Domobranstvo na Bujštini:Nekad bilo, danas, se zaboravilo!

Izdvojeno :

Objavljeno: 17.07.2020 u Objavljeno: 09:49

„ Hrvat brzo pamti, ali još brže zaboravlja“

Proslave državnih praznika Dana državnosti u normalnoj zemlji obično znače da narod kreće u prirodu, zabavlja se roštiljanjem ili dulje spava, političari odrade protokolarne obrede, i sve sutra kreće u svakodnevnicu.
Vrijeme je neumitno, prolazi, i nanosi sve deblje slojeve prašine na sjećanja. Kao da je bilo jučer, a tako daleko? Sve je zaboravljeno. Ovo je tekst o jednoj ratnoj postrojbi, prvoj u Istri. To nije tekst o ratnom putu postrojbe već je posvećen običnim časnim ljudima koji su postali vojnici, a ne nekakvi fantomski blockbaster vojnici.
Stvaranjem slobodne Republike Hrvatske, „Zakonom o obrani“ od 8. listopada 1991. godine ponovno se govori o domobranstvu, kao djelu hrvatske vojske. Tako u članku 38 stoji „ Oružane snage čine jedinstvenu cjelinu i sastoji se od hrvatske vojske u čijem sastavu se kao posebni dijelovi nalaze Zbor narodne garde i Domobranstvo“. Slijedom navedenog odlukom predsjednika Republike od 24. prosinca 1991. godine domobranstvo je poseban dio hrvatske vojske.
Jedan od najsloženijih problema u domobranstvu bio je njegov ustroj. U prvoj fazi razvoja domobranske postrojbe su ustrojene po općinama po tadašnjoj teritorijalnoj podjeli zemlje. Osnovane su i u općinama koje su bile okupirane i to od prognanika , a mnoge su se nalazile i na prvoj crti bojišnice (Maslenice, Peruče, Gospića, Petrinje..)
Upravo kroz domobranstvo riješeni su mnogi problemi prognanika, sigurnost onih koji su se vratili i njihovo uključivanje u obnovi porušenog.

Ustroj domobranstva na Bujštini

30. travnja 1992. godine po zapovijedi pok. ministar obrane Gojka Šuška formirana je Domobranska bojna Bujštine. Za nositelja oformljenja postrojbe imenovan je Živko Ilijaš, koji je u to vrijeme odlukom Kriznog štaba Bujštine obavljao dužnost zapovjednika Narodne zaštite Bujštine. O tim danima u zapisima danas pok. prvog zapovjednika Živka Ilijaša čitamo: „Zapovjedništvu je dano 60 dana da se oformi Domobranska bojna Bujštine. Prisega domobranske bojne Buje izvršena je 20. lipnja 1992. godine, deset dana prije isteka roka. Bio je to veličanstveni događaj Bujštine. Na igralištu „NK Umag“ u Umagu nakon provedenih radnji, postrojila se postrojba od 505 domobrana, a prisega je dana na dva jezika hrvatskom i talijanskom, što je jedinstveni slučaj. Prisezi su bili nazočni tri generala hrvatske vojske, izaslanik Predsjednika R. Hrvatske general V. Kikerec, načelnik GSHV general Anton Tus i pomoćnik načelnika za domobranstvo general Zvonimir Červenko“ . Ovo je bila druga oformljena postrojba domobranske bojne na teritoriju Hrvatske. Prva je oformljena u Ogulinu.
S pravom se može reći da su to bili dani ponosa i slave, jer se na stadionu okupilo preko 3000 prisutnih, a hrvatski barjak, kao i barjak postrojbe na stadion su donijela ženska helikopterska posada iz Vrsara spustivši se padobranima na samo igralište. Za prvog zapovjednika postrojbe imenovan je Živko Ilijaš, a za dozapovjednika Slavko Kobetić. Administrativni poslovi povjereni su Blažu Galeu kojeg je naslijedila Hani Mover Manzin.
Radi pripreme odlaska na ličko bojište, bojna se pripremala u Umagu, Bujama i Brezama. 1. ožujka 1994. godine odlazi na prvu crtu bojišnice na pravcu Ribnika, gdje su držali položaje Brda i Mrcinište. Zapovjednici bojne bili su Slavko Kobetić i Miloš Božić. Nakon dva mjeseca provedenih na prvoj crti, bojna se vraća na Bujštinu. Iako domobranstvo nema temelja u Istarskoj povijesti, domobranska bojna usadila je temelje nacionalnog ponosa svih žitelja Bujštine. Zlonamjernici su govorili, a i danas govore da je u postrojbi bilo „onih i ovih“ što ne odgovara istini. U njoj su bili veterani, mladići; Hrvati i Talijani i svi oni koji su voljeli Istru i svoju domovinu Hrvatsku. Jedan od vrhunaca rada postrojbe bio je i naziv„ Difensore della Patria“ koji govori mnogo više od svega učinjenog. Potkraj 1994. godine novim ustrojem domobranstva i Hrvatske vojske 1. bojna priključena je 154. domobranskoj pukovniji Pazin, te su mnogi njeni borci sudjelovali u vojno redarstvenoj operaciji „Oluja“.
Zaboravnost je naša svakodnevnica
Obilježavanje Dana Antifašističke borbe i do prošle godine Dana Državnosti poklapaju se s datumom osnivanja postrojbe 20. lipnja 1992. godine. I bilo je naznačeno i dogovoreno da će na taj dan svakih pet godina postrojiti preživjeli članovi domobranske bojne. Dogovoreno i zaboravljeno. Njih članova postrojbe nema na protokolarnim obilježavanjima jer ista ionako nemaju dušu, ona su samo danas samo sebi svrha. I tako njima do protokolarnih proslava nije stalo. Nisu se ni nakon 95. busali u hrvatska prsa, već su mirno i šutke kako to oni najbolje znaju sudjelovali u obrani i oslobođenju svoje domovine. Prošlih pa i ove godine okupiti će se svita, tko zna po kojem kriteriju položiti vijenac ispod križa, izbiflati prežvakane suvisle rečenice, a zaboraviti po običaju položiti svijeću na grob prvog zapovjednika domobranske bojne.

To je, nažalost, naša svakodnevnica.

Ovih dana trebalo bi se obilježiti dvadeseti osam godina od ustroja ove postrojbe - prve u Istri. A zbog čega, obilježavanja neće biti? Bilo bi za očekivati da se obilježi ovaj datum. Ili da parafraziram A. G. Matoša „ Hrvat brzo pamti, ali još brže zaboravlja“

Piše: Zlatan Varelija