Dvojbe oko imena zaštitnika grada Umaga

Izdvojeno :

Objavljeno: 04.06.2020 u Objavljeno: 10:54

Štuju li Umažani svojega sveca koji imenom ne postoji?

Vremena su danas takva, a nastala su iz prošlosti da za sve one koji se jednom približe oltaru političke moći nije važno što i kako se kaže, nego gdje i koliko puta se ponavlja. Sasvim je svejedno je li pojam i rečenica istinita, smislena ili besmislena – važno ju je ponavljati jer tako će postati „dogma“.

Sv. Peregrin

Pred nekoliko me dana nazove stara prijateljica i sva nekako usplahirena, priupita: „Ovih je dana došao k meni unuk da mu pomognem napisati nekoliko rečenica o zaštitniku grada Umaga. I našla sam se pred dilemom, je li zaštitnik grada Umaga sveti Pelegrin ili sveti Peregrin?“
A kako se on ustvari naziva? Većina građana, odmah iz prve, odgovorit će vam: sveti Pelegrin. Treće nedjelje u mjesecu svibnju grad Umag slavi ovog zaštitnika pod imenom sveti Pelegrin. Rijetki će reći točan naziv: sveti Peregrin.
Sveti Peregrin zaštitnik je grada Umaga. Umaška župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije posvećena je sv. Peregrinu, tako da ponegdje možemo pronaći i podatak da se tako naziva i sama župna crkva. Radi se prvenstveno o kršćanskom mučeniku, što znači da pripada prvim širiteljima kršćanske vjere na ovim prostorima. Povijesni tragovi i legende o svecu kazuju nam da je sv. Peregrin upravo kod Umaga stupio na tlo sišavši s lađe na putu svoje misije prosvjećivanja širenjem kršćanstva. Predaja kaže da se za vrijeme velikih oseka na rtu Rožac gdje je stupio na tlo Umaga, može vidjeti stopa odnosno otisak noge svetog Peregrina, koja ukazuje da je on na ovom mjestu po prvi puta stupio na istarsko tlo. Kršćanstvo se na našem području počelo širiti već u drugom stoljeću. Kako su tada trgovački putovi bili ujedno i putovi širenja vjere, a morski putovi najvažniji, vjera se promicala preko obalnih gradova Umaga, Novigrada, Poreča… ka unutrašnjosti. Promicatelji su obično bili trgovci, činovnici, vojnici te izričito vjerski poslanici, misionari. Kada se u nekom gradiću umnožio broj kršćana, utemeljila se kršćanska općina, kojoj je u većem mjestu predsjedavao biskup, a u manjem arhiđakon. Sveti Peregrin je došao naviještati Evanđelje u ove krajeve na prijelazu iz trećeg u četvrto stoljeće. Došao je iz Akvileje, danas malog mjesta između Grada ili Gradeža i Palmanove u to vrijeme, a i dugo stoljeća poslije, vrlo važnog središta kršćanske vjere. To je vrijeme kada je Rimsko carstvo progonilo kršćane. Oni koji su pritom izgubili živote posvjedočivši vjeru dobili su naziv mučenici. I sveti Peregrin je mučenik, te ga kao i druge mučenike prepoznajemo na slikama i skulpturama po tome što u ruci drži maslinovu grančicu, simbol mučeništva Kristove crkve.
Rimljani su na smrt osuđene izvodili izvan grada gdje bi im najčešće odrubljivali glavu. I sveti je Peregrin tako pogubljen pokraj Umaga na današnjem rt Rožac. Na tom mjestu je u XII. st. sagrađena crkva i posvećena ovom mučeniku. Crkva je obnovljena oko 1400. i ponovno 1830. godine, kada su ispod oltara pronađene kosti. Poznato je da je na ovom mjestu umro mučeničkom smrću što nas navodi na pomisao da su pronađene kosti u XIX. st. mogle biti njegove relikvije.

Tko su bili peregrini?

Kažu da su legende i predaje uljepšana povijest jednog naroda. Što iz ove predaje možemo povijesno zaključiti? Stanovnicima Rimskog carstva „Peregrinima“ posvećena je čitava stranica čuvenog «Rimskog prava» i većina žitelja u tom Carstvu bili su ustvari pergrini. Tko su bili peregrini? Poznato je da su «peregrini» bili stanovnici podvrgnutih rimskih provincija i različitih još slobodnih provincijskih državica i općina, za razliku od barbara koji žive izvan granica Rimskog carstva. Prema pravnom položaju razlikovale su se dvije vrste peregrina. U povoljnijem položaju su bili oni „peregrini“ kojima su Rimljani prilikom podvrgavanja u sklop rimske države ostavili njihovu lokalnu organizaciju i stanovitu samoupravu. Takvi su ušli u rimsku državu većinom putem ugovora dragovoljno ili kao saveznici, te su zadržali svoje građansko pravo. Drugu skupinu čine «peregrini deditici» koji su nakon otpora konačno predali na milost i nemilost Rimljana. Oni su izgubili svoja prava i mogli su i dalje živjeti samo ukoliko im je to bilo dozvoljeno po Rimljanima. Poneki «peregrini“ su zbog stanovitih usluga mogli dobiti i rimsko građanstvo, a 212. godine Rimljani su dali građansku slobodu svim peregrinima osim „peregrina dediticija». Vjerojatno je ime propovjednika Peregrina uzeto iz njegovog statusa, što je u to vrijeme bilo uobičajeno, a koji je to peregrin bio vrlo je teško danas zaključiti.
Sveti Peregrin se prikazuje kao mladić odjeven u dugu halju, u jednoj ruci drži model grada, a u drugoj maslinovu grančicu. Spomenimo nekoliko prikaza ovog sveca koji svjedoče o njegovu značenju za Umag. Na stropu župne crkve nalaze se tri zasebne slike u baroknom stilu. Središnja i veća prikazuje Uznesenje Blažene Djevice Marije, a dvije simetrično postavljene s obzirom na središnju sliku, jedna prema ulazu a druga prema oltaru, prikazuje sv. Peregrina i sv. Nicifora. Na glavnom oltaru, s lijeve i desne strane, nalazimo dvije skulpture gotovo prirodne veličine koje je izradio kipar Antonio Bosa (1780. – 1845.), a prikazuju svece, zaštitnike Umaga. Donedavno se na vanjskom desnom zidu crkve nalazio reljef s najstarijim poznatim prikazom sv. Peregrina, koji je premješten i ponovno uzidan, ali s unutrašnje strane crkve.
O njemu, svetom Peregrinu kao mjesnom svecu Umaga, naći ćemo riječ dvije u Leksikonu ikonografije i simbolike zapadnog kršćanstva pod pojmom «Istarski sveci i blaženici». U istom leksikonu, spominje se ime svetog Pelegrina, što znači da zaštitnik pod tim imenom postoji, ali u drugom kontekstu, uopće svojom pojavom nije vezan za Istru. U knjizi „Crkva u Istri“ koju izdaje „Biskupski ordinarijat iz Poreča“ uz ime Umag nalazimo slijedeće: „Umag župa Sv. Peregrina m; Umaško-oprtaljski dekanat“. U knjizi „Umag“, vel. Sergije Jelenića tadašnjeg župnika župe Umag, objavljenoj 1997. godine nigdje ne nalazimo termin sveti Pelegrin, već samo sveti Peregrin. U prvom, povijesno turističkom vodiču Bujštine, izdanom 1964. godine autora Burkuša, Balentovića nalazimo termin sveti Peregrin, zaštitnik grada Umaga
Oblik imena Peregrin je hrvatski, izveden od latinske riječi peregrinus, što znači stranac. Kao što je prije izneseno, peregrinus se odnosi na peregrine stanovnike rimskih provincija posebnog statusa. Na ovo jasno ukazuju i neki rimski dokumenti i natpisi iz tog vremena što su se pronašli na ovom području. O spominjanju peregrina na ovom području nalazimo u dokumentima koji su zapisani na rimskoj vojničkoj diplomi iz sela Ježi, te nizu ostalih kamenih zapisa iz rimskog doba.
Neki pojedinci izvodili su naziv peregrin iz latinske riječi peregrinor, što znači: putnik, putovati, tvrdeći da je svetac, sveti Peregrin, na prije spomenutom reljefu prikazan u putničkom ogrtaču, vrsti pelerine koja uvijek ima kapuljaču. Vezujući to da je on bio putnik i dovodeći u svezu s talijanskom riječju «pellegrinaggio» a što znači hodočašće. Riječ Pelegrin koji se koristi na ovom području je iskrivljen i talijaniziran i kao takav, netočan naziv danas je zauzeo mjesto «svetog Peregrina», istinskog i onog sveca koji je zaštitnik župe i samog Umaga. Ime Peregrin nalazimo i u imenu jednog od Akvilejskih patrijarha. I ono što zaboravljamo, ime peregrin nalazimo u „Bosni srebrenoj“, (prvi vikar Peregrin Saksonac) u Tolkienovom djelu „Gospodar prstenova“ kao i u Umagu. U literaturi koja govori o prošlosti Umaga, pojam sveti Peregrin nalazimo u djelima: „Crkva u Istri“, koju izdaje Biskupski ordinarijat iz Poreča, „Spomenici prošlosti Umag-Buje-Novigrad“ autora Balentović, Burkuš (1964.) „Umag“ autora Sergija Jelenića (1997.), „Umag i okolina“ autora Roberta Buršića, (2002.) „Župna crkva Umag“autora Mirka Otočana (2010.).

Nailazimo li uopće na ime Sveti Pelegrin? Evo što nalazimo pod pojmom sv. Pelegrin: Sveti Pelegrin Laziosi živio je u 14. stoljeću. Rodio se u bogatoj obitelji, a u svojoj je mladosti bio uključen u politiku. Otac mu je bio član političke frakcije koja je otvoreno prkosila papi Klementu V. Kako je Pelegrin rastao, slijedio je očeve stope i pridružio se istoj protupapinskoj skupini. Nakon jednog ustanka papa je poslao posebnog predstavnika, generalnog poglavara Slugu Marijinih Filipa Benizija u Forli kako bi pokušao ujediniti podijeljenu zajednicu. Dok je Filip propovijedao mnoštvu, Pelegrin je došao s grupom izgrednika, prišao Filipu i ošamario ga. Sveti Filip mu je mirno okrenuo i drugi obraz i molio za mladića. Pelegrin je bio zapanjen njegovom reakcijom te se pokajao i zamolio za oprost. Pobožan otac prihvatio ga je s ljubavlju. Od tog trenutka postali su nerazdvojni, a Pelegrin je molio Blaženu Djevicu Mariju da mu pokaže put spasenja. Zato se, ne bez milosti same Djevice, nekoliko godina kasnije dogodilo da je kao novak ušao u samostan Slugu Marijinih u Sieni. Dobivši odjeću Slugu Marijinih, posebno se posvetio Njezinoj službi i u prisutnosti blaženog Joakima i Franje iz Siene u potpunosti se posvetio vjerničkom životu. Nakon nekoliko godina vraćen je u Forli, gdje se istaknuo u samostanskim aktivnostima: molitvi u koru, čitanju Biblije, bdjenju i postu, te karitativnom radu za siromašne i seljake.
Ima svjedočanstva da je čudesno umnožio žito i vino. Duboko je bilo njegovo pokajanje i često se ispovijedao. Tijelo je svoje trapio raznim oblicima trpljenja. Nije išao u krevet, već ležao na goloj zemlji. Jedna od pokora koje je odredio bila je da ostane stajati svaki put kad je potrebno sjesti. U dobi od 60 godina obolio je od proširenja vena, što je preraslo u gangrenu desne noge. Bolest je toliko uznapredovala da je liječnik Paolo Salazio, koji ga je obišao u samostanu, odlučio, uz potporu svih redovnika, da mu čim prije amputira nogu. Palegrin se, međutim, noć prije zahvata odvukao na molitvu pred križ kapitulske dvorane. I dok je tako umoran zaspao, sanjao je da je Isus sišao s Križa, pružio svoju ruku i nježno dotaknuo njegovu bolesnu nogu. Dan kasnije došao je liječnik kako bi amputirao nogu, ali više nije bilo ni traga gangreni, ni bilo kakvom ožiljku. Vijest o čudu proširila se po čitavom gradu, što je još više povećalo poštovanje prema Pelegrinu.
Umro je 1341. od vrućice. Njegovo tijelo neraspadnuto počiva u crkvi Slugu Marijinih u Forliju. Veliki je zaštitnik oboljelih od raka i kožnih bolesti.

Što možemo zaključiti iz ova dva prikaza: je li moguće da je crkva posvećena svetom Pelegrinu (Peregrinu) na rtu Rožac sagrađena dva stoljeća prije života ovog sveca? Kako je moguće da kip svetog Peregrina (Pelegrina) u župnoj crkvi Umag ne odgovara liku svetog Pelegrina? Kako je moguće da niz stoljeća, procesija kreće s pogrešnog mjesta prema centru grada? Ove dvojbe otvaraju još niz pitanja. Obzirom na napisano nije neobično da obični puk ne zna za ovu dvojbu, pa čak i lokalne političare možemo abolirati u neznanju, ali pitam se što u ovom gradu radi struka, ili osobe koje su vezane s kulturom i kulturnim nasljeđem iste one koje porezni obveznici dobrano plaćaju.
I umjesto zaključka samo nekoliko riječi o istini.“ Vremena su danas takva, a nastala su iz prošlosti da za sve one koji se jednom približe oltaru političke moći nije važno što i kako se kaže, nego gdje i koliko puta se ponavlja. Sasvim je svejedno je li pojam i rečenica istinita, smislena ili besmislena – važno ju je ponavljati jer tako će postati „dogma“.

Tekst: Zlatan Varelija

Literatura:
Leksikon ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva (Kršćanska sadašnjost Zg.1979.)
Crkva u Istri, IKD Juraj Dobrila i Biskupski Ordinarijat Poreč 1991. g
Sergije Jelenić: Župa Umag (Umag (1994.)
Sergije Jelenić: Umag (1997.)
Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi (Matica hrvatska Zg 1982.)
Mirko Otočan: Župna crkva Umag (Umag 2010.)

Tekst je nastao 2019. godine.
foto ispod teksta, Sv.Pelegrin

Ostale vijesti iz kategorije