Hoće li se sudbina eura odlučiti u ponedjeljak, 8. rujna u Parizu?

Izdvojeno :

Objavljeno: 08.09.2025 u Objavljeno: 20:23

Francuska je kaos non plus ultra
Ako francuska vlada padne, što je – osim ako se ne dogodi čudo – vjerojatno, euro bi se mogao srušiti u isto vrijeme dok se Francuska kreće prema nacionalnom bankrotu, prnosi portal epoha.
U tom kontekstu, prisjetimo se hitnih sastanaka na vrhu, nereda u Ateni i paketa financijske pomoći od 2009. do 2012. Financijska kriza je popustila kada je predsjednik Europske središnje banke, Mario Draghi, obećao da će učiniti “što god je potrebno”. Velika većina pretpostavila je da su problemi riješeni.
Ali to je bila ogromna pogreška. Jednostavno su nas zavaravali. Temeljni problemi nikada nisu nestali – zapravo, postali su još gori. Europski dug danas je veći nego tijekom krize. Banke su još uvijek pune državnih obveznica. Politički sustavi su se srušili.
Europa sada sjedi na bačvi dinamita i s pravom se možemo bojati da eksplozija nije daleko. Fitilj bi se mogao zapaliti 8. rujna, kada se francuski premijer François Bayrou suoči s glasovanjem o povjerenju koje će gotovo sigurno izgubiti.
Zatim slijedi mogući scenarij: vjerojatni niz događaja koji pokazuje kako bi ranjivost Europe mogla postati katastrofalna.
Grčka je činila manje od 2 posto eurozone u razdoblju 2009.-2012.
Ali Francuska je njezino drugo najveće gospodarstvo i jedna od osnivačica. Francuski nacionalni dug doseže 3,35 bilijuna eura, što predstavlja otprilike 114 posto BDP-a.
Posljednjih godina Francuska je postala neupravljiva, s trostranačkim parlamentom podijeljenim između centra, krajnje desnice i krajnje ljevice. Nijedan blok nema većinu. Dva se uvijek mogu udružiti kako bi blokirala treći.
Francuska je kaos non plus ultra, koji mainstream drži pod krinkom koliko god je to moguće, ali mali Napoleon-Macron baca milijarde kao lud (koje Francuska više nema) u proždrljivo grlo Ukrajine.
Bayrou mora progurati svoj proračun štednje od 44 milijarde eura kroz parlament – uključujući otkazivanje državnih praznika, zamrzavanje mirovina i smanjenje socijalnih naknada.
Međutim, i ljevica i desnica obećale su ga smijeniti. To je praktički sigurno. Što će se dogoditi nakon toga, uopće nije sigurno.
Nakon Bayrouove smjene, predsjednik Emmanuel Macron mogao bi raspustiti parlament. To bi vjerojatno dovelo do još jednog fragmentiranog rezultata. Vjerojatnije je da će imenovati još jednu manjinsku vladu. U svakom slučaju, Francuska se suočava s mjesecima političke nestabilnosti, a da ne spominjemo ekonomsku.
Investitori posuđuju novac Francuskoj uz 3,5 posto kamate. Međutim, neupravljivi krajolici moraju plaćati više kamatne stope.
Svaki dodatni postotni bod košta vladu u Parizu 34 milijarde eura godišnje. Međutim, to nije jedini problem. Kako kamatne stope rastu, postojeće obveznice gube na vrijednosti. Ako nove francuske obveznice donose šest posto kamate, stare obveznice moraju se prodati s popustom od tri posto.
Ovdje – kako se čini – počinju veliki problemi europskog financijskog sustava. Ali to nije slučaj, jer su zapravo već toliko veliki da se nalaze pred eksplozijom!
Francuske banke drže veliku količinu francuskih obveznica. Iako one čine samo 3,3 posto njihovog ukupnog volumena, odgovaraju 71 posto njihovog kapitalnog zaštitnog sloja.
Drugim riječima: Ako te obveznice izgube vrijednost, većina kapitala banaka će zauvijek nestati!
Banke su danas nešto bolje kapitalizirane nego tijekom posljednje krize eura. To je pozitivno. Ali za razliku od 2012., kada su banke uglavnom držale obveznice vlastitih vlada, sada su izložene prekograničnim rizicima.
I to je de facto katastrofalan scenarij ako dođe do najgoreg.
Njemačke banke imaju potraživanja prema francuskim dužnicima veća od 200 milijardi eura; samo francuske državne obveznice iznose 37 milijardi eura. Talijanske i španjolske banke su slično pogođene.
Tu ključan postaje malo poznati platni sustav TARGET2. Može se smatrati najvažnijim pokazateljem financijskog stresa za eurozonu. Prati tokove plaćanja između nacionalnih središnjih banaka u eurosustavu. Na primjer, kada Talijani prebacuju novac u njemačke banke, stanje Italije se smanjuje, a stanje Njemačke se povećava.
U normalnim okolnostima, ta stanja trebala bi biti blizu nule. Umjesto toga, njemačka potraživanja iznose oko 1,04 bilijuna eura. Italija mu duguje oko 410 milijardi eura, Španjolska do 440 milijardi eura.
Ove su brojke znatno veće nego 2012. godine. One pokazuju da ogromne financijske neravnoteže u Europi nikada nisu nestale, bez obzira na to što je Draghi tada obećao.
Međutim, kvaka je u tome što su tokovi u okviru TARGET2 uvijek pretpostavljali da je Njemačka sigurno utočište za kapital.