Groblje u Lovrečici – tišina prošlosti i šapat djetinjstva

Izdvojeno :

Objavljeno: 16.09.2025 u Objavljeno: 06:33

Posvećeno uspomenama na umrle

U Lovrečici, nevelikom umaškom naselju, sa malo domaćih, stalnih stanovnika a puno povremenih, ljetnih, nekoliko stotina metara udaljeno od mora, nalazi se groblje koje nosi priču dužu od ijedne knjige. To nije samo mjesto tišine i počinka – to je prostor gdje kamenje i zemlja govore, a koraci odzvanjaju uspomenama. Tamo je ukorijenjen dio mog djetinjstva.

Staro groblje bilo je skromno, omeđeno kamenim zidom i obraslim čempresima. Početkom kolovoza 1881.g., izvršen je prvi pokop 7-godišnje djevojčice po imenu Maria Versa. Od tada je prošlo 144 godina. Kao dijete, nisam razumio njegovu značajnost. Više mi je izgledalo kao tajanstveni vrt pun imena i datuma, ukrašen cvijećem i svijećama koje su mirisale na vosak i molitvu. Prolazio bih pokraj njega na putu iz naselja Babići gdje sam stanovao, prema moru, držeći za ruku nekog od studenata beogradskog univerziteta iz susjedne nam familije, ponekad bacivši pogled prema kapelici smještenoj uz cestu. Nikad me nije bilo strah – dapače, bilo je nešto utješno u toj tišini, kao da je čitavo groblje šaptalo priče koje nitko više ne govori naglas.

IMG-20250915-WA0002.jpg, goblje lovrečica 2

Među svojima – vraćaju se stare uspomene i sjećanja

U subotu, 13. rujna, ispratili smo našeg prijatelja iz mog djetinjstva, Eliđa Mavrića, na posljednje počivalište na groblju u Lovrečici. Umro je u 83. godini života nakon duže bolesti, nastanjen u Križinama. Stajao sam među ljudima koje godinama nisam vidio – nekima sam zaboravio imena, ali sam ih prepoznao po očima, hodu, glasu. Bili su to moji suseljani iz djetinstva i ljudi iz okolnih sela, lica koja su oblikovala moje prve korake. Osjećao sam se, unatoč tuzi, kao da sam ponovno među svojima.

Tog dana nisam izgubio samo prijatelja. Osjećaj je bio dublji – kao da mi je otišao netko iz obitelji. Eliđo je bio porijeklom iz sela Škavnice , a ja iz Babića. Početkom 60-tih godina, kada sam imao pet ili šest godina, on 19-godišnjak, znao je doći biciklom po mene, posjesti me na volan i voziti do svoje kuće, do roditelja koji su me uvijek srdačno primili. Nisu to za mene bile samo dječje igre – to su bile prve prave lekcije o prijateljstvu, povjerenju i toplini doma koji nije moj, a osjećao se kao takav. Kod njih sam znao i prespavati. Za mene dijete, bila je to prva avantura odlaska od kuće. Uspomene su to koje nikada ne blijede – one se urežu dublje od bilo koje riječi i ostaju zauvijek s nama.

U tišini groblja, glas povijesti

Dok sam stajao u blizini groba, budućeg vječnog počivališta Eliđa, okružen licima iz prošlosti, pogled mi je lutao preko novog dijela groblja koje za mene nosi posebno značenje. Tamo, uz zid starog dijela groblja, leži svećenik Zvonimir Brumnić – čovjek kojeg sam duboko poštovao, a kojeg sam imao priliku bolje upoznati tek kroz stranice povijesnih knjiga.

Brumnić, svećenik i važna povijesna ličnost, preminuo je 1999. godine. Rođen je 1912. u Lindaru, a kroz svoj život ostavio je snažan trag u povijesti Istre. Bio je župnik u Tinjanu kada je 1943. sudjelovao na povijesnom skupu u Pazinu, povodom donošenja Pazinskih odluka. Prema nekim izvorima, iste godine u prosincu, bio je i svjedok vađenja tijela stradalih Talijana u noći 4.-5. listopada iz fojbe u Šuranima, među kojima i leš Norme Cossetto.

Takvi ljudi su živa povijest. Danas mi je iskreno žao što nisam iskoristio priliku sjesti s njim, slušati njegove priče, postaviti mu pitanja, jednostavno – zahvaliti mu. U Lovrečici su mi kazali da je kod njega, sve do smrti 1980.g., povremeno dolazio i Božo Milanović. Bio je Ravnatelj Biskupijskog sjemeništa u Pazinu kada me je potajno krstio 1.svibnja 1955. Nije mi se ukazala prilika da ga upoznam u odraslim danima.

Dvije povijesne veličine, dva svećenika zaslužna za Istru – o čemu su razgovarali pri njihovim susretima ?

Početkom 1944., u vrijeme nacističko-fašističke okupacije Istre, jedan pošteni njemački časnik upozorio je slovenskog svećenika Leopolda Jurcu, tadašnjeg župnika u Trvižu, da se priprema uhićenje svećenika Zvonimira Brumnića. Naglasio mu je da je nužna apsolutna diskrecija – u protivnom, glave su mogle pasti i njemu i Jurci.

Jurca je potajno poslao poruku Brumniću u Tinjan, omogućivši mu da na vrijeme pobjegne i skloni se kod svećenika Bože Milanovića u Trstu.

Tu na groblju u Lovrečici je i grobnica - spomenik antifašisti Ante Babiću. Na spomeniku su ispisana imena njegovih roditelja, oca Augustina nestalog u konc logoru Dahau negdje 1944. i majke Antonije nestale u konc logoru Ravensbruck 1945. Ante je poginuo u svibnju 1944.g. u Račjoj Vasi. Umaško Pučko učilište s ponosom nosi njegovo ime.

Na groblju u Lovrečici pokopan je i Nici (Antonio) Radin. Bio je borac NOB-a a umro je 1947. od posljedica ranjavanja u ratu. Do 1993.g. jedna ulica u umaškom naselju Moela, zvala se po njemu. Nije mi poznat razlog zbog kojeg je Općinsko vijeće Umag svojom odlukom iz 1993. g. ukinulo naziv ulice po Nici Radinu.

Uspomene ukopane u tihom okruženju

Mnogo je ljudi pokopano na groblju u Lovrečici koje sam dobro poznavao. I svaki put kad zakoračim među te grobove, ne osjećam samo tugu – osjećam prisutnost. Tamo prošlost nije nestala; ona živi kroz priče koje nosim u sebi.

U svakom koraku vraćam se u djetinjstvo, u svoje Babiće, među svoje ljude. Groblje mi više ne znači kraj – za mene je to mjesto sjećanja, mjesto pripadnosti, tiho ognjište koje grije i kad svega ostalog nestane.

Groblje se mijenjalo kroz godine – proširilo se, uredilo, postalo spoj starog i novog. Ali za mene nikad nije bilo samo mjesto tuge. Danas, kad dođem tamo, ne idem samo zapaliti svijeću. Idem razgovarati – s prošlošću, s uspomenama, s prijateljima koji su mi oblikovali dušu.

Eliđo je sada među njima. I iako me srce boli zbog njegova odlaska, zahvalan sam što sam ga imao za prijatelja u djetinjstvu. Zahvalan sam što sam, barem na trenutak, ponovno bio dječak iz Babića, među svojima.

Tamo osjećam miris čempresa, isti onaj šum vjetra koji mi je šaptao dok sam imao pet ili šest godina. Tada shvatim – to mjesto nije samo o smrti. To je o životima koji su bili, o ljubavi koja traje, o djetinjstvu koje se, kao duh, još uvijek šeta tim stazama.

Svaki kamen priča svoju priču. Svaka staza vodi do nekog imena koje nosi dio mog života.

Tamo su i „Piščaci“, „Marija grassa i Marija magra“, nona Giovannina i Gigi, Veljko, Jure, Fioravante, Giovannin, Lino, Augusto, Rino, Franjo, Joakim, Fiorentino, Sergej i Metka, Paolo, Edi, Bruna, Ottaviano, Nazario, prijatelj Vlado, kuma Luisa i mnogi drugi. Sa svima njima me vežu uspomene i sjećanja.

Pokopane su već i čitave obitelji… Babich, Sinkovich, Roža, Zacchinga, Orzan, Visintin, Golčić, Bassanese, Kušće, Škrinjar, Doz, Jugovac, Coronica, Radin, Scrigner, Martinčić, Lacota, Černeka, Prodan, Barbier i mnogi drugi.

Svatko od njih nosi priču – miris doma, zvuk govora, pogled, smijeh, šalu s neke fešte, trenutke iz svakodnevice koji tada možda nisu izgledali važni, a sada znače sve. Kad ih se sjetim, ne mislim na smrt – mislim na život koji smo zajedno dijelili.

Babići već dugo imaju svoju limenu glazbu – „Naša sloga“. Čitave generacije svirača prošle su kroz nju. Nekad je bio običaj da ta glazba svira na pogrebima stanovnicima Lovreštine i okolice. Danas, na groblju u Lovrečici, mogu posjetiti grobove mnogih tih svirača. I još uvijek pamtim tko je svirao koji instrument.

Zato ponavljam – na groblju u Lovrečici ne osjećam samo tugu. Osjećam prisutnost. Prošlost nije nestala – ona živi u meni, kroz sve te ljude, kroz svaki kamen, svaki šapat vjetra, svaki miris čempresa.

I dok hodam tim stazama, vraćam se – ne u smrt, nego u život. U svoje selo, tamo gdje sam odrastao. Među svoje ljude.

Piše: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije