Odnos Crkve prema neprijateljima

Papa Pio VI (1775–1799)

Prije nekog vremena, posjećujući Sočansku frontu iz 1915.-1917. moju pažnju je privukla kamena ploča na stražnjem zidu Bazilike Kraljice Svetogorske na Svetoj Gori kod Nove Gorice. Na njoj je pisalo da je ranija crkva iz 14. stoljeća srušena prvi put 1470. od Turaka, drugi put 1786. po naredbi Habsburškog cara Josipa II, a treći put 1916. od artiljerijskog granatiranja talijanske vojske u Prvom svjetskom ratu. Dok prvu i treću devastaciju možemo razumjeti kroz ratne pohode, čin cara Josipa II — koji je naredio rušenje crkve — najbolje se objašnjava reformama poznatim kao jozefinizam (1780–1790).

Josip II želio je staviti crkvene institucije pod strogu kontrolu države: zatvarao je samostane, ograničavao hodočašća i smanjivao autonomiju crkava. Josip II je naredio da se sruši bazilika na Svetoj Gori nakon čega su ostali samo zidovi. Sin Marije Terezije nije mario za reakcije vjernika i Crkve te je zatvorio stotine crkava i samostana u svome carstvu. Njegov nasljednik Leopold II (1790–1792) ublažio je reforme, a Franjo II, nakon 1793., ponovno je podupro crkvu i hodočašća. Na Svetoj Gori bazilika je ponovno izgrađena, a pročelje je dobilo natpis: „Jaz pa stojim na gori, kakor prej“.

U vrijeme jozefinizma poglavar Katoličke crkve u Rimu bio je papa Pio VI (1775–1799), koji se suočavao s izazovima jozefinizma i rastućim napetostima u Europi. U veljači 1782. krenuo je na dvomjesečno diplomatsko putovanje u Beč, prolazeći kroz Sjevernu Italiju i Friuli. Njegov dolazak izazvao je oduševljenje vjernika: mise na trgovima, povorke i uzvici dobrodošlice. Putovanje kroz Alpe bilo je zahtjevno; neravni planinski prijelazi i promjenjivo vrijeme usporavali su konvoj, ali toplina i odanost vjernika davala je papi snagu.

Kada je 22. ožujka 1782. stigao u Beč, car Josip II primio ga je s velikim ceremonijalom i protokolarnim počastima, no zahtjevi pape za očuvanje crkvene autonomije bili su čvrsto odbijeni. Taj kontrast između diplomatske uljudnosti i stvarne političke moći jasno pokazuje koliko je položaj pape u Europi tog doba bio težak i osjetljiv.

Nedavno sam u knjižari Giunti u Trstu kupio knjigu Da Pietro a Francesco – tutti i papi della storia, koju je napisao antropolog Massimo Centini, sa prikazom života i rada svih dosadašnjih 266 papa (Lav XIV je 267. papa).

Giovanni Angelo Braschi (Pio VI) rodio se u Ceseni 1717. godine u plemićkoj obitelji. Završio je studij prava i više godina radio kao tajnik kardinala Antonia Ruffa te osobni tajnik pape Benedetta XIV. Pod papom Clemente XIII bio je rizničar, a u vrijeme pape Clementa XIV bio je kardinal. Kada je nakon petomjesečne konklave 1775. godine izabran za papu, bio je spreman za najviši crkveni položaj.

Nakon neuspješnog putovanja i povratka iz Beča u Rim 1782. godine, Pio VI nastavlja voditi Papinsku Državu u složenom političkom okruženju, a naročito nakon izbijanja Francuske revolucije 1789. Sasvim očekivano, papa nije mogao podržati revolucionare, pa je u Vatikanu primio francuske izbjeglice. Stao je i na stranu talijanskih država koje su se suprotstavile prodoru francuskih trupa Napoleona Bonapartea na njihove teritorije.

Ulaskom Napoleonovih trupa u Rim 1798. Francuzi proglašavaju Rimsku Republiku i prisiljavaju papu na zatočeništvo. Najprije je bio zatvoren u Sieni i Firenci, a zatim, 28. ožujka 1799., prevezen u Francusku. Putovanje je za papu bilo izuzetno teško jer je već bio star i bolestan, živio je u teškim uvjetima i nepokretan u Valenceu, bez slobode i političkog utjecaja, te je preminuo 28. kolovoza 1799. godine, završivši svoje papinstvo u progonstvu. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su iz Francuske u Rim tri godine kasnije.

Ova priča o papi Piju VI povezuje lokalnu povijest, diplomatske napore i velike europske sile, pokazujući kako je Crkva bila prisiljena balansirati između tradicije, vjere i stvarne političke moći. Njegovo putovanje u Beč, susreti s vjernicima u gradovima, konačni susret s carem Josipom II i zatočeništvo u Francuskoj u vrijeme Napoleonove vladavine simbol su težine papinske funkcije u turbulentnoj Europi 18. stoljeća.

Papa Pio VII (1800–1823)

Papu Pija VI naslijedio je Pio VII. O njemu sam prvi put čuo i pročitao u knjizi mons. Bože Milanovića Hrvatski narodni preporod u Istri. Posebno zanimljiv detalj u knjizi Milanovića bio je događaj s papom na brodu austrijske ratne mornarice Bellona.

Nakon konklave u Veneciji (14. ožujka 1800.) izabran je novi papa Pio VII. U to vrijeme kardinali su se radi sigurnosti okupili u Veneciji, koja je nakon Trattato di Campoformio iz listopada 1797. bila u posjedu Habsburške monarhije. Trebalo je krenuti za Rim iz kojeg je otišla Napoleonova vojska. Brod je zaplovio iz Venecije, ali se zbog olujnog nevremena morao zakloniti na suprotnoj strani Jadranskog mora, u Tarskom zaljevu, na ušću rijeke Mirne, gdje je brod bio usidren 12. i 13. lipnja.

Mnogi ljudi iz okolice približavali su se brodu čamcima da bi vidjeli papu i pet kardinala koji su ga pratili. Došli su i porečki kanonici, dok je novigradski biskup bio još u Veneciji, kamo je išao da bude prisutan prigodom biranja pape. Grožnjanski župnik Ivan Mihovil Dubac primljen je na lađu od pape i isposlovao od njega da on i njegova dva kapelana budu priznati kao kanonici (capitolo collegiale).

Istrapedija bilježi da je u spomen papinog dolaska početkom 19. stoljeća obnovljena i proširena župna crkva sv. Martina u Taru, te je tada na njenom zabatu postavljen kameni natpis na latinskom: „Njegova Svetost papa Pio VII bio u Tarskoj vali 13. i 14. lipnja 1800.“

Tragom pripovijesti Bože Milanovića o tom događaju, obratio sam se e-poštom Državnom arhivu u Beču i Vatikanskom Apostolskom arhivu u Rimu i zamolio ih da mi odgovore na upit o karakteristikama ratnog broda Bellona i okolnostima pod kojima se papa Pio VII uputio morskim putem za Pesaro.

Za svaku je pohvalu ažurnost i poslovnost oba arhiva: Državnog u Beču i Vatikanskog u Rimu. Zahtjev sam poslao 8. siječnja 2026., a već 14. siječnja dobio sam odgovor da oni ne raspolažu dokumentacijom o tom događaju. Državni arhiv u Beču uputio me na Ratni arhiv, a Vatikanski Apostolski arhiv informirao me da su se obratili Arhivu Apostolske nuncijature u Beču, koji im je odgovorio da nemaju nikakvu dokumentaciju, jer je tijekom dva stoljeća bilo paleža u kojem je dio arhiva uništen. Ipak, iz Beča sam dobio osnovne podatke o ratnom brodu: fregata Bellona, koju je opsluživalo 321 mornar, bila je naoružana sa 42 topa. Brod je prilikom povlačenja Napoleonove vojske iz Venecije 1797. potopljen, s time da su topovi prethodno skinuti. Nakon ulaska vojske Habsburške monarhije u Veneciju, brod je u travnju 1798. izvučen iz mora. Nije uspjela njegova prodaja, pa je zapovjedništvo ratne mornarice odlučilo popraviti ga i staviti u funkciju za vlastite potrebe. Za zapovjednika je postavljen Sylvester Conte Dondolo.

Brod je nakon isplovljavanja iz Venecije 11. lipnja, uz dvodnevno zadržavanje u Tarskoj vali, nastavio plovidbu za Pesaro, gdje je uplovio 17. srpnja. U brodskom dnevniku zabilježeno je da je nakon pape Pija VII, slijedeći uvaženi gost i putnik bio čuveni engleski admiral Nelson sa suprugom, koji je iz Ancone putovao istočnom obalom Jadrana prema sjeveru.

Luigi Barnaba Chiaromonti (Pio VII) rođen je, kao i njegov prethodnik, u Ceseni, 1742. godine. Vrlo mlad ušao je u red benediktinaca, a nakon studija u Padovi predavao je teologiju u Parmi i Rimu. 1772. papa Pio VI imenuje ga za biskupa u Tivoliju, a tri godine kasnije imenovan je za kardinala.

Nakon izbora za papu u Veneciji i povratka u Rim, Pio VII pokušao je uspostaviti prijateljske odnose s Francuskom, iako je odnos s Napoleonom bio sve drugo nego lagan. Pokušao je ishoditi da katolicizam bude priznat u Francuskoj, ali je Napoleon zahtijevao da se od njega traži suglasnost za bilo koju javnu objavu papinskog dokumenta. Napoleon je htio da papa bude instrument moći u njegovim rukama, pa je tako i zahtijevao da papa krene u Pariz, gdje će sudjelovati u njegovoj krunidbi.

Papa, u namjeri da poboljša odnose s Napoleonom, prihvaća zahtjev kao manje zlo od odbijanja i tako prisustvuje krunidbi 2. prosinca 1804. u Notre Dame u Parizu. Da bi pokazao svoju moć, Napoleon je sam sebi stavio krunu na glavu, iako je trebalo da to učini papa. Pio VII u Parizu ostaje pet mjeseci, a zatim se vraća u Rim, gdje ga čekaju brojni pokloni francuskog osvajača.

Kada je Napoleon 1806. postavio svog starijeg brata Giuseppea Bonapartea za kralja Napulja, očekivao je da papa prizna njegovu vladavinu. Katolička Crkva imala je značajan utjecaj u Italiji, a legitimitet pape bio je ključan za prihvaćanje novog vladara među lokalnim plemstvom i stanovništvom. Papa nije prihvatio priznanje, pa je Napoleon prilikom ponovne okupacije Rima 1808. dekretom izvršio aneksiju Papinske države Francuskom Carstvu. Papa je reagirao bulom kojom je izvršio ekskomunikaciju protiv svih sudionika operacije, bez da citira imperatora. Napoleon je naredio uhićenje pape Pija VII, koji je odveden na tajnu lokaciju prema sjeveru, najprije u Savonu, a zatim u Pariz, gdje je Napoleon želio uspostaviti sjedište papinstva.

Kako je izgledao upad francuskih vojnika usred noći u Papine odaje u Quirinalu i njegovo odvođenje, vrlo detaljno je opisao oko 1830-ih državni tajnik Svete Stolice, kardinal Bartolomeo Pacca, u svojim „Memorie storiche“. Pod okriljem noći, bez velike buke, kočija sa zarobljenim Pijom VII iskrala se iz Rima, a Rimljani nisu primijetili da im je Papa prisilno odveden, a s njim dobrovoljno otišao i kardinal Pacca koji je također bio zatočen.

Napoleon doživljava poraz u Rusiji 1812., što označava početak njegova kraja. Papa je još 1813. bio zatvoren u Francuskoj i bio je oslobođen tek u ožujku 1814. Nakon poraza Napoleona prilikom bitke na Waterloo 1815. i odluka Bečkog kongresa, obnovljen je pred napoleonski poredak u Europi. Papinska Država ponovno je uspostavljena kao teritorijalna država pod vlašću pape Pio VII.Vraćen je gotovo cijeli teritorij koji je Napoleon bio anektirao 1809.

Kada je Napoleon prognan na Svetu Helenu 1815., papa Pio VII pokazao je pastoralnu brigu i uputio svećenike na otoku da mu osiguraju mise, molitve i sakramente. Iako su Napoleon i Papa imali političke sukobe, papa je razlikovao njegovu političku ulogu od duhovnih potreba i želio mu omogućiti vjersku skrb. Svećenici su djelovali u skladu s britanskim pravilima, ali službeno su brinuli o Napoleonu. Tijekom izolacije Napoleon je prepoznao tu gestu i navodno izjavio da je Papa „dobar čovjek“.

Time se pokazuje kako Crkva, unatoč sukobima, nastoji očuvati moralnu i duhovnu dimenziju prema čak i bivšim neprijateljima. Tako je izgledao odnos između Svetog Oca i jednog od najvećih ratnih osvajača u povijesti, te 1815. godine.

Papa Pio VII ostao je upamćen i po jednom drugom događaju-senzaciji u katoličkom svijetu. 1818. godine, nakon 592 godine od smrti Svetog Franje Asiškog, dao je nalog da se krene u iskapanja i traži grob voljenog sveca. U nedjelju 22. veljače 2026. u Bazilici San Francesco D'Asisi prvi puta u povijesti, u sklopu obilježavanja 800 godina od smrti, izloženi su posmrtni ostaci Svetog Franje. Grob sveca bio je gotovo 6 stoljeća nepoznat jer su se njegovi suvremenici u trenutku pokopa bojali krađe koja je u ono vrijeme bila česta za svece i druge velikodostojnike Katoličke crkve.

Pripremio: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije