Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Eko priča: Kralj Drvosječa
Objavljeno: 02.06.2024 u Objavljeno: 17:49
Tjedna eko priča za djecu i odrasle
Živio jednom neki Drvosječa u gradu Zelengradu. Sanjao je kako postati slavan i poznat u cijelom Svijetu. Bog ga nije nadario bistrinom, nego lukavošću, pa je osmislio i vrlo lukav plan kako to ostvariti. Odlučio je svojom snagom u sjekiri i mišićima posjeći najveća i najraskošnija stabla i tako biti zapažen. Seljani su mu u isprva jako zamjerali što čini, ali on je bio Drvosječa, znao je svoj posao i uvjerljivo lagao da je stabla napala zelena kuga i morao ih je oboriti. Neuki i neinteligentni seljani su to prihvatili zdravo za gotovo.
Stabla su se međusobno žalila, oplakivala svoje rođake, i tresla od pomisli da će ih uskoro snaći ista sudbina. Drvosječa nije stao. Obmanjivao je svih, stvarajući na taj način sliku o svojoj moći i brizi za prirodu, dok je Zelengrad iz dan u dan počeo sve više sličiti na bezličnu pustinju. S obzirom da je svojim vještinama dobru laž pretvarao u istinu, počele su kolati nadaleko priče o tom snažnom Drvosječi, spasitelju šuma, šumaraka, gajeva i svakog osamljenog stabla. Nitko nije ni slutio da dio tih srušenih stabala tajno prodaje i na njima zarađuje vreću dukata, s kojima podmićuje ministre i dvorjane Kralja kupujući si tako ugled i slavu u Kraljevstvu. S protokom vremena, dao je Drvosječa ukloniti sve lugare jer su pokušavali upozoriti Kralja na njegova nedjela i štetu koju nanosi prirodi. Šumama, pticama i drugim životinjama kojima su stabla i šume bile dom. A seljani su usred ljeta počeli osjećati i sve veću žegu i sve su teže su udisali uzavreli zrak, jer je bilo sve manje zelenih krošanja koje bi rashlađivale zrak u Zelengradu i nisu se imali kamo više zakloniti. Ministri i dvorjani su to prešućivali Kralju, već su širili po Kraljevstvu priče o njegovoj snazi i viziji kako spasiti Zelengrad od zelene kuge.
Kada je stari Kralj sasvim obolio i onemoćao, a nije imao nasljednika, lukavi je Drvosječa organizirao puč. Uz pomoć korumpiranih ministara i dvorjana svrgnuo ga je s trona i sebe samodopadno proglasio novim Kraljem. Krunu su mu natakli na jajoliku glavu i nije ju više skidao čak ni u postelji. Umislio si je da mu rođenjem pripada, da je sastavni dio njegova tijela i da se ne smije se od nje odvajati. Pa iako je sada konačno bio Kralj i postao slavan, te su mu se svi klanjali dok je žurio Zelengradom, znao je da su njegovi najveći neprijatelji upravo ministri i dvorjani. Oni isti koji su mu pomogli da sjedne u Dvorac i na kraljevski tron. Zato ih je valjalo držati u pokornosti i stvoriti nesumnjivo odanima. U njemu je ostao čučati onaj lukavi Drvosječa, pa je smislio novi, još lukaviji plan.
Uputio se na svom crnom vrancu velikom Caru. Najmoćnijem vladaru Svijeta i Crkve. Požalio mu se da je njegovo Kraljevstvo i glavni grad Zelengrad ogoljen jer je zelena kuga napadala stabla i bolest se širila kraljevstvom, pa je kao Drvosječa bio prisiljen obarati zaražena stabla da zdrava spasi od pandemije. Zamolio je velikog Cara može li mu svake godine poslati mladice stabala kako bi pošumio svoje opustjelo Kraljevstvo. Cara je zamisao oduševila i nazvao ga je hrabrim spasiteljem prirode u Carstvu i vizionarem. Car je bio visoko učen čovjek i dobro je znao za sve blagodati koje pružaju i čemu služe šume. Odmah je naredio svom ministru šumarstva neka svake godine šalje u Zelengrad 50 zaprežnih kola nakrcanih pošiljkom mladih sadnica raznorodnih vrsta drva. Kralj je duboko zahvalio Caru, a za uzvrat mu poslao jednu kraljevsku palmu, koju je u Zelengrad, preko sedam gora i mora, donio još davno i zasadio u kraljevskom parku neki stari kapetan broda.
Tako su Kralj i Car poravnali račune i učvrstili svoje prijateljstvo i dobre političke odnose.
A lukavi Kralj Drvosječa nastavio je kao i ranije sjeći stara stabla i saditi mladice novih. Od jedne manje količine oborenih drva Kralj bi naredio učiniti ogrjev i darovati njima sirotinju, a veću količinu je tajno prodavao, pa dobro unovčio i onda podmićivao svoje ministre i dvorjane. Ostajalo bi mu dovoljno zlatnika da potkupi i carskog ministra šumarstva, a i Car je sada već priželjkivao svoj godišnji dar.
Zelengradom se svakodnevno širio sve intenzivnije opori miris iz stotine ubogih panjeva na kojima su se do jučer dičila zdrava i uznosita stabla. Taj miris je budio tugu u srcu i prizvuk smrti u seljanima. U zraku je gradom treperio strah koji je dopirao iz Dvorca Kralja Drvosječe. A ugasio se i cvrkut ptica.
Sanja Bosnić
Foto:Kakva je to šuma bila, ilustracija
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
