Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Ernest Radetić, Istra pod Italijom i nezaboravna priča o Zvani Kanfarki
Objavljeno: 26.10.2026 u Objavljeno: 11:53
Povijest koja počinje pred vratima jedne majke
Već me dugo nije toliko snažno dirnuo uvod neke knjige kao onaj koji je Ernest Radetić napisao u djelu Istra pod Italijom.
Knjiga je objavljena u Zagrebu u rujnu 1944., u jednom od najtežih razdoblja hrvatske i europske povijesti. U njoj Radetić opisuje život Istre pod talijanskom vlašću od 1918. godine do razdoblja Drugoga svjetskog rata. Zbog sadržaja i načina na koji je prikazivao talijansku fašističku politiku nije bila po volji ustaškim vlastima, pa je stoga knjiga bila teško dostupna.
Prije nego što sam posegnuo za tom knjigom, nisam poznavao Ernesta Radetića, književnika, publicista i novinskog urednika čije me svjedočanstvo o sudbini Istre toliko snažno dojmilo.
Na njegovo sam ime naišao sasvim slučajno, čitajući knjigu istarskog povjesničara Hermana Buršića Od ropstva do slobode: Istra 1918.–1945. Ime Radetića sam prvi put zamijetio u jednoj fusnoti u kojoj se Buršić poziva na njegove Istarske zapise i navodi riječi talijanskoga kralja Vittorija Emanuela III. od 1. prosinca 1919. godine, kao i obećanja tadašnjega talijanskog predsjednika vlade o poštovanju prava nacionalnih manjina nakon ulaska talijanske vojske u Istru u studenome 1918.
Bilo je to tek nekoliko redaka u povijesnoj knjizi, ali dovoljno da me potaknu na istraživanje: tko je bio Ernest Radetić i što je još zapisao o Istri i njezinoj sudbini?
Tako sam došao do knjige Istra pod Italijom. Očekivao sam povijesno svjedočanstvo o političkim prilikama, fašističkom nasilju i položaju istarskih Hrvata. Umjesto toga, na početku me dočekala priča o jednoj obitelji, trojici dječaka i njihovoj majci.
Priča o Zvani Kanfarki postala je moje pravo upoznavanje s Ernestom Radetićem.
Majka koja je otvarala vrata
Radetić svoje svjedočanstvo započinje osobno, pričom o vlastitoj obitelji, a ponajprije o majci koju su u Baderni, gdje su živjeli, zvali Zvana Kanfarka, odnosno Kanfanarka.
Zvana je rođena u Baderni 1866. godine, no njezin otac, djed i daljnji preci potjecali su iz Kanfanara. Nadimak je tako čuvao uspomenu na obiteljsko podrijetlo i kraj iz kojega su potekli.
Nakon smrti supruga 1905. godine ostala je udovica s trojicom malodobnih sinova, tada u dobi od devet, šest i tri godine. Pred njom je bila teška borba za opstanak: sama je morala prehranjivati djecu, održavati kućanstvo i nastojati im osigurati koliko-toliko sigurno odrastanje u vremenu obilježenom oskudicom.
Možemo samo zamisliti koliko je snage trebalo za svaki novi dan.
Ipak, Radetićev zapis ne govori samo o teškoćama vlastite obitelji. On nas vraća i u 1896. godinu, kada je u Baderni otvorena prva hrvatska pučka Družbe Svetoga Ćirila i Metoda čiju su izgradnju značajno pomogli sami mještani vlastitim odricanjem od dobara kojima su nedovoljno raspolagali.
Za stanovnike toga kraja škola je značila mnogo više od obrazovanja. Bila je mjesto na kojem su djeca mogla učiti na materinskom jeziku, upoznavati vlastitu kulturu i čuvati nacionalni identitet. U vremenu kada je pravo na obrazovanje na hrvatskom jeziku bilo od osobite važnosti, njezino otvaranje predstavljalo je razlog za radost i nadu.
“Kada je škola bila dovršena i došao naš prvi učitelj” napisao je Radetić, “nagrnulo je u nju na stotine seljačke djece, da čuju svoju riječ iz ustiju svoga čovjeka, jer hrvatskih škola dotada nigdje u blizini ne bijaše”.
A onda Radetić opisuje prizor koji me posebno dirnuo.
Toplo mlijeko uz ognjište
Neka su djeca iz okolnih sela u školu dolazila već oko pet sati ujutro, iako je nastava počinjala tek u osam. Pješačila su, često usred zime, slabo odjevena i promrzla. Škola se nalazila svega pedesetak metara od kuće Radetićevih.
Djeca bi pokucala na vrata i zamolila Zvanu da ih pusti unutra kako bi se ugrijala. Ona bi ih primila, naložila vatru na ognjištu i ponudila im toplo mlijeko. Nije ga bilo dovoljno ni za njezinu vlastitu djecu, ali ga je ipak dijelila s mališanima koji su na putu do škole tražili malo topline i zaklona.
U toj jednostavnoj gesti sažeta je čitava jedna slika nekadašnje Istre: siromašne i skromne, obilježene teškim životom, ali i snažnim osjećajem zajedništva i odgovornosti prema drugome.
Zvana nije mogla ukloniti siromaštvo niti promijeniti okolnosti u kojima su djeca odrastala. Mogla im je pružiti ono što je imala — otvorena vrata, vatru na ognjištu i malo mlijeka.
Ponekad upravo takvi postupci govore više od velikih riječi. Ljudska se veličina ne pokazuje samo u velikim djelima i povijesnim pobjedama nego i u spremnosti da pomognemo nekome tko je slabiji i kome je pomoć potrebna.
Upravo zato priča o Zvani ostaje tako snažna. U otvorenim vratima i šalici toploga mlijeka prepoznajemo dobrotu koja ne traži priznanje, a ipak ostavlja dubok trag.
Došlo je i vrijeme kada je Ernest završio školu u Baderni i trebalo je odlučiti kuda dalje. Radetić je tako opisao to vrijeme: “Jednoga sam dana međutim na svoju veliku žalost morao ustanoviti, da sam sa školom gotov. Svršio sam sva četiri razreda, naučio skoro na izust prvu, drugu i treću čitanku i trebalo je odlučiti se. Hoću li se prihvatiti motike….kao što su tu dragu zemlju crvenicu već stoljećima prevrtali moj otac, djed, pradjed i prapradjed, ili ću krenuti drugim putevima, nepoznatim i nesigurnim.”
Njihov stari seoski župnik koji je gledao svedodžbu govorio je majci: “Šteta bi bila Zvana, šteta, da se diete izgubi. Bistar je i uči dobro, pa ne bi bilo zgorega da ga pošalješ u gimnaziju”.
“Što je pri tom mislila moja majka ne znam. Znam samo, da je nekoliko dana bila zamišljena i neprestano u sebi nešto sračunavala”.
Majka Zvana je nakon informiranja o uvjetima i troškovima školovanja odlučila. “ I puče po selu i okolici glas: Zvane Kanfanarke sin poći će u velike škole”. Odlazak u gimnaziju u Pazin.
To je bio prvi rastanak Ernesta sa majkom i braćom. Uslijedili su i drugi rastanci.
“Majka se grbila i mučila svakojako, druga su dva brata patila, da bih ja mogao postati gospodinom pa su i oni obojica otišli pod zemljom”.
Zvana Kanfarka, pravim imenom Ivana Burić, umrla je u siromaštvu u Rijeci u prosincu 1941. godine, kako je zabilježio njezin sin Ernest, koji je tada živio i djelovao u Zagrebu. Njezina je sudbina ostala sačuvana u njegovu djelu, ali njezina priča nadilazi obiteljsko sjećanje. Ona nas uvodi u širu povijest Istre i njezina hrvatskog stanovništva.
Svečana obećanja i gorka istarska stvarnost
Da bismo razumjeli težinu Radetićeva svjedočanstva, potrebno je sagledati i povijesne okolnosti u kojima su živjeli istarski Hrvati.
Nakon promjene državnih granica i uspostave talijanske vlasti stanovništvo je imalo razloga očekivati da će se poštovati njegova jezična, kulturna i nacionalna prava. Svečane izjave talijanskoga kralja i predsjednika vlade stvarale su nadu da promjena državne vlasti neće značiti i gubitak vlastitog identiteta.
Stvarnost je, međutim, bila posve drukčija.
Početkom dvadesetih godina nasilje nad hrvatskim stanovništvom, njegovim ustanovama i političkim predstavnicima postajalo je sve otvorenije. Tijekom 1921. godine, u vrijeme talijanskih parlamentarnih izbora, fašistički obračuni s političkim protivnicima dodatno su produbili strah i nesigurnost.
Fašističke skupine, uz sudjelovanje karabinjera, fizički su napadale ljude koje su smatrale protivnicima režima. Nasilje nije zaobilazilo ni one koji su mu se opirali bez oružja. Obećanja o poštovanju prava stanovništva tako su se sve više udaljavala od svakodnevne stvarnosti.
U godinama koje su slijedile fašistički je režim sustavno potiskivao hrvatski i slovenski nacionalni život. Zatvarane su škole i kulturne ustanove, hrvatski i slovenski jezik potiskivani su iz javnosti, a talijanizacija osobnih i zemljopisnih imena postala je dijelom politike nacionalne asimilacije.
Za istarske Hrvate to nisu bila samo politička pitanja. Bila je ugrožena sama srž njihova svakodnevnog života: jezik kojim su govorili, škole u kojima su se obrazovala njihova djeca, kulturne ustanove koje su okupljale zajednicu i pravo da slobodno izražavaju svoj nacionalni identitet.
Ni crkva ni hrvatsko svećenstvo u Istri nisu bili pošteđeni nasilja. Svećenici, kao obrazovani i utjecajni članovi zajednice, često su bili izloženi pritiscima i napadima režima.
Svečano obećanje o poštovanju nacionalnih posebnosti tako je došlo u bolan sukob sa stvarnošću. Upravo zato vrijedi čitati Ernesta Radetića: ne samo da bismo saznali što se događalo nego i da bismo razumjeli što su ti događaji značili ljudima koji su ih proživljavali.
Važno je pritom i vrijeme u kojem je knjiga nastala. Radetić nije pisao iz sigurne vremenske udaljenosti, kada se o prošlosti može govoriti bez neposrednog političkog rizika. Pisao je 1944. godine, usred rata, kada su posljedice nasilja i političkih odluka još bile dio svakodnevice.
Činjenica da knjiga nije bila po volji ustaškim vlastima pokazuje i koliko je svjedočenje o povijesnim događajima moglo biti politički osjetljivo u vremenu kada su ideologije i politički interesi određivali što se smije govoriti, a što se nastoji prešutjeti.
Kada govorimo o fašizmu, često se služimo pojmovima poput represije, asimilacije, nacionalnih prava i političkog nasilja. Svi su oni nužni za razumijevanje povijesnih procesa, ali bez ljudskih sudbina mogu ostati udaljeni i apstraktni.
Radetić nam ne dopušta da povijest promatramo samo izdaleka. Vodi nas u Badernu, pred vrata obiteljske kuće, uz ognjište na kojem se zagrijava mlijeko za promrzlu djecu.
Tada postaje jasnije što nacionalna prava znače u svakodnevnom životu: mogućnost da dijete uči na svojem jeziku, da obitelj sačuva svoje ime i da čovjek ne mora skrivati vlastiti identitet. Ona znače i pravo da dom, škola i kultura ne postanu mete političkog nasilja.
Jedna fusnota, jedna knjiga i priča koja ostaje
Ne znam koliko je današnjih čitatelja čulo za Ernesta Radetića. Znam samo da sam do njegova djela došao slučajno, zahvaljujući jednoj fusnoti u knjizi Hermana Buršića.
Da nisam zastao pred tim imenom, možda bih i dalje prolazio pokraj njegova djela ne znajući kakvo svjedočanstvo čuva. Nekoliko redaka iz povijesne knjige potaknulo me da potražim Istru pod Italijom, a njezin sadržaj otvorio mi je nove poglede na istarsku prošlost.
U knjizi sam pronašao vrijedne zapise o talijanskom poreznom sustavu i njegovim posljedicama za stanovništvo Istre, o talijanizaciji imena i prezimena, preimenovanju mjesta te pokušajima odnarođivanja djece, o nevjerodostojnim popisima stanovništva podložnih političkoj manipulaciji. Posebno su me pogodili opisi nasilja talijanskih učitelja nad hrvatskom djecom, kao i postupci nastavnika koje su talijanske vlasti dovodile u Istru iz drugih dijelova Italije.
Radetić bilježi i slučaj iz dječjeg vrtića u Munama na Ćićariji, iz veljače 1935. godine:
„Poznat je i slučaj koji se desio u dječjem vrtiću u Munama na Ćićariji mjeseca veljače 1935. Tamo je učitelj kaznio djecu, koja su pjevala hrvatski na taj način, što je na podu kredom narisao četverokut od 25 cm. A djeca su morala pred njim i pred ostalom djecom ovaj prostor lizati jezikom i nijesu se smjela dignuti, dok niesu sav prostor polizali i oprali jezikom. Metode su to bile, da čovjeku pamet stane.“
Ovaj potresni zapis pokazuje do kakvih je poniženja mogla dovesti politika koja je nastojala potisnuti hrvatski jezik i nacionalni identitet već među najmlađima.
Svjedočanstva poput ovoga zaslužuju pozornost svakoga tko želi bolje upoznati istarsku povijest. Ona nam pomažu razumjeti razmjere nasilne talijanizacije i težinu života pod fašističkom vlašću. Ujedno podsjećaju da se povijest ne sastoji samo od političkih odluka i velikih događaja nego i od iskustava običnih ljudi, čiji su životi često bili obilježeni strahom, nepravdom i poniženjem.
Imajući na umu takva iskustva, lakše je razumjeti i bijes istarskog naroda koji je izbio nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kao i složenost događaja koji su uslijedili.
Povijest Istre ne može se razumjeti bez poznavanja svega što joj je prethodilo. Zato vrijedi čitati Ernesta Radetića i upoznati se s njegovim svjedočanstvima o vremenu u kojem je hrvatska riječ u vlastitoj zemlji mogla postati razlogom za kaznu i poniženje.
A možda je najbolje početi upravo pričom o Zvani Kanfarki. O majci koja je, unatoč vlastitoj oskudici, otvarala vrata promrzloj djeci i dijelila s njima ono malo što je imala.
Jer povijest, koliko god bila velika i složena, na kraju se uvijek vraća ljudima.
Priredio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg?1790679825144)
_1.png?1791311371974)
.jpg?1791485334969)
.jpg)
_(cropped).jpg)
.jpg)
