Fatalna grofica

Izdvojeno :

Fatalna grofica

Objavljeno: 28.11.2021 u Objavljeno: 19:33

Fatalna grofica

Imam običaj, osim novih, kupovati i rabljene knjige. Ne samo u antikvarijatima Rijeke i Zagreba već i češće, na „bancarelama“ u Italiji. Nedavno sam, na mjesečnom uličnom sajmu knjiga u Cervignanu del Friuli, nabavio nekoliko knjiga a među njima i knjigu izdanu 1965. sa naslovom: „Il Piave mormorava“.Knjigu je napisao Franco Bandini (1921-2004), dugogodišnji novinar Corriere della Sera,rodom iz Sienne.

Bandini je napisao više knjiga o povijesti 2.Sjetskog rata i okolnostima smrti Benita Musolinija ali i knjigu „Il Piave mormorava“ povodom 50.godišnjice ulaska Italije u 1.Svjetski rat.

U predgovoru knjige, Bandini objašnjava čitaocu da mu je namjera bila, s udaljenosti od 50 godina, ispričati istinu o Italiji u tom svjetskom sukobu, podsjetiti one koji su u njemu sudjelovali i prezentirati te povijesne godine onima koji su se kasnije rodili. Pisac nadalje pojašnjava, da su dva svjetska rata, iako naizgled različita, u stvarnosti savršena kopija prvog u odnosu na drugi.

Prvi Svjetski rat smo dobili a Drugi izgubili, ali ne bih se usudio tvrditi da bi nam bilo bolje da smo pobijedili i u 2.Svjetskom ratu odnosno da bi nam bilo lošije da smo izgubili i u 1.Svjetskom ratu, napisao je Bandini.

U knjizi „Il Piave mormorava“ Bandini je vrlo detaljno opisao okolnosti i čitav niz nejasnoća oko početnog neizjašnjavanja na čijoj će strani biti Italija nakon izbijanja rata, koncem srpnja i početkom kolovoza 1914. Kraljevina Italija je 2.kolovoza objavila svoju neutralnost, a bilo je jasno da u tako velikom i široko rasprostranjenom sukobu, nijedna država ne može ostati po strani i pratiti ratna događanja. Italija se osjećala vojno, nedovoljno spremnom za ratovanje i pokušavala je na sve načine dobiti na vremenu. Treba čekati i vidjeti, bilo je opće geslo Vlade i Monarhije.

U ono vrijeme, 1914., Italija je pripadala Trojnom savezu sa Njemačkom i Austro-Ugarskom još od 1882.g.Razlozi pristupanja Trojnom savezu su bili, namjera Italije, da kao najslabija država ipak bude među velikim silama. Pored tog i svih ostalih razloga članstva u Trojnom savezu, možda najznačajniji razlog je bio, obećanje da će Italiji pripasti Trento, grad i pokrajina u kojem je djelovao jaki iredentistički pokret a među njima najpoznatiji mladi iredentista Cesare Battisti.

Rat je već bio započeo a engleski ambasador je posjetio talijanskog ministra vanjskih poslova i požurivao da se Italija odluči i pristupi silama Antante. Talijanska vlada se u ono vrijeme ponašala poput trgovca, s jedne strane se izjašnjavala neutralno a s druge strane pak, tražila je, ako se već mora uvući u sukob, da joj se garantira, u slučaju pobjede, prirodne granice Italije i ono što joj pripada u Jadranskom moru.

„Neophodna je vizija stvarnih interesa Države i neograničena predanost našoj Domovini, sveti egoizam za Italiju“, to je bilo osnovno geslo vladajućih da će se Italija pokrenuti isključivo zbog vlastitih interesa, bez obzira na dojučerašnje ili sutrašnje prijatelje.

Italija je vrlo pažljivo pratila što se dešava na ratištu ujesen 1914. i početkom 1915.g.To su bili mjeseci kada su se vodile velike bitke na Karpatima ali i drugdje po Europi. Ratna sreća se na ratištu izmjenjivala među suprotstavljenim stranama, pobjeđivali su i gubili, jedni i drugi, Rusi i Austro-Ugarska s Njemačkom.

Na ratištu Francuske također su se vodile bitke protiv Nijemaca u kojima su pored Francuza sudjelovali i Englezi.

U ožujku 1915. trupe ruskog vojvode Nikole prešle su Karpate i stigle na svega 200-tinjak kilometara od Budimpešte. Koncem travnja, Austro-Ugarska vojska je izgubila sve svoje granične utvrde, veliki dio svoje borbene sposobnosti i pad morala vojske. U ono vrijeme nije primijećeno, da pored Austrijanaca koji su izgubili veliki dio vojske, Rusi su izgubili još više. U bitkama na Karpatima, Rusi su ostali bez pušaka, municije, borbenih vozila, izgubili oko dva milijuna vojnika.

Prije toga, u siječnju 1915.,Winston Churchill se odlučio na poguban potez, probiti Dardanele i dostaviti oružje i pomoć Rusima ali su britanski brodovi naletjeli na otpor Turaka koji su se borili na strani sila Trojnog saveza i na njemačke podvodne mine od kojih su najveći britanski brodovi potopljeni.

Italija je krajem ožujka i početkom travnja 1915. odlučila preći na stranu sila Antante i potpisala u Londonu 24.travnja, poznati tajni Londonski ugovor.

Bez obzira na potpisivanje Londonskog ugovora, načelnik Generalštaba talijanske vojske, general Luigi Cadorna nije žurio poslati svoje trupe na ratište, na granicu Italije i Austro-Ugarske, uvjeravajući sve oko sebe, u prvome redu kralja i vladu, da još uvijek nisu u potpunosti spremni. U tim danima koji su bili sudbonosni, još više je došlo do izražaja tipično oklijevanje Talijana i traženje razloga da se u sukob uključe što kasnije.

Grofica i časnik

Italija je ušla u rat 24.svibnja 1915.U prvim danima rata, vojska je raspolagala sa 852.000 vojnika i 23.000 časnika. Nakon mjesec dana, vojska je raspolagala sa 1.050.000 vojnika a do sredine ljeta 1,5 milijuna ljudi. Talijanska vojska je također raspolagala sa 2.122 komada artiljerijskog oružja svih vrsta ali nije imala dovoljno mitraljeza koji su se proizvodili u Engleskoj a Englezi ih nisu željeli isporučiti s opravdanjem da nisu još sasvim sigurni na koju će stranu Talijani pucati.

Talijanska vojska je trebala izbiti na rijeku Soču već u travnju i svibnju 1915. kada su s druge strane bile ukopane znatno manje, brojčano slabije, snage Austro-Ugarske vojske što bi sasvim sigurno pozitivno utjecalo na ratni ishod za Talijane. Odnos broja vojnika tih dana, bio je 4:1 u korist Talijana a odnos u artiljerijskom naoružanju 3:1 a oni su i dalje oklijevali.

Franco Bandini je u svojoj knjizi iznio jedan vrlo intrigantan razlog nepravovremenog stupanja talijanske vojske na granicu Soče i početak bitaka.

Prema nekim izvorima, jedno loše ponašanje nekog pukovnika iz pukovnije Genova Cavalleria kojeg su poslali iz Generalštaba u Cervignano del Friuli u prvim mjesecima 1915.g. sa zadatkom da istraži stvarne snage i spremnost Austrije za bitku na Soškoj fronti.

Pukovnik je imao „peh“ i završio u krevetu jedne zanosne mlade grofice (Contessa di Strassoldo) u koju se beznadno zaljubio i slijepo joj vjerovao kada mu je ona davala krive informacije o brojnosti Austro-Ugarske vojske na Soči. Grofica je informirala pukovnika da je spremnost austrijske vojske strašna odnosno gigantska i da su divizije i divizije sa ruskog fronta vraćene na talijanski front i u slučaju da se talijanska vojska odluči stupiti na neprijateljski teritorij, došlo bi do potpunog uništenja njihovih divizija, onih koje će prve stići na frontu. Stoga, uvjeravala je grofica, bolje je sačekati dolazak kompletne, brojčano superiorne talijanske armije i zadati odlučujući udarac neprijatelju.

Pretpostavlja se, da je ova „vojna“ procjena o snazi neprijateljske vojske imala svoju težinu u odlukama koje su se donosile u Rimu.

Kasnije nakon što se čitava stvar razjasnila, pukovnik je bio kažnjen i njegova je vojna karijera završena a groficu su tokom 1918.g. internirali u zatvoreničkom kampu na Siciliji. Saznalo se naime da je grofica u ono vrijeme, imala brata generala u Austrijskoj vojsci što grofica i nije tajila nakon teškog poraza talijanske vojske kod Kobarida u listopadu i studenom 1917., kada je razvila jaku propagandnu aktivnost na teritoriju Veneta, a protiv Italije.

Bandini je zaključio a bila je to 1965.g. da sve dok neće biti dostupni službeni dokumenti, nezahvalno je donijeti bilo kakav zaključak o težini ove epizode i utjecaj na odluke Glavnog štaba talijanske vojske. Jedno je sigurno, Italija je u svojoj povijesti piše Bandini, u više navrata, po tradiciji, „uzimala sebi vremena“ za sudbonosne odluke, što ju je u konačnici puno koštalo.

Dvorac Strassoldo i sudbina te plemićke loze

Nisam u mogućnosti (zasad) doći do dokumenata koji su pohranjeni vjerojatno u vojnom državnom arhivu u Rimu. Nešto sam ipak mogao poduzeti da barem djelomično shvatim što se to moglo dogoditi daleke 1915.g. u Cervignanu del Friuli. Prvi svoj odlazak u taj kraj kojeg inače često posjećujem, iskoristio sam da posjetim lokaciju na kojoj se nalazi dvorac Strassoldo i mjesno groblje u istoimenom naselju. Groblja su poput povijesnih muzeja, puno se toga može na njima vidjeti i doznati.

Dvorac Strassoldo je osnovan 1035.g. a bio je podijeljen u 2 dijela, di Sopra e di Sotto. Unutar dvorca nalazi se crkva Svetog Nikole koja je u nekoliko navrata rekonstruirana. Zvonik je izgrađen 1726.g. Okolo crkve nalaze se razne građevine poput pisarnice i arhive, konjušnica, tornjevi, portali i još uvijek montirano i funkcionalno vodeno kolo za ljuštenje riže.

Istražio sam obiteljsko stablo plemićke obitelji Strassoldo i njihove životne sudbine. Na mjesnom groblju vidio sam jedine dvije velike kapelice sa grobnicama u kojima su pokopani članovi dviju plemićkih obitelji, rodbinski povezanih, Graffemberg i Kuhnenfeld.

Uspoređivao sam imena, godišta rođenja i smrti članova tih grofovskih obitelji i nisam imao poteškoća zaključiti tko je tko u toj neobičnoj epizodi koju je opisao Franco Bandini.

Ne želim spominjati imena mrtvih osoba, nema potrebe i ne uzimam si to pravo, ali moram priznati, bilo mi je zanimljivo i poučno. Sada znam puno više o tom neobičnom događaju od prije 106 godina.

Dvorac Strassoldo i njegova unutrašnjost se može posjetiti kao grupa posjetitelja a cijena ulaznica je 7 eura po osobi uz uvjet da se kolektivno ukupno kupi ulaznica u vrijednosti od 180 eura.

Zbog veličine dvorca i velikih troškova održavanja, današnji nasljednici bili su primorani, prodati dijelove objekta u stambene svrhe a djelomično ga komercijalizirati i stvarati neophodne prihode za njegovo uređenje. Regija Friuli Venezia Giulia, grad Cervignano i lokalna turistička organizacija putem EU fondova također doprinose osiguranju znatnih financijskih sredstava za održavanje objekta.

Sve u svemu, nakon eventualnog posjeta prekrasnoj bazilici Santa Marija Assunta u Aquileji i njenim freskama, slijedeći objekt za razgledavanje može biti dvorac Strassoldo na svega 4 km udaljenosti od Cervignana, na cesti prema Palmanovi.

Piše: Veljko Ivančić