Ekskluzivna reportaža s Crvenog vrha! Slovenski državljani demantiraju navode o uzurpaciji obale: „Ovo je naša istina.“

Objavljeno: 25.09.2023 u Objavljeno: 15:04

Vojko Kolarič: “Nikad nismo uzurpirali pomorsko dobro. Ovo je bila nepristupačna obala i mi smo sagradili putove do nje. Dostupne svima!”

Savudrija/ Crveni vrh- Iznenada je gradonačelnik Umaga Vili Bassanese u svibnju 2020. godine započeo svoju medijsku strategiju oslobađanja pomorskog dobra od uzurpatora, većinom slovenskih državljana- vlasnika vikendica na umaškoj morskoj obali. Punio je stupce novina tim uzurpatorima, vodeći novinare na teren u Sv. Ivan, Špinu, Sv. Pelegrin, Albere, Crveni vrh… Jedino rješenje za oslobođenje te “okupirane” obale i omogućavanje nesmetanog pristupa pomorskom dobru svima vidi u gradnji šetnice ili obalne ceste

Kao “dokazni materijal” najveće uzurpacije pomorskog dobra na umaškoj obali, gotovo opsesivno mu služi naselje Crvenog vrha. Pa čak i aktualnu investiciju Grada Umaga, devastaciju obale u Alberima za proboj šetnice na dionici plaža Petram –plaža Kempinski, opravdava oslobađanjem obale od uzurpatora iz Crvenog vrha, povremenih stanovnika iz susjednog naselja. Naime, geografski gledano Crveni vrh je naselje koje se proteže istočnije od Albera i po svojoj je konfiguraciji terena strma i nepristupačna stjenovita obala. S vrha padina se ovdje do mora nije nikada nesmetano pristupalo. Oštre morske hridi, grote i škrape stanovnici Savudrije (Alberi i Crveni vrh) kroz povijest nisu koristili kao kupalište tj. plaže. Sve dok početkom šezdesetih godina 20. vijeka kad započinje gradnja vikend kućica, onih prvi red uz more, na samoj granici s pomorskim dobrom. Ti prvi vikendaši su grube morske stijene dohranili (nisu rušili obalu!), oplemenili i doveli u funkciju divljih plaža. Stoga, osuđivati ih sada javno, kao uzurpatore ili “okupatore”, bez utvrđivanja povijesnih činjenica u bivšoj Jugoslaviji koje su se zbivale na tim surovim, morskim padinama okrenutima prema hladnom sjeveru, tada neatraktivnima domicilnom stanovništvu, povremeni stanovnici Crvenog vrha doživljavaju uvredljivo i diskriminirajuće. U gro slučajeva radi se o slovenskim državljanima.

Istina nije jednosmjerna ulica

Kako je nepopularno „zahvaljujući“ umaškom gradonačelniku Bassaneseu Crveni vrh postao prostor za kritiziranje, odlučili smo poslušati i drugu stranu onih koje se kritizira. Jer istina nije jednosmjerna ulica. Potražili smo balans u razgovoru s obitelji Kolarič, vlasnicima vikendice, prvi red do pomorskog dobra na Crvenom vrhu. U njoj su se izmijenile već tri generacije “vikendaša”, a kroz naš mali vremeplov vode nas Vojko, supruga Nina i kći Gaia. Pri stisku ruke sugovornicima, Nina tužno zdvaja i negoduje.

-Zaista nas jako boli kada nas vaš gradonačelnik proziva uzurpatorima pomorskog dobra, da svojatamo putove do obale, da se gradilo bespravno, i pri tome nitko ne pokušava čuti našu stranu istine, veli, pa ne skriva radost što je netko iz medija pokazao interes da se razbije ova neugodna “hermetička” priča. Konačno su dobili priliku podijeliti svoja iskustva. Vojko, preuzima riječ, i zaokreće kotač prošlosti u bivšu državu SFRJ, konac pedesetih i početak šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su prvi “pioniri” započeli graditi vikendice na Crvenom vrhu. S velikom pozornošću slušam ispovijest Vojka, jer moram priznati da gotovo ništa ne znam o tom dijelu umaškog prostora i tim povijesnim prilikama, osim onoga što nam serviraju aktualni političari. Klišej koji im odgovara u trenutku obnašanja vlasti.  Stoga vjerujem da će ovaj dijalog, druga strana priče o Crvenom vrhu, pronaći put do brojnih čitatelja  i zaživjeti na neki drugi način.

Peta vikendica izgrađena 1961.

-Moj je pokojni otac radio u tvornici eksplozivnih naprava u Kamniku. Firma je imala Radničko odmaralište u Portorožu. Bio je ranoranilac i ustajao bi pred zoru. Da nas ne probudi, znao bi se uputiti autom do susjednih gradova na ovoj strani zaljeva. Zaljubio se u ovaj kraj. Jednom je prilikom, možda 1960. godine, poveo i mene na svoj kružni put po Bujštini. Vozili smo se asfaltiranom cestom do Buja, pa prema Umagu, onda makadamom do Bašanije, pa nastavili kolovozom (gdje su vozila samo zaprežna kola, upregnuta volovima, ili boškarinima) do Crvenog vrha. Otac je već sljedeće godine, 1961. kupio parcelu prvi red do mora te počeo graditi vikendicu od cca 60m2, a tolika je i danas. Bio je peti kupac terena uz more, prisjeća se Vojko samih početaka i prvih udisaja morskog zraka na Crvenom vrhu. Kazuje da su u ono doba parcele najčešće kupovali na “rekla kazala”, uglavnom kolege s posla, doznavši u tvornici gdje je tko što kupio. Poradi toga je najveći broj vlasnika vikendica na Crvenom vrhu bio iz Ljubljane, pa zatim Kranja itd. Živjelo se u istoj državi i moglo se kupovati nekretnine po cijeloj Jugoslaviji, a što stranim državljanima nije bilo dozvoljeno.

Društvo „Crveni vrh“ surađivalo s Općinom Umag

- Novaca za brza ulaganja nije bilo, a falilo je i građevinskog materijala. Srećom pa je tu bila umaška fabrika cementa, što nam je svima olakšalo gradnju. Gradili smo tako što smo jedan drugome pomagali pri gradnji. A najveća fešta bi bila kad smo kuću stavili pod krov. Gotovo sve terene prodavao nam je neki kmet Kocijančić s Crvenog vrha- Monte Rosso, koji je nakon Drugog svjetskog rata dobio ogromne površine zemlje kao bivši kolon. Sve ove naše bile su građevinske, ali nije bio na snazi neki detaljniji urbanistički plan uređenja, pa mi je otac pričao da su prvi “stanovnici” naselja osnovali Društvo “Crveni vrh” i dogovarali se oko jednoobrazne i uredne gradnje. Tek nakon dvije tri godine je Općina Umag utvrdila parcelaciju i neki plan gradnje, tako da čestice nisu smjele biti veće 25 dužnih metara ni manje od 15. Naravno, prve se kućice grade prvi red uz more, a onda naselje s vremenom raste, tako da mislim da danas brojimo do 400 vikendica/ kuća za odmor. U početku su to bile prizemnice. Sve do pojave umaškog građevinara Sulje (nap.a. Sulejman Nadarević). On je prvi ( ex gostionica Delfin) podigao katnicu, pa se proširio malo lijevo, pa desno, i onda su još neki vlasnici shvatili da to mogu, pa su tražili građevinske dozvole za dogradnju objekta. I sad imamo što imamo, ali mislim da su svi ishodili uredne dokumente za gradnju. Isto, tako od tih se pionirskih godina u Jugi, danas u Hrvatskoj državi, promijenila i struktura vlasništva. Ima vlasnika Nijemaca i Austrijanaca, ali prevladavaju slovenski državljani, ističe Vojko i vraćamo se opet prisjećanjima u ranu prošlost nastanka naselja.

Širenjem naselja grade se pristupi moru

-Društvo je organiziralo i gradnju ceste, tj. asfaltiranje glavne prometnice u naselju. Unatoč tomu što je bio plaćen komunalni doprinos odradilo je to Društvo. Jedan od vlasnika je radio u firmi “Ceste Slovenija” a jedan na Plovaniji gdje se proizvodio asfalt, ali novce za radove su skupili vlasnici vikendica. Isto tako, poznato mi je iz očevih priča, da izuzev vode iz Istarskog vodovoda i trafostanice sve smo sami financirali, pa čak i javnu rasvjetu u naselju. Tako da gotovo ništa nismo dobili za plaćeni komunalni doprinos, a kanalizaciju još dandanas čekamo, što ne priliči jednoj turistički razvijenoj sredini, rogobori Vojko. Dotičemo se i puteljaka koji vode do pomorskog dobra i divljih plaža, najspornije točke u kritikama upućenima od strane umaškog gradonačelnika danas .

-Naselje se počelo širiti iz prvog reda u drugi, pa treći i dalje…a nisu nikad postojali pristupni putovi do mora, pa su predstavnici Društva otišli na razgovor s Općinarima i dogovorili izgradnju pristupnih staza k divljim plažama podno naših vikendica. Koliko je njih iz Općine to brigalo, govori činjenica da je postignut dogovor da puteljke sami gradimo, postepeno, kako je naselje raslo uzbrdo. I zidao ih je naš zidar iz Seče. Nismo imali mašine, već se slagalo na najprimitivniji način, kamen na kamen, tj. kamenu ploču na kamenu ploču, tako su stepenice uklopljene u krajolik. Pristup je uvijek bio slobodan do pomorskog dobra tj. plaža, nikad nisu postojale neke rampe koje bi to priječile. Po opasnim morskim hridima se nije moglo nesmetano kretati. Tek kad smo mi zapunili cementom dijelove između tih hridi, napravljena je poveznica od naselja do onih plažnih platoa prema Kempinskom. Do tada se uvijek šetalo cestom kroz naselje. Sjećam se, otac je kazivao da ovo uređenje divljih plaža nije po propisima, ali konfiguracija tla, nepristupačnost obale je bila takva da se drugačije nije moglo pristupiti moru, a Općinu Umag nije nikad zanimalo da tu nešto sagradi za svoje stanovnike npr. plažu. Primjerice, kao što su dozvolili gradnju plažnog ravnjaka kod Kempinskog. Naše je Društvo dalo molbu Općini da se za više vlasnika vikendica u naselju sagradi taj plato jer su plaže ispod kuća postale pretijesne. Prvo su iz Općine dopustili da se dohrani divlja plaža-plato za radničko Odmaralište Jugoslavenskih željeznica („Željezničar“), pa onda ovaj drugi plato za stanovnike naselja Crvenog vrha jer su plaže podno vikendica prvi red uz more postale pretijesne. Sredinom tih sedamdesetih godina zidali su se i molići za male barke ili gumenjake, ali to više nije aktualno, propadaju, doznajemo od Vojka.

Privatizacije plaža i tučnjave

Znači, nije se radilo o bezakonju i nedopuštenoj uzurpaciji kako to danas nastoje prikazati te pričaju o privatizaciji plaža i uzurpaciji pomorskog dobra na Crvenom vrhu. Pitamo Vojka je li bilo tjeranja turista s plaža, obilježavanja s oznakom PRIVAT nekih dijelova plaža ili s kućnim brojevima.

 -Uvijek imate bahatih ljudi koji žele sve sebi prisvojiti ili pretendiraju na tuđe. No to su vam bili pojedinci. Nekoliko problema, pa čak i dvije tučnjave zbog koje su izgrednici skončali na sudu, izbile su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina.  Nije mi poznato da se radilo o domicilnom stanovništvu. Najčešće bi tu znali dolaziti i kupati se Talijani. Bilo ih je vikendima priličan broj. Skuterima bi se dovezli na Crveni vrh. Onda se raskomote tako što zauzmu sve površine, bučni su, jedu na plaži, skaču u more…I dolazili su u konflikte sa vlasnicima vikendica Slovencima, pa su neki i zbog toga posegli za pisanjem PRIVAT ili kućnih brojeva na platoima. A neki jer su drski. No, čini mi se da se najviše označavalo tijekom ratnih godina, vašeg Domovinskog rata. Bila su to nesigurna vremena. Po naselju su švrljali nepoznati ljudi, sve više stranaca, i ljeti se spuštali na plaže, pa kružili ulicama uz kuće. Znam da sam htio i prodati parcelu, ali mogao sam dobiti samo 35 tisuća DM za nju, pa sam odustao. Osim toga, ja sam skipper po profesiji, i obožavam život uz more, iznosi još zanimljivosti Vojko i naglašava: “Svatko se mogao i može spustiti tim puteljcima do obale mora, i ne razumijem o kakvoj se uzurpaciji pomorskog dobra radi. Vjerujte, nikada do sada nas nije nitko od političara u bivšoj državi, a kamoli novoj hrvatskoj stvarnosti prozivao za nešto što je bilo “uređeno” prije više od pola stoljeća. Ponavljam, pristupne putove moru smo uredili mi. Stanovnici naselja u dogovoru s Općinom Umag! Za potrebe vikendaša i svih ostalih građana. Nikome se ne brani silazak do plaža kao što neki čine podno Kempinskog ili u nekim turističkim naseljima Plave Lagune, dobro mi je poznata umaška rivijera. No, ovdje gotovo nitko ne zalazi, a po morskoj se obali nije bilo nikada moguće šetati, razborito će Vojko i iznosi još neke intrigante podatke o tom umaškom obalnom pojasu otvorenom morskim putem prema Europi.

Vojna straža i Osimski sporazum

-Sjećam se kao dijete, da je uz rubove naših kuća postojala jedna uska kozja staza i moj je otac govorio kad smo podizali zidove oko naših parcela da je tu pomorsko dobro koje mora ostati nedirnuto. Po toj je stazici hodala vojna ophodnja. Dva vojnika po dvaput na dan. Ujutro i predvečer, od JNA vojarne u Savudriji do Kanegre. Sasvim razumljivo, jer preko mora je bila kapitalistička Italija, a na zapad se onda gledalo kao na klasnog neprijatelja. Tek kad je socijalistički sistem malo olabavio i granice postale otvorenije, ako me sjećanje ne vara, oko 1966. godine prestaju stražariti uzdužno po obali. Pamtim i kad je zakuhalo između Italije i Jugoslavije 1975. prije potpisivanja državnih ugovora tzv. Osimskog sporazuma (nap.a. potpisan 10.11. 1975.), da se u roku od 2,5 mjeseca, od lipnja do septembra, na području današnjih golf igrališta na Crvenom vrhu izgradila postolja raketne rampe i dva bunkera veličine da bi se kamion mogao uvući unutra. Bila su to vrlo nemirna i napeta vremena, i odnosi između dviju država, osobito za stanovnike Istre, prepričava neke pikanterije iz toga doba.

-Danas ne bi bilo moguće prolaziti tom kozjom stazom, jer su podignuti zidovi oko Skipera i do Kempinskog, veli Vojko pa ga pitamo vidi li kako bi trebala prolaziti umaška dvojbena šetnica od Albera do Crvenog vrha.

Šetnicom se mora zaštiti prirodni okoliš

- Ma gledajte, tu priču o umaškoj šetnici baš ne razumijem. Rekao sam da sam skipper i oplovio sam cijeli Jadran. Zašto se ne ugledate kako se grade šetnice ili pješačke staze na drugim dijelovima rajske jadranske obale. Pogledajte onu na Korčuli, Malom Lošinju, Murteru…da vidite kako su sačuvali prirodne datosti i kako se poštuju postojeći putovi koje je narod koristio kroz stoljeća za prolaženje prirodom. Nema nasilja na rubnim dijelovima obale, asfaltiranja i pedaliranja biciklista iznad glava kupača. I sam bicikliram i nema ljepše biciklističke staze od Parenzane. Isto tako, u Alberima, s kojima naše naselje Crveni vrh brka vaš gradonačelnik, već postoji prirodna šetnica koja se provlači kroz šumarke i polja, a koristili su ju kroz stoljeća seljani. Udaljena je samo pedesetak metara od obalnog pojasa i ne vidim razlog zašto je trebalo trajno devastirati obalu za šetnicu, taj najljepši komad obale u zaljevu? Jedini logičan razlog bi mogao biti da se gradila u korist velikog investitora kako bi se povezale njegove dvije plaže. Ova nova iz resorta Petram i postojeća, hotela Kempinski. A sjećam se da smo kao klinci s Crvenog vrha dolazili na kupanje u Albere, gdje su bila najljepše prirodne plaže na ovom dijelu obale. Bistra voda, žalo, puno riba, dostupan pristup moru…I sada ste dopustili da se to betonira. Prije svega ne shvaćam takve investitore ni njihovu agresiju nad prirodom. No, čim sam vidio da su prilikom gradnje resorta Petram na svojem terenu srušili jedan spomenik turizmu “Vilu Ziani” građenu na samom početku 20. stoljeća, odlično uščuvanu i restauriranu (ex odmaralište za djecu Kliničkog centara iz Ljubljane)  bilo mi je jasno da im ništa nije sveto, smatra Vojko i nastavlja.

Neprovediva zamisao

-Po mojemu sudu nikad se neće graditi nastavak šetnice na pomorskom dobru od Albera prema Crvenom vrhu. Vaš gradonačelnik je već postigao cilj. Gotovo mi je nezamislivo, i mislim neprovedivo, da će nova trasa šetnice proći preko plaže Kempinski i plaže Skiper te drugih plažnih platoa do podno naših vikendica, pa dalje do Kanegre. E, to bi značilo zdrobiti postojeći krševit stjenjak i onda betonirati obalnu cestu na trajno uništenoj prirodnoj obali. Ne shvaćam ni gdje bi onda bile plaže za brojne povremene žitelje naselja i ostale posjetitelje, te jeste li uopće svjesni kako bi ta šetnica ili rasvjetna tijela na njoj izgledali kad ovdje zapuše tramontana ili se podigne bura, plimni val i sl. Koliko bi taj projekt samo koštao, dok bi se druge strane nanijela neprocjenjiva šteta u prirodi. Uništila bioraznolikost i vizualni identitet ove jedinstvene obale Jadrana. Ne vjerujem da će zbog nas Slovenaca s Crvenog vrha, koji smo uz dopuštenje drugova iz Općine Umag u Jugoslaviji, a  danas “uzurpatora” općeg dobra, iz Grada Umaga krenuti u taj razorni projekt šetnice radi „oslobađanja“ pristupa obali. Postoje pravni način i građevinske inspekcije da se to riješi, ako se utvrdi da jest to tako, no ponavljam, pristup pomorskom dobru na Crvenom vrhu je dostupan otvorenim putovima i svi zainteresirani se mogu uvjeriti u to, poziva Vojko na teren.

Nina se zaključno nadovezuje: “Mene pak čudi zašto vaš gradonačelnik spominje neku obalnu cestu-šetnicu do Pirana u Sloveniji. Mi cijenimo život u prirodi, na način da živimo u simbiozi s njom. Pa i sada se može uz Sečovljanske solane nesmetano šetati prirodnim stazama. Potreba za kretanjem ili šetnjom u prirodi je sve izraženija u ovom ludom i stresnom životnom tempu, a u Hrvatskoj postoji toliko čarobnih prirodnih ljepota s kojima se trebate ponositi, čuvati ih i brendirati, suglasni su Kolariči, inače strastveni jedriličari, moreplovci, a Gaia čak i studira na Kineziološkom fakultetu u Ljubljani i izvrsna je jedriličarka (bila članica jedriličarskog kluba u Umagu). Možda takvi iskreni ljubitelji tj. prijatelji prirode, gledaju drugim očima na današnji život u svijetu najezde sumnjivih profitera i velikih investitora koji iz obijesti, hrpom novaca ugrožavaju granice prirodnih ljepota pokoravajući ih svojim hirovima u dosezima imitacije života. Životna filozofija Kolariča je da je manje više za održavanje prirodne ravnoteže i zdravog života na Zemlji.

Razgovarala: Sanja Bosnić