Epohalni intervju Marka Martinčića o bespravnoj gradnji u Istri. Sve rečeno!

Objavljeno: 09.02.2023 u Objavljeno: 12:08

Bespravna gradnja je polustoljetni problem u Istri i uvijek se Slovencima gledala kroz prste, a zašto?

Zadnjih se mjeseci digla prva hajka protiv bespravne gradnje tj. bespravnih graditelja i njihovih bespravno sagrađenih objekta po Istri. Kao da su se probudili šumski duhovi u istarskim političarima i pritisnuli ih da poduzmu ono što što su trebali poduzimati godinama u svojim lokalnim jedinicama, a ne mlakim šaputanjima dolijevati ulje na vatru te teret krivnje i odgovornosti za tu divlju pojavu prebacivati s lokalne na županijsku, te državnu službu i obrnuto. Ping- pong stilom. Još od 2014 i 2018.. iznose Gradovi i Općine, odnosno hvale se, impozantnim brojevima o legaliziranim objektima u prvom i drugom valu legalizacije masovne ilegalne gradnje. Time su divljake nagradili  i očito druge divljake samo potaknuli na bezakonje, novi val bespravne gradnje, koji eskalira  osobito u doba covida i lockdowna.

 I sada se istarski političari odjednom bude glasno i iz pedesetljetnog sna , osovili su se ovih dana na zadnje noge i svim silama nastoje spriječiti nešto čemu su sami kumovali. Bilo bi bolje da se pokriju ušima te budu efikasniji u poslu za koji su debelo plaćeni jer sve što govore, izlaze u medije, svojim političkim a ne stručnim izjavama, govori o dosadašnjim nesposobnostima ili ne-želji lokalnih političara da tu pojavu zaustave. Lako danas puhati i na hladno nakon što je već prostor devastiran, nenadoknadiva šteta prouzročena zavazda.

Osim toga, dok toliko paničare, nitko nikada od tih lokalnih vlastodržaca nije iznio točne podatke koliko je tih bespravnih objekata u pojedinoj JLS  sagrađeno. Tko ih je trebao popisivati i prijavljivati?! Država?

Ima tu još anomalija. Kao npr., zašto trpaju u isti koš mobilne konstrukcije ili kampice sa zidanim objektima? Jabuke i kruške. Zar je njih teško pomaknuti ako su mobilne? I kako to da su sada odjednom proradili komunalni redari u Gradovima i Općinama pa obilaze šume i gradski službenici izdaju ubrzano vlasnicima mobilnih konstrukcija rješenja o uklanjaju istih iz šuma i poljoprivrednih polja. A gdje su bili ti isti redari do sada i tko je tu lud? Dobro jutro hrvatska tugo!

I treće, najbitnije, postoje digitalni dokazi da su neki građevinari/investitori podizali viletine na poljoprivrednim parcelama, da su im to gradske službe legalizirale, ali ne samo to, već i čitavu parcelu urbanizirali. Tko će preuzeti odgovornost za legalizaciju sličnih objekta? Ima ih koji su još u izgradnji. Hoće li gradska vlast prijaviti samu sebe, tj. svoje službenike za lažiranje isprva?!

O bespravnoj gradnji u Istri dao je Marko Martinčić nedavno svoj epohalni intervju u Glasu Istre, pa sve ovo danas oko čega se političari zgražaju i glumataju da glume čuvare i zaštitare istarskog prostora s domoljubnim ponosom, je „fumus vaginalis“, autoreklama ili licemjerje poput one: „Mi no šavevo niente mi šon de Pinguente!“

Politička zaštita Slovenaca u Istri

Da bismo razumjeli, ne nužno i opravdali, slovensku “okupaciju” naše obale, ne smijemo izgubiti iz vida različita povijesna razdoblja u nepobitnoj međuzavisnosti na istarskim prostorima u kojima se “braći” Slovencima, nakon Drugog svjetskog rata u zajedničkoj državi Jugoslaviji, kroz prste gledao masovni prodor u Istru, početak divlje gradnje i nepovratna šteta nanesena našoj Republici. Je li se sve odvijalo po nekoj inerciji, množile se “kućice” podmićivanjem korumpiranih domaćih službenika ili su postojali prešutni dogovori između visokopozicioniranih drugova Partijaca u Centralnim komitetima Republike Hrvatske i Slovenije, pokušali smo istražiti kroz vremeplov Marka Martinčića, bivšeg predsjednika Izvršnog vijeća Općine Buje (1982.-1986.) i prvog istarskog saborskog zastupnika u samostalnoj državi Hrvatskoj koji se vrlo otvoreno, kritički i aktivno u svoje doba protivio silovitoj ekspanziji Slovenaca i nezakonitoj gradnji po šumarcima i poljoprivrednom zemljištu Općine Buje (Bujštine). Danas je popularno govoriti o raznim valovima virusa, topline, poskupljenja… a kroz ovaj ćemo se razgovor osvrnuti na valove naseljavanja Slovenaca u Istri.

Prvi val, radnička odmarališta

-Ljudi i prostor su najveće hrvatsko bogatstvo. Kroz povijest je poznato da su pretenzije za ovim krajem uvijek postojale. Mislim prvenstveno na Bujštinu, ali to vrijedi i za druge dijelove istarskog tla, pa i ostatka Jadrana. No ovaj naš trokut je specifičan. Prvi slovenski val stiže nakon egzodusa Talijana pedesetih godina 20. stoljeća. Poluotok se ispraznio, a naši susjedi Slovenci su oduvijek običavali koristiti godišnje odmore u prirodi, protivno našim radišnim zemljoradnicima (contadinima) koji bi po čitav dan radili u polju. Slovenci su to shvatili i već od 1955. godine, nakon Londonskog memoranduma, počeli se spuštati na ispražnjenu morsku obalu. “Glej, glej tukaj žito raste do morja” govorili su oduševljeno.  Agrarna reforma se nije odnosila na ovaj kraj. Zemlje je ostalo napretek i pojavila se prilika u toj gužvi da se oni pametniji domognu te zemlje. U ono je doba drug Tito zahtijevao da radni čovjek mora preko sindikata ići na odmor, misleći prvenstveno na Dalmaciju. No, Slovenci su otkrili na 250, 300 kilometara od Ljubljane, Kranja, Maribora… priliku da se brzo spuste na more. Prvi val naseljavanja bilježimo s otvaranjem radničkih i dječjih odmarališta i tako naš istarski čovjek dobiva za prvog susjeda Slovenca. S druge strane, u nas su se na vlasti zatekli neškolovani komunisti. Bujština je 1946. brojala 30 tisuća stanovnika s dva čovjeka završene srednje škole! Viskoobrazovani su s egzodusom nestali, a nadomještat će ih postepeno kadar iz cijele Jugoslavije. Ta se slovenska odmarališta grade ili otvaraju na najljepšim mjestima morske obale, pa su na kraju ere radničkih odmarališta raspolagali sa šest tisuća postelja na Bujštini. Shvativši da su došli u kraj gdje nitko ne mari za zemlju, našlo se onih koji u tome vide svoju priliku za kupovinu parcela. Već početkom šezdesetih grade vikendice, kuće za odmor, pa čak i čitava naselja poput Sv. Pelegrina i Špine. Pa u mojoj Špini i Križinama su domaći mislili da su Slovenci luđaci koji će graditi u nekom grmlju i šikari. Ne zove se naselje bezrazložno Špina što potječe od riječi Špin ili Trn. Kupovina im je bila omogućena jer smo živjeli u istoj državi s istim pravima. Pa tako s vremenom Slovenija kao “ožja” (uža) domovina dobiva svoju “širšu” domovinu na Bujštini. Domicilno stanovništvo želi svoj mir, ali iskoristili su priliku zaraditi malo novaca prodajom zemlje i uz slovenska obećanja dobiti komunalnu infrastrukturu. Naši su predsjednici općine bili zadojeni bratstvom i jedinstvom, pa su im prodavali najatraktivnije terene ili ih ustupali u najam na 99 godina za odmarališta. Oni, vrlo organizirani, osnivaju Slovenske počitniške skupnosti (udruge odmarališta) i Udrugu vlasnika slovenskih nekretnina u Općini Buje, želeći zaštiti svoja prava, ističe Martinčić.

Drugi i treći val naseljavanja

-Broje na tisuće članova upisanih u te družbe. A kako najčešće kupuju poljoprivredno zemljište početkom šezdesetih, počinju postavljati na njih kamp prikolice. S tom pojavom započinje drugi val naseljavanja Slovenaca. No vrlo skoro slijedi onaj treći val, aktualan i danas. Bespravna gradnja na poljoprivrednom zemljištu ili po šumarcima. A kako? Pa oni hrabriji, po uzoru na kažune u južnoj Istri ili spremištima za ratarsko oruđe na našim poljima, dosjetili su se podići drvene barake ili zidati male stambene objekte, kućice. No tu nastaje problem oko struje i vode, obavljanja kulturno-higijenskih navika i problemi eskaliraju već tih godina u Kanalu, Špini, Crvenom vrhu…Međutim, za uklanjanje ih nitko ništa ne pita niti uvjetuje. Ne postoji sustavno rješenje oko bespravne izgradnje! Mojim stupanjem na političku scenu osamdesetih godina, problem postaje još izraženiji i odlučno krećemo u obračun s tom pojavom, u skladu s našim propisima. Nudili smo premještanje kamp kućica u turističke auto-kampove, ukoliko misle u njima duže vrijeme boraviti. Glede bespravne gradnje, donijeli smo drakonske odluke. Krenuli smo objekte rušiti bagerima, uz pomoć građevinske inspekcije, što nije ekspeditivno zbog birokratske inertnosti. Vlasnici ulože žalbu, a novčana kazna im ne znači ništa i onda čitavo ljeto ostanu na godišnjem odmoru, bez plaćanja boravišne pristojbe. Očito sam tim rušenjima izazvao političke probleme između dviju susjednih republika. Na raznim su političkim tj. partijskim, hrvatsko- slovenskim skupovima upirali prstom u Općinu Buje. Prozivali su me janjičarem jer sam studirao u Ljubljani, gorim od Turčina. Tumačio sam da se ne protivim Slovencima (bilo bi možda isto i da su nam Austrijanci susjedi) nego nezakonitim urbanističkim i ekološkim problemima. No, istina je da je pripadnost Slovenaca Sloveniji veća u njih, nego Istrana tj. Hrvata Hrvatskoj. A naša je pripadnost u ono vrijeme prema Hrvatskoj i Istri bila ravna nuli, a ni danas nije znatno veća. Zagreb nije nikada bio zainteresiran u ničemu za ovaj kraj. Čitav život Bujštine je geostrateški, trgovački, pa čak i kulturološki bio okrenut zapadu, a glede zdravstva i obrazovanja gravitirali smo Sloveniji. Nikad ovaj kraj nije živio previše povezan s Istrom, a kamoli s Hrvatskom ili Jugoslavijom. Možda su nam na toj državnoj periferiji tolerirali neke postupke, pa se nije ni osuđivala sva ta nezakonita teritorijalna ekspanzija Slovenaca. Osim meni upućenih kritika oko zauzimanja za primjenu propisa na terenu, dobio sam i tajne prijetnje. Poslano mi je na kućnu adresu pismo u ljeto 1985. u kojem je između ostaloga pisalo”…Crveni pijatao će te ubiti. Smrt istarskom šamiru Marku…” s dolje potpisom grupacija slovenskih vlasnika, IZTOK (istarskoj zmiji treba oderati kožu). Predao sam to sudu, da bih kasnije saznao da su u sprezi sa Slovencima! U ono sam doba predsjedniku hrvatskog Sabora, drugu Zmajiću, starijem čovjeku, agronomu po struci nakon prozivke da na Bujštini maltretiramo Slovence rekao kratko i bez zadrške:” “Slovenska partija, državni vrh, sindikati, sve druge društveno političke strukture i velika poduzeća, sve je usmjereno k tomu da na ovaj način Slovenija bude do Mirne, što nije uspjelo riješiti Edvardu Kardelju nakon Drugog svjetskog rata. “ Malo se bunio zbog tog odgovora, pa sam ga pozvao na teren da se uvjeri  ne krije li se iza svega ipak novo rješenje za neuspjelu partijsku poslijeratnu teritorijalnu podjelu.

Danas šišate travu, a sutra bi nam šišali kosu

Bilo je tu dobro kamufliranih pretenzija za dominacijom u našem kraju. Jednom prilikom su neki “počitničari” (odmaralištarci) kanili postaviti spomen ploču nekog slovenskog heroja na pročelje zgrade predviđene za rušenje. Znači, krenemo li rušiti zagradu, ubili bi im heroja po drugi put! Kakav bi politički skandal izbio!  U ljetnim smo mjesecima područne škole osposobljavali za ljetovanja slovenske djece, a njihovi bi vrijedni zaposlenici odmah se uhvatili košnje trave u okolici. Nisam smatrao normalnim da u našoj kući oni prave red. “Tu vrijede naša pravila. I nemojte nam šišati travu, jer mi volimo visoku travu. Sutra biste nam tako mogli šišati i kosu. Želite li doći u nas bit ćete u našoj visokoj travi, ako ne, ostanite doma.” zaprijetio sam. Na rubu incidenta protekao je i moj susret sa stotinama Slovenaca, vlasnicima kamp prikolica na Crvenom vrhu. Ponavljao sam im da nemaju gdje s*ati i kuhati, i da sam odgovoran ukoliko izbije požar ili dođe do nekog zagađenja okoliša. Zahtijevao sam da se pridržavaju naših propisa i priznali bi da sam u pravu, ali su svejedno sazvali skupštinu onih tisuću vlasnika privatnih parcela iz Općine Buje, u Rastavišču usred Ljubljane kojega je direktno prenosila RTV Slovenija. Tamo su sat i pol diskutirali o svojim pravima na nekretnine u Istri. Bilo je još tih sastanaka, pa sam pristao doći u pratnji predsjednika ondašnje skupštine Općine Buje Franca Cossetta na sastanak održan u Šiški, predgrađu Ljubljane. Bio je postavljen kordon od 300-tinjak milicajaca sve do ulaznih vrata zgrade. Pet sati smo polemizirali, ali uvijek ista priča. Vidjevši kuda to vodi odao sam im priznanje na kraju da to, što oni nama ne dozvoljavaju graditi na Bledu, je njihova sposobnost. Isti ti propisi vrijedili su i u nas, ali mi jednostavno nismo sposobni primjenjivati ih, ili je to već onda govorilo o našoj sklonosti korupciji. Jer odakle im struja, voda, kućni brojevi? Netko im je to priuštio. A kako? U mojem mandatu do 1986. godine je to bilo nedopustivo i tko zna, možda da sam ostao još sedam, osam godina na čelu Općine Buje rezultati na terenu bi bili veći, a šteta u prostoru manja. No, došlo je neko drugo vrijeme i neki drugi ljudi,  pa Domovinski rat i nikoga u tim poslijeratnim vremenima nije osobito zanimala bespravna gradanja po terenu. Sklon sam vjerovanju da od 1992. još nije utvrđeno stvarno stanje divlje gradnje na terenu, podatak o broju tih nelegalnih objekata, nigdje u Istarskoj županiji. Nažalost, na Bujštini (Umaštini) ih je najviše jer smo pogranični grad, ali da se od nedavna južna Istra nije počela gromoglasno baviti time, ne znam dokle bi šutjeli. Recimo, ne znam da li je ikada objavljen neki javni podatak koliko su prijava zbog divlje gradnje podnijeli gradski komunalni redari i potom gradska vlast proslijedila državnom inspektoratu. Ovo prepucavanje između lokalne samouprave, županije i države, vezano uz ingerencije oko uklanjanja “divljih” objekata, rada raznih inspekcija na terenu, ne vodi nikamo. Ključ rješenja je zaposliti u državnom inspektoratu potrebne ljude, ali ne za plaću od pet tisuća kuna. To bi svakako moralo ostati u ingerenciji države jer tko će kontrolirati lokalnu vlast i „šerife“. Poznato mi je da su u Umagu napisali dokument o stanju u prostoru  od 2017. do 2021. na 123 stranice, ali ni jednom se rečenicom ne spominje bespravna gradnja?! Povrh svega neki gradski čelnici su se hvalili efikasnom legalizacijom bespravno sagrađenih objekata od 2012. do 2018. godine. Nažalost, za provedbu legalizacije veliku ulogu igra neki službenik ili sam čelnik grada tj. općine. Ali što je legalizirano do sada, možemo reći Amen, jer nema više natrag. Kod nas se novcem postiže mnogo toga. Može se platiti i legalizacija, kao i građevinska dozvola te sve ostalo, bez dlake na jeziku će Martinčić. Nastavljamo razgovor o bliskoj temi, prodaji poljoprivrednog zemljišta svim stanovnicima EU u 2023. s time da se zemlja mora prvo ponuditi državi po tržišnoj cijeni.

-Mislim da se kao država nismo pripremili za to. U drugim državama članicama EU ne dijeli se poljoprivredno zemljište po nasljeđivanju. Nakon smrti oca mora ga naslijediti samo jedan slijednik, a ostala četiri nasljednika moraju biti isplaćena. Mala se zemljišta okrupnjuju komasacijom. To je visoko vrijedno tlo, zemlja je hraniteljica, a u nas je to vrlo jeftina nekretnina, obezvrijeđena je njezina vrijednost. U susjednoj Sloveniji za hektar zemlje treba platiti 17.136 eura, a najveće su cijene u Nizozemskoj, čak 62.972 eura, u Italiji 40.153 eura ( u regiji Ligurija čak 108.000 eura), Luksemburgu 26.030 eura...Osim toga što ćemo sa parcelama manjih površina? Još osamdesetih godina prošloga stoljeća u Finskoj sam uz auto-put gledao male objekte na manjim parcelama, ali to je sve bilo infrastrukturno sređeno. Ljudi su tu boravili preko vikenda ili duže, odmarali se i bavili poljoprivredom za svoje domaćinstvo. Nešto poput urbanih vrtova s kojima se sada svi na veliko trse, a izmišljeni su još u srednjem vijeku. Slično je i u Švedskoj, Italiji…samo na tim parcelama nije dozvoljeno izgraditi vilu i bazen. Da se postupi po tom modelu, ne bi se na udaljenosti od 100 metara od naselja ili mora bila dogodila bespravna gradnja. O smanjivanju ili povećanju građevinskog obuhvata odlučuju ljudi koji tu žive, u protivnom je sve politička volja, a ne volja domicilnog stanovništva, kazuje Martinčić dometnuvši kako to u nas nije praksa pa dolazi do apsurdnih situacija.

Protive se bespravnoj gradnji, a šire građevinske obuhvate za strance

-Pa tako dok se vlastodršci protive divljoj gradnji manjih objekta na poljoprivrednom zemljištu i šumarcima, tim istim pojedincima je prepušteno “vladanje” ili manipuliranje prostorom, urbanizacija velikih gradskih nekretnina ili državnih, šumskih obuhvata ili vrijednog poljoprivrednog tla, pa ga urbaniziranjem namjenjuju u stambena naselja za tzv. povremene stanovnike (znači strance!), drugim riječima radi se o apartmanizaciji. I koji je krimen veći? Ovaj sa sporadičnom bespravnom gradnjom ili ovaj kad vladajući svjesno omogućuju kroz planove jednokratno trošenje ogromnih površina (pa čak i uz samu obalu) da bi kasnije prodajom strancima potakli novu apartmanizaciju u kojoj stranci konkuriraju lokalnim iznajmljivačima. Dakle, zarađuju u našoj Hrvatskoj! Kome to gradska vlast pogoduje? prozivao je Martinčić lokalne promotore tobožnje demografske politike i čuvare prostora od divlje gradnje. A za kraj vrlo živopisnog razgovora, izveo je zaključak.

- Bespravna gradnja je šteta i kažnjivo djelo, a ne sposobnost i pamet pojedinaca da posegne za njom. Prvo, odmah treba donijeti preventivne mjere da se zaustavi daljnja nekontrolirana devastacija i uzurpacija na štetu nas koji živimo i mislimo živjeti u Istri. Drugo, stvarati društvenu klimu u javnosti da graditi i koristiti prostor protivno zakonskih propisa nije sposobnost pojedinaca nego kazneno djelo koje će biti sankcionirano. Treće, napraviti realni snimak stanja u prostoru Istre i mjere kako postojeće posljedice riješiti. Sa današnjom tehnologijom možemo sve to odraditi bez velikih novca i ljudi. Potrebna je jedinstvena istarska, politička volja u Općinama, Gradovima i Istarskoj Županiji  bez fige u džepu. Zagreb nam neće to riješiti, imaju drugog posla. Istra je bila uvijek specifična i vjerujem da ćemo pronaći zajednički jezik  za poduzimanje konkretnih zahvata protiv jednokratnog i nepovratnog ”uništavanja” prostora, iznio je Martinčić, izvrstan poznavatelj ove polustoljetne problematike.

Izvor: Glas Istre/ obrada teksta

 Novi val problema na pomolu, pomorsko dobro i vile za odmor širom Istre

 Osim bespravne gradnje, te širenja građevinskih obuhvata kroz urbanističke planove za novu apartmanizaciju, dva velika problema stavljamo pod tepih. Pomorsko dobro i gradnju modernih kuća za odmor na brežuljcima širom Istre. Pomorsko dobro kao javno dobro treba biti dostupno svima, a dosadašnje stanje govori da se taj uski obalni pojas kopna oko mora zlorabi na svakom koraku. Hoteli i kampovi ograđuju pristup moru ispred svojih objekata. Marine ne dopuštaju pristup nikome, osim vlasnicima brodova i jahti čine to i neki vlasnici ispred svojih kuća, plaže se betoniraju, zaljevi nasipaju i betoniraju, pa čak i ceste asfaltiraju na pomorskom dobru. Gradovi i Općine moraju donijeti svoju uredbu o označavanju pomorskog dobra sa katastarskim nacrtom sa svim k.č. br. da bude zaštićeno, slobodno, i dostupno svima. S druge strane po Istri gradimo generičke ambijente, vile čija arhitektura bespovratno obezvrjeđenje istarski ambijent. Gubi se privlačnost autentičnog istarskog odredišta u zaobalju. Taj tobože visoki turizam osim uređenog stambenog prostora, ugođaja, tanjura i kreveta ne nudi ništa više. Komunalna infrastruktura je improvizirana. Postoje septičke jame, teoretski se pročišćavaju, ali je poznato da se buši zemlja, fekalije otječu zemlju i dobrim dijelom završavaju u moru. Gomila se komunalni otpad, tzv. turistički otpad koji po noćenju iznosi 1,4 kg. Planira se u razdoblju do 2025. rast noćenja po stopi od gotovo 5,5% (HAOP,2017), ma jesmo li svjesni što to znači?! Omogući li se neplanska gradnja tih vila za čitavu Istru i nastavi srozavanje urbanističkih standarda (izgradnja komunalne infrastrukture) za deset godina ćemo svi biti u dreku, deklarativno će Martinčić.