim skupocjenim namještajem, reljefnim ukrasima našeg akademskog kipara Aleksandra Rukavine Žohara, nastupima najpoznatijih talijanskih pjevača... sve je utjecalo da Adriatic postane omiljen hotel gostiju visoke platežne moći, posebno bogatih Talijana i Austrijnaca. I danas je Adriatic ostao legenda umaškog turizma.

Kako su nastajala nova turistička naselja i kada?

-Gradilo se sve u dogovoru sa društveno-političkom zajednicom, a zoran primjer toga je nastanak planskog  turističkog naselja Katoro. Tereni su bili upisani u ZK na Intercommerce pa su se prebacili na Istraturist jer se uvidio značaj proširenja turističkog obuhvata ovog dijela grada. I tako od ¸1968./69. započinje nicati, za ono vrijeme „elitno“ turističko naselje Katoro. U međuvremenu se 1971.godine na Punti gradi hotel Umag koji je moj arhitektonski uradak.U to sam vrijeme projektirao hotel Auroru, Koralj, turističko naselje Polineziju, kuglanu u hotelu Istri.

-Tko je bio autor najvećeg turističkog zabavnog kompleksa na Jadranu, ZA-ZA-e?

Najpoznatiji i najveći turistički zabavni centar na Jadranu ZA-ZA, Mon plaisir, započet je s izgradnjom 1970/71/72. u vrijeme izgradnje hotela Koralja. Inženjer Kulundžić je projektiranje prepustio projektantu ing. Moslavcu iz Zagreba, jer nam je pomagao osigurati sredstva za financiranje izgradnje Koralja. Moralo se trgovati i taktizirati u to vrijeme, dijeliti poslove, ali bila je to lojalna konkurencija.

Znači, koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih su izgrađeni kapitalni objekti, a kasnije?

-Iznenada je došlo do kraćeg smiraja u izgradnji. Posljedice hrvatskog masovnog pokreta i progona u proljeće1971. godine odrazile su se na politiku poslovanja Istraturista. Smijenjen je Erminio Medica i neki njemu bliski suradnici, ali nikada nismo saznali pravu istinu- zašto. Bila je riječ o višoj nacionalnoj politici. Tadašnja Jugobanka je bila jedan od kreditora Istraturista i u to vrijeme su obustavili isplatu sredstava za izgradnju pa se tu desio neki nesporazum i protivljenje  poslovnog rukovodstva Istraturista zbog kojega su navodno „maknuti“. Do 1974. godine se nije gradilo ništa u turizmu i projektni biro se preusmjerio na stambeno poslovnu izgradnju te izgradnju ustanova po gradu. Recimo sagrađen je Centralni vrtić kao malo dječje naselje u jednom livelu radi bolje komunikacije, ali i efikasnije trijaže. Dolaskom Marasa na čelo Istraturista 1974. godine, kada počinje i prava „groznica“ masovnog turizma, kreće se ulagati u Kanegru, pa zatim auto- kamp Ladin Gaj. Današnji Park Umag. S obzirom da je rapidno rastao broj gostiju, masovni turizam se prilagođavao konkurentnom tržištu, pa smo morali raditi na raznim adaptacijama već postojećih objekta, osobito u depandansama na Punti. Posljednji hotel kojega sam projektirao je hotel Sipar, 1986. godine. Od tada sam u umirovljeničkim danima. Upravo te godine se gradilo novo turističko naselje Stella Maris, dok je Stadion ATP-a je dovršen 1989. godine, a sve ostalo je novija povijest turističkog Umaga i Istraturista koji se danas razvijaju u novim gospodarskim uvjetima jednog sasvim novog društveno političkog sustava.

Zašto se gradila umaška Arena i kada?

-Da bi se obogatila turistička ponuda i podigla na ljestvici svjetske turističke ponude dogovoren je finalni boks meč u srednjoj kategoriji WBC-a između Nina Benvenutija (Iatlija) i Toma Bethee (USA) .Izgrađena je 1970. godine s  namjerom da se za slične svjetske spektakle koristi i dalje. Tako se tu održao revijalni košarkaški turnir gdje je igrala reprezentacija Jugoslavije i najjače studentske vrste Amerike, gostovali su glumci iz Gradića Peyton, prve američke sapunice prikazivane na JRT-u i još mnogo toga.

Kako se došlo na zamisao graditi hotel Kristal u starogradskoj jezgri, navodno je bilo dosta lamentiranja od strane građana pa i struke?

-Ma vidite, ja mogu govoriti samo  s aspekta struke o toj 1968. godini. Južna fasada starog grada je nešto govorila o povijesti grada, a sjeverna, prema digi je bila opustošena i zato nam je namjera bila oživjeti taj sjeverni dio. Jedan hotel je trebao vratiti život u stari grad, kao i nova zgrada trgovačkog poduzeća „Trgopromet“ koja je se arhitektonski priljubila Kristalu.

A što sa samim starim gradom? Zašto nije ozbiljnije valorizirana starogradska jezgra i revitalizirana?

-Ne znam zašto nitko od gradskih vlasti nije nikada donio neko konačno rješenje i shvatio da najveći značaj i identitet Umaga leži u povijesnoj jezgri grada. Umag gubi atribute mediteranskog gradića jer još uvijek nije oživio veliki trg, a stari grad je zapušten. Sve prestaje u Garibaldijevoj ulici. Nudili smo mi idejna rješenja, ja i danas posjedujem neke skice i nacrte kojima smo predlagali zahvate u starom gradu, no općina je prepustila taj projekt Urbanizmu Zagreb, a nama prepriječili miješanje u to. Moja je zamisao bila, i danas ne odstupam od nje, da je nevrijedne objekte i one u kojima su higijenski uvjeti loši trebalo porušiti te formirati male trgiće pune svjetla i ambijente za kvalitetan život. Treba stvoriti oaze arhitektonski prilagođene vremenu i prostoru s privlačnim sadržajima. Šternu iza zvonika na pijaceti Venezia smo bili zamislili kao bar. Ovi umjetno stvarani centri u samome gradu su simpatični i funkcionalni, ali nemaju onu energiju i toplinu Mediterana, pa ništa i ne govore o gradu kao mjestu na obali mora. Isto tako mislim da bi trebalo otvoriti više lokalića i na Punti. Više uslužnih djelatnosti, dućana sa šarolikom ponudom, sve to daje život jednome gradu. Ovako se Umag i usred ljeta doima pomalo beživotnim.

Okom stručnjaka i srcem čovjeka koji je čitav svoj život proveo u Umagu i udario mu vlastiti pečat u razvoju, kako vidite Umag danas?

-Pa ja baš i ne vidim da je nešto znamenito, odnosno od vitalnog značaja za grad Umag sagrađeno u ovoj novoj državi. Sve se nadograđuje i nadovezuje na ono što je moja generacija godinama gradila, a da ne govorim o uništavanju privrede i fizičkom rušenju tvornica i hala i ostale rasprodane gradske imovine. Nisam ljubitelj današnje arhitekture, hladna je i čudna. Znam da je uvijek u pitanju novac, ali u moje ga je vrijeme bilo još manje, pa smo se barem trudili da zgrade imaju ukošene krovove jer je to u duhu naše gradnje i našeg životnog podneblja te tradicije. Dom umirovljenika je jako privlačan po izgledu, lijepo opremljen i ugodan za boravak, a ove druge, novije zgrade ne bih komentirao. Mi arhitekti smo vam na svoju ruku, umjetnici, ali ipak nam je najbitnija funkcionalnost prostora, povezanost i komunikacija u njemu.

Na kraju zanimljivog i dokumentarističkog razgovora skoro se dogodio mali incident. Inženjer  Zlatar se nije htio fotografirati za naš list jer nije nikada volio stati pred foto aparat.

-Nemoj me išempijavati mala, ala šu, nisam ja važan, Umag je važan, rekao je kao svi veliki i skromni ljudi.

Razgovarala: Sanja Bosnić/Glas Istre 2017.

 Iz Istrapedije

Prepoznatljiv po čistim i jednostavnim konstrukcijama, projektirao je i/ili sudjelovao u realizaciji bungalova na umaškoj Punti i u Savudriji (1955. i 1959.), više depandansa na Punti (1962. i 1967.), hotela Adriatik na Punti (1963./64.), hotela Koral i Aurora (1968.), hotela Umag (1971.), turističkog naselja Kanegra (1974.), hotela Kristal (1974.), kampa Ladin gaj (1981., danas Park Umag) i hotela Sipar (1985.) te apartmanskog kompleksa na umaškoj Novoj obali (1999.). Projektant je i više važnih društvenih i poslovnih zgrada: Općinskog suda u Bujama (1964.), Istarske kreditne banke u Umagu (1976.) te umaške Osnovne škole Marija i Lina i vrtića Duga (1978.), a i brojnih obiteljskih kuća.

Za doprinos umaškoj arhitekturi i urbanizmu dobio je 2018. nagradu za životno djelo Grada Umaga. Pokopan je na umaškom groblju.

 Foto: Privatna arhiva obitelji