Il vecchietto con l'ombrello

Izdvojeno :

Objavljeno: 10.11.2026 u Objavljeno: 13:20

Starčić s kišobranom

Postoje knjige koje bi, uvjeren sam, trebalo pročitati barem dvaput, a neke i triput. Prvo čitanje pruža nam opću sliku, upoznaje nas s događajima, ljudima i vremenom o kojem autor piše. Pri drugom čitanju počinjemo zamjećivati pojedinosti koje su nam prvi put promaknule, bolje povezujemo događaje i pamtimo detalje. Treće čitanje već može postati svojevrsna povijesna analiza: uspoređujemo autorove interpretacije s drugim izvorima, dnevnicima, dokumentima i svjedočanstvima suvremenika.

Upravo mi se to dogodilo pri ponovnom čitanju knjige Antonija Scuratija Gli ultimi anni dell'Europa. Ovoga sam se puta posebno zadržao na posjetu britanskog premijera Nevillea Chamberlaina fašističkoj Italiji u siječnju 1939. godine. Scurati taj posjet opisuje kroz jedan naizgled nevažan predmet – kišobran. No taj će kišobran postati mnogo više od osobnog predmeta britanskog premijera. Postat će simbol susreta dvaju posve različitih političkih svjetova.

„Neville Chamberlain stiže u Rim ujutro 11. siječnja 1939. godine. Kada je stigao, britanski premijer još je uvijek upravljao najvećim Carstvom u povijesti čovječanstva, Carstvom koje se prostiralo na pet kontinenata. No fašistička zaslijepljenost u njemu vidi samo starčića s kišobranom.”

Tako Scurati uvodi jednu od najupečatljivijih slika svoga prikaza. Britanski premijer, čovjek koji je predstavljao golemo svjetsko Carstvo, u očima Mussolinijeva režima postaje tek uglađeni starac s kišobranom.

Chamberlain nije u Rim stigao sam. Pratio ga je britanski ministar vanjskih poslova lord Halifax. Njegova je prisutnost posebno zanimljiva ako se prisjetimo da se nešto više od godinu dana ranije, 19. studenoga 1937., susreo s Adolfom Hitlerom u Berchtesgadenu. Halifax je tada obnašao dužnost lorda predsjednika Vijeća, a ne još ministra vanjskih poslova. U razgovoru s Hitlerom pokazao je spremnost britanske politike da razmotri određene promjene europskog poretka uspostavljenog nakon Prvoga svjetskog rata, pod uvjetom da se one ostvare mirnim putem. Halifax se složio sa tvrdnjom Nijemaca da su Versajskim mirovnim ugovorom bili značajno teritorijalno oštećeni.

Upravo je takva politika približavanja i popuštanja obilježila britansku vanjsku politiku uoči rata. Chamberlain je vjerovao da se osobnim razgovorima i pregovorima s europskim diktatorima još uvijek može očuvati mir.

Najpoznatiji primjer takve politike bio je Münchenski sporazum iz rujna 1938. godine. Chamberlain se nakon sastanka s Hitlerom, Mussolinijem i francuskim premijerom Édouardom Daladierom vratio u London uvjeren da je izbjegnut rat. U rukama je držao dokument koji je trebao jamčiti mir. Njegov optimizam nije dijelio Winston Churchill. U govoru pred Donjim domom 5. listopada 1938. upozorio je da je sporazum postignut na račun Čehoslovačke te da je time ozbiljno ugrožena europska ravnoteža.

Čuvena rečenica koja se često pripisuje Churchillu – da je Chamberlain imao izbor između rata i sramote, izabrao sramotu, a ipak će dobiti rat – dobro sažima Churchillovu kritiku politike popuštanja.

U takvoj političkoj atmosferi Chamberlain i Halifax dolaze u Rim. Posjet je trajao od 11. do 14. siječnja 1939. godine. Bila je to jedna od posljednjih ozbiljnih britanskih diplomatskih inicijativa da se Italiju pokuša odmaknuti od sve snažnijeg njemačkog utjecaja i zadržati je u prostoru europske diplomacije.

Zanimljivo je usporediti taj posjet s Hitlerovim dolaskom u Italiju u svibnju 1938. godine. Hitlerov posjet bio je obilježen raskošnom scenografijom, vojnim paradama, zastavama, uniformama i pomno režiranim javnim spektaklom. Hitler je tada doveo sobom veći dio nacističke elite : od ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa do Josepha Goebelsa, Heinricha Himmlera, Rudolfa Hessa, Josefa Dietricha i zapovjednika vrhovne komande Wehrmachta Wilhelma Keitela. Mussolini je želio pokazati kako je Italija ravnopravna partnerica Njemačke i kako dvije fašističke države zajedno oblikuju novu Europu.

Chamberlainov dolazak bio je drukčiji. Umjesto vojne uniforme i demonstracije sile, britanski je premijer stigao u civilnom odijelu, s kišobranom u ruci. Upravo je ta razlika ostavila snažan dojam na Dina Grandija, tadašnjeg talijanskog veleposlanika u Londonu. Grandi je dobro poznavao britansku političku i društvenu sredinu pa njegovo opažanje ima posebnu težinu.

Prisjećajući se Chamberlainova dolaska na rimsku željezničku postaju, Grandi je zapisao kako je britanski premijer sišao iz vlaka s kišobranom, poput običnog putnika, dok je Mussolini dočekivao gosta u vojnom kaputu, uz Ciana i počasnu postrojbu fašističke milicije. Grandi se tada zapitao je li uopće moguće razumijevanje između dvaju mentaliteta, između dvaju tako različitih duhovnih svjetova.

Ta je slika gotovo filmska. S jedne strane čovjek s kišobranom, s druge diktator u vojnom kaputu, okružen uniformama i vojnom ceremonijom. No razlika nije bila samo u odijevanju. Radilo se o dvjema različitim političkim kulturama i dvama različitim pogledima na svijet.

Posebno je zanimljivo pročitati što je o posjetu zapisao Galeazzo Ciano, Mussolinijev zet i ministar vanjskih poslova. U dnevniku je zabilježio da je posjet održan „u nižem tonu”, jer ni Duce ni on sami nisu bili osobito uvjereni u njegovu korisnost. Istodobno primjećuje da je Chamberlain bio dobro primljen u Rimu, osobito u središnjim i građanskim četvrtima, gdje je „starac s kišobranom” bio vrlo popularan.

Dakle, ono što je fašistički vrh promatrao s podcjenjivanjem, dio rimskog stanovništva dočekao je s naklonošću.

Ciano bilježi i razgovor Mussolinija s britanskim premijerom u Palazzo Veneziji. Razgovor se, prema njegovim riječima, odvijao umornim tonom. Raspravljalo se o važnim europskim pitanjima, među njima o Španjolskoj i odnosima Italije s Francuskom, ali su se na obje strane jasno osjećale zadrške.

Nakon ručka, razgovarajući s Cianom, Mussolini je iznio svoje mišljenje o Britancima. Ti ljudi, govorio je, više nisu od iste građe kao Francis Drake i veličanstveni pustolovi koji su stvorili Carstvo. Sada su to umorni sinovi dugog niza bogatih naraštaja. Carstvo će izgubiti.

U toj Mussolinijevoj procjeni sadržana je čitava njegova zabluda. Britansku suzdržanost i diplomatsku opreznost tumačio je kao slabost, a civiliziranu odmjerenost kao znak iscrpljenosti.

No Cianov dnevnik donosi još jedan, ljudski zanimljiv detalj. Prilikom Chamberlainova odlaska 14. siječnja, Ciano je pratio Mussolinija na željezničku postaju. Oproštaj je bio brz, ali srdačan. Chamberlain je više puta zahvalio na gostoprimstvu. Kada se vlak pokrenuo, njegovi su sunarodnjaci zapjevali „For He's a Jolly Good Fellow”. Mussolini je upitao Grandija kakva je to pjesmica. Chamberlainu su oči bile pune suza.

Ciano je svoj zapis završio riječima: „È simpatico, il vecchio Chamberlain” – simpatičan je, taj stari Chamberlain.

Ta je rečenica gotovo u kontrastu s Mussolinijevim omalovažavanjem britanskog premijera. I dok ga je Duce promatrao kroz prizmu propadanja britanske moći, Ciano je u tom trenutku zabilježio nešto mnogo jednostavnije: čovjeka koji se oprašta od svojih sunarodnjaka, vidno ganut njihovom pjesmom.

Scurati, međutim, ne završava priču na željezničkoj postaji. Njegov završni komentar dodatno mijenja perspektivu. Piše da je starčić s kišobranom, kojega je Mussolinijeva oholost željela prikazati kao potomka umornih i iscrpljenih naraštaja, čim se ponovno vratio na englesko tlo svojim admiralima potvrdio nemilosrdnu taktiku prvog udara – first strike.

Tu rečenicu treba čitati kao Scuratijevu interpretaciju britanske odlučnosti i vojne politike, a ne kao dokaz da je Chamberlain osobno izdao konkretnu zapovijed za prvi udar.

Mussolini je, dakle, u starčiću s kišobranom vidio predstavnika umornog Carstva, potomka naraštaja koji više nisu imali snage ni duha svojih slavnih prethodnika. No povijest je pokazala koliko je takva procjena bila pogrešna. Iza jednog otmjenog kišobrana stajala je država s golemim imperijalnim iskustvom, snažnom mornaricom i političkim vodstvom koje je, unatoč vlastitim zabludama i pogrešnim procjenama, još uvijek raspolagalo znatnom političkom, gospodarskom i vojnom moći.

Talijani su tijekom Drugoga svjetskog rata na vlastitoj koži osjetili razmjere britanske vojne moći. Posebno se to pokazalo u Sredozemlju i sjevernoj Africi, gdje je britanska mornarica i vojska imala iznimno važnu ulogu u borbi protiv talijanskih i njemačkih snaga.

Nakon savezničke invazije na Siciliju u srpnju 1943. i pada Mussolinija, 25. srpnja iste godine, započeo je proces koji će dovesti do talijanskog primirja (kapitulacije) sa Saveznicima, potpisanog 3. rujna i objavljenog 8. rujna 1943. godine. U tim su događajima Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države imale neposrednu i odlučujuću vojnu i diplomatsku ulogu.

Nakon smrti Chamberlaina u studenom 1940.g. britanski premijer Winston Churchill bio je jedan od ključnih političkih sudionika savezničkog odlučivanja, ali odluke nisu bile samo britanske: donosile su se u suradnji s američkim predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom i savezničkim vojnim zapovjedništvom.

Možda je upravo zato priča o Chamberlainovu posjetu Rimu i danas vrijedna čitanja. Ne zato što se povijest ponavlja na isti način, nego zato što se ponavljaju neka iskušenja: uvjerenje da će ustupci zaustaviti agresora, da će osobni razgovori nadomjestiti zajedničku odlučnost i da se mir može sačuvati zatvaranjem očiju pred tuđim osvajačkim ambicijama.

München iz rujna 1938. nas podsjeća da mir postignut na račun suvereniteta druge države može biti samo privid mira. Diplomacija je nužna, ali ne smije postati sredstvo kojim se agresoru daje vremena i prostora za nove zahtjeve. Sve to podsjeća na današnja vremena, zar ne ?

A kišobran? On je ostao kao neobičan simbol jednoga susreta. Mussolini je vidio samo kišobran i starca. Nije vidio ono što je stajalo iza njih i što ga je u konačnosti puno koštalo.

Priredio: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije