Etničko „čišćenje“ na jugoslavenski način (drugi dio)

Izdvojeno :

Etničko „čišćenje“ na jugoslavenski način, drugi dio

Od 499.969 folsdojčera 1931. do 1948. ostalo je ih samo 55.337 u Jugoslaviji

Nekako smo već navikli, kada se čitaju publicistička djela, o sudbinama nacionalnih manjina, na području Jugoslavije tokom 2.Svjetskog rata i nakon, najčešće se spominju Talijani i njihov egzodus iz Dalmacije, Rijeke i Istre. Vjerojatno zbog obimne literature (talijanske) koja stoji na raspolaganju, ali i zbog aktivnog pristupa (revizionizam ?) i odluka talijanskog parlamenta iz 2004., da se svake godine obilježava Dan sjećanja (Giorno del ricordo).

Osim Talijana, manje poznatu, ali puno goru sudbinu, doživjele su njemačka i mađarska nacionalna manjina, stanovništvo, prisutno na području Vojvodine i Istočne Slavonije, već od 18.stoljeća.

O tragičnoj sudbini domaćeg njemačkog stanovništva u Jugoslaviji, od listopada 1944. pa sve do 1948. postoji razna literatura koja obrađuje tu temu.

Od inozemnih povjesničara i njihovih istraživanja, svakako treba istaknuti Michaela Portmanna iz Beča. Taj istraživač povijesti Austrijske Akademije znanosti, uspio je posjetiti arhive u Beogradu, uključujući Titov i vojni arhiv. Zahvaljujući pronađenoj dokumentaciji, bilo je moguće, rekonstruirati dinamiku posljednjih dramatičnih mjeseci ratnog konflikta ne samu u Srbiji već i u zapadnim regijama.

Sudbinom Folksdojčera (kolokvijalni naziv podunavskih Švaba), bavio se i William Klinger, hrvatsko-talijanski povjesničar, u svojoj knjizi „OZNA – IL TERRORE DEL POPOLO“ (Teror narodu. Povijest Ozne, Titove političke policije).

Klinger je ozbiljan povjesničar (uno storico di razza, kako su ga nazvali Talijani), neumorni istraživač, poliglot, koji je puno vremena proveo „kopajući“ po arhivama više država, kontinuirano tragajući za dokazima i istinom.

U poglavlju „Iza Crvene Armije: Ozna u Srbiji“, spomenute knjige, Klinger opisuje da je „u listopadu 1944. osnovna meta represije u Vojvodini bila njemačka nacionalna manjina (tzv.Donauschwaben). Izvjesni vojni zapovjednik Srević u Banatu, potpisao je nalog za djelomičnu internaciju Nijemaca. U sve njemačke lokalitete, uvodi se vojna vlast a stanovništvu se zabranjuje napuštanje njihovih naselja. U slučaju napuštanja mjesta stanovanja, nisu se više mogli vratiti već u slučaju da ih se uhvati, završili bi u koncentracijskim logorima. Uvodi se srpski ili hrvatski jezik, a Nijemcima se zabranjuje komunikacija na njemačkom jeziku, čak i za njihove privatne komunikacije. Kao što je vidljivo, poduzete stroge mjere, usporedive su samo sa mjerama koje su nacisti primjenjivali Židovima u Istočnoj Europi.

U roku od 12 sati, sve natpise na njemačkom, na stambenim i drugim zgradama, moralo se skinuti, u suprotnom, strijeljati će se oni koji se u njima zateknu“. (W.Klinger –OZNA, Il terore del popolo).

Prema jednom izvješću (AVII fond NOR kutija 222 fasc.12 dok 13/i, PORTMANN STR.120 nota 327), odredi VII divizije KNOJ koja je „djelovala“ u Vojvodini od 25.prosinca 1944. do 01.listopada 1946., ubile su na licu mjesta 421 osobu i predale u ruke Ozni, 19.255 osoba.

Prema Portmannu, u Srbiji je ubijeno oko 80.000 ljudi a smrtne presude su bile izrečene za „samo“ 3.000 ljudi.

Gore od Staljinovih gulaga u Sibiru

Čitali smo o Staljinovim radnim logorima diljem nekadašnjeg Sovjetskog saveza, a Sibir je područje koje izaziva jezu od same pomisli na to štivo. O uvjetima života u nekadašnjim gulazima, prvi je napisao knjigu „U zemlji velike laži“, naš Istranin iz Šegotići kod Krnice, Ante Ciliga. Knjiga je prvi puta objavljena u Francuskoj, 1938.godine, prevedena je na mnogo stranih jezika, i postala je pravi svjetski bestseler s obzirom da je bila svjedočanstvo čovjeka koji je u Staljinovim radnim logorima proveo pet godina. Ciliga se izvukao iz logora smrti pred sam početak razdoblja Staljinovih čistki, zahvaljujući vlastitoj snalažljivosti, upornosti i tvrdnji, da je talijanski državljanin, obzirom da je bio porijeklom iz Istre, u ono vrijeme pod talijanskom fašističkom vlašću.

Najpoznatiju knjigu „Arhipelag Gulag“ napisao je svjetski poznati sovjetski disident Aleksandar Solženjicin, koja je također objavljena u inozemstvu nakon što je pisac protjeran iz „socijalističkog raja) 1974.godine. Ništa manje poznate, nisu knjige koje su napisali Varlam Šalamov (Priče sa Kolime) i Karlo Štajner „7000 dana u Sibiru“.

U svim tim spomenutim knjigama, ono što je zajedničko je ogromna ljudska patnja, koju su svakodnevno trpjeli logoraši. Glad, hladnoća, bolesti, iscrpljujući 14-satni fizički rad sa nedostižnim radnim normama i kontinuirano psihičko zlostavljanje.

Najteže je bilo onima koji su bili osuđeni „po članu pedeset osam“ što bi u prijevodu moglo značiti, osuđeni zbog i najmanje sumnje da ne vole Staljina, SSSR i „socijalizam“( politički osuđenici), pa bi zbog najobičnije sitnice, po kratkom postupku, dobili 10 godina robije, a zatim, često puta, i novih 10 godina. Ako bi kojim čudom preživjeli, vraćali bi se kući, gdje ih više nije čekala obitelj (supruga, djeca, rodbina), jer su ih se njihovi najbliži odrekli da bi i oni preživjeli.

Zašto sam sve ovo naveo o sovjetskim logorima smrti ? Zbog usporedbe sa jugoslavenskim logorima, bez posebnog osvrta na Goli otok, koji je priča sama za sebe.

U knjizi „ Titov tajni imperij“, autora Denisa Kuljiša i Williama Klingera, na stranici 404, može se pročitati slijedeće:

„Domaće njemačko stanovništvo Jugoslavije (folksdojčeri) nije moglo pristupiti Wehrmachtu jer nisu bili državljani Njemačke pa su morali služiti u SS-u, gdje se unovačuje po rasnom načelu. Njihova likvidacija istodobno je dio politike etničkog čišćenja nepoželjna stanovništva.

Od 499.969 popisanih, 1931., koji njemački navode kao materinski jezik (od toga približno 10.000 Židova), ostalo je 1948. samo 55.337 Nijemaca. Od te predratne populacije od pola milijuna, oko 240.000 evakuirano je u Njemačku pred naletima Crvene Armije i JNA i nikad se nisu vratili kućama. Ne računajući zarobljene vojnike, ostalih više od 200.000 folksdojčera civila, dospjelo je pod Titovu vlast. U logorima je u razdoblju od 1944. do 1948. prema poimeničnim popisima pomrlo 48.687 ljudi, računajući tu i 6.000 djece mlađe od 14 godina“.

Na stranici 405 i 406 iste knjige stoji: „ Pojedini članovi su vršili likvidacije na svoju ruku i davali naloge za izvršenje istih. Razlog ovim likvidacijama bilo je stanovište koje je u Slavoniji uzela ne samo Ozna nego i druge ustanove, a koja se svodi na to, da treba bez mnogo skrupula likvidirati sve one za koje znamo da su neprijatelji i koji će sutra biti protiv nas“.

Shvatili su ipak „drugovi“ da su pretjerali, pa je tako drug Stevo Krajačić naredio kako će se ubuduće postupati.

Evo što je Stevo Krajačić kazao na jednom savjetovanju načelnika i rukovodstva Ozne u lipnju 1945:

„ Drugovi, prestanite konačno sa likvidacijama ! Ne zato što ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu, kuje, ruje. Mi imamo sudove, sud nacionalne časti. Neprijatelja treba odstraniti na legalan način. Mi trebamo zajedno s partijskim organizacijama na terenu da pokažemo da nismo onakvi kako su nas opisali“. (ja ne žalim ni moga oca….treba li ovome komentar ? op.a.)

Legalizacija represije na koju je Krajačić mislio, značila je ustanoviti sustav logora. Nijemce, državljane predratne Jugoslavije, izbacivalo se iz njihovih kuća i stanova, strijeljalo ili otpremalo u logore.

Pravno, podlogu za to osigurala je na III. Zasjedanju AVNOJ-a odluka o konfiskaciji, donesena 21.studenog 1944. Određuje se da u državno vlasništvo prelazi sva neprijateljska imovina, uključujući tu „ svu imovinu osoba njemačke narodnosti, osim imovine Nijemaca koji su se borili u redovima NOV i POJ, ili su podanici neutralnih država, a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije“.

Titova naredba o upotrebi njemačke radne snage

Maršal Tito je početkom svibnja 1945. potpisao Naredbu o upotrebi radne snage iz njemačkih logora:

„ Da bi se Nemci i Nemice iz logora što bolje i racionalnije iskoristili za poljoprivredne radove naređujem da se nemačka ljudska snaga što više iskorištava na državnim dobrima u Vojvodini. Postupak u logorima mora da bude takav da Nemci rado idu na rad poljoprivredni dobijajući povlastice ako na to pristaju….“.

Piše Denis Kuljiš u knjizi : „ S obzirom na režim koji je vladao u logorima, nije bilo teško postići da se, radi malih olakšica, zatočenici odazovu na rad. Osim nepovoljnih uvjeta smještaja, izrazito slabe prehrane, nemogućnosti održavanja higijene, pomanjkanja lijekova i liječničke pomoći, tu inače vladaju razne zarazne bolesti. Uz naporan fizički rad, po često nepovoljnim vremenskim prilikama, stradavalo se od dizenterije, tifusa pjegavca, ali i iscrpljenosti i gladi. Od samih početaka u logorima za foksdojčere javljaju se najprije zdravstvene teškoće u starijih i slabijih osoba i djece, a zatim dolazi do pojave zaraznih bolesti.

Od jeseni i zime 1945., u logorima za folksdojčere haraju epidemije tifusa pjegavca, a zimi 1946. poprimaju zastrašujuće razmjere. U lipnju 1945. u Vojvodini je ulogoreno 96.769 Nijemaca, od toga 24.435 djece, te 19.953 osobe starije od 65 godina, što je praktički značilo da je polovica zatočenika bila sposobna za rad, a ostali su bili prepušteni sporom umiranju. Ukratko, izumljen je format „robovlasničkog kolhoza“, balkanski Sibir u plodnoj ravnici, a zarobljenička radna snaga koristiti će se na njihovoj vlastitoj konfisciranoj zemlji“.

Zašto djeca i starci u radnim logorima ?

Moram priznati, od svih strahota o kojima sam čitao glede uvjeta života zarobljenika i uznika u raznim zatvorima i radnim logorima, od SSSR-a i šire, najviše me zaprepastilo, prisilno držanje djece u neljudskim uvjetima, gdje je očekivano, smrtnost bila jako visoka.

Staljin je svoje neistomišljenike slao u gulage, ali to nisu bila djeca. U pravilu su djeca i žene, ostajala kod kuće, gdje ih je sovjetska propaganda nastojala „obratiti na svoju stranu“ i udaljiti od očeva i muževa.

Kod radnih logora za folksdojčere, pobjednici, nakon što su konfiscirali imovinu pripadnika njemačke nacionalnosti i uselili u njihove kuće, morali su negdje otpremiti i djecu konfisciranih. Najlakše je bilo, sve njih, „pospremiti“ u radne logore.

Ovo što se dogodilo poslijeratnom njemačkom stanovništvu u Jugoslaviji a posebice u Vojvodini, jako podsjeća na ono što je Albert Svetina (pomoćnik načelnika slovenske Ozne), opisao u knjizi „Od osvobodilnega boja do banditizma“.

Svetina je opisao neke primjere kada je i on osobno (po nalogu svoga pretpostavljenog načelnika Ozne za Sloveniju-Ivana Mačeka Matije), predvodio grupu ljudi, koji su kamionom dolazili pred neku trgovinu u Ljubljani, utovarili (opljačkali) svu robu, a vlasnicima rekli da će im uredno platiti (na Sveti nikad. op.a.).

Ne kaže se uzalud, da pobjednici pišu povijest. Trebalo je proći dosta godina, a da se o tim tragičnim događajima piše i može čitati u raznoj literaturi.

Zabranjena literatura

Da se bivši sustav i država nisu raspali, još i danas puno toga ne bi znali. Oni koji bi pisali o tome, završili bi kao Solženjicin 1974. kada su ga prognali iz SSSR-a, iako je njemu Hrušćov, nakon dolaska na vlast, i tokom rušenja Staljinovog kulta ličnosti, omogućio 1962.g. objavljivanje knjige „Jedan dan Ivana Denisoviča“. To je kratki roman od 158 stranica u kojoj je Solženjicin opisao svoje vlastito zatočeništvo u radnom logoru. Knjiga je imala veliki uspjeh u SSSR-u i čitavom svijetu gdje je prevedena na mnoge jezike. Nakon smrti Nikite Hrušćova, prestala se štampati u SSSR-u.

Sličnu sudbinu doživjela je knjiga Karla Štajnera „ 7000 dana u Sibiru“ koja je prvi put objavljena 1971. godine u Zagrebu, iako je bila napisana dosta godina ranije. Ondašnjoj jugoslavenskoj partiji, nije odgovaralo da se čita knjiga koja opisuje strahote boravka u radnim logorima.

Za razliku od nas „običnih ljudi“, Partija je dobro znala zašto joj ne odgovara objavljivanje knjige takvog sadržaja.

Piše: Veljko Ivančić

Literatura: William Klinger „ OZNA –IL TERRORE DEL POPOLO“, izdanje 2015.

William Klinger, Denis Kuljiš „ Titov tajni imperij“, izdanje 2019.

Aleksandar Solženjicin“ Arhipelag gulag“, izdanje 1988.

Varlam Šalamov „ Zapisi sa Kolime), izdanje 1982.

Ante Ciliga „ U zemlji velike laži“, izdanje 2007.

Albert Svetina „ Od osvobodilnega boja do banditizma“, izdanje 2011.