DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 03.siječnja,1925.

Izdvojeno :

Objavljeno: 12.01.2022 u Objavljeno: 20:38

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 03.siječnja,1925.

Znalo se ,pretpostavljalo, da će sjednica toga dana u siječnju 1925.godine biti drugačija, burnija, sa Parlamentom u „oluji“.

Toga dana, On, neprikosnoveni vladar Italije, odlučio je nastupiti potpuno neočekivano, u ulozi predsjednika Vlade, suprotstaviti se sam Parlamentu i pobijediti.

Dan kada je Benito Mussolini zaurlao u Talijanskom parlamentu : „ Ja, samo ja, snosim političku, moralnu i povijesnu odgovornost onoga što se dogodilo. Ja sam Italia, ja sam fašizam, ja sam smisao borbe, ja sam grandiozna povijesna drama. Ako ima netko tko se usudi vješati me na ovu kvrgavu granu, neka ustane sada, izvadi sapun i uže“.

Nitko nije ustao. Ovo je već bilo pitanje snage a demokracija se pokazala nemoćnom. Zbog toga se podčinila.

Nakon toga je sve krenulo. Sredinom siječnja Zastupnički dom u samo jednom danu, donio je čak 2376 zakonskih uredbi na volju Vođe fašizma. U roku od 48 sati njegov ministar unutarnjih poslova zaključao je 95 centara političkog okupljanja, 150 sumnjivih javnih djelatnosti, raspustio stotine oporbenih grupa i organizacija, kontrolirao 611 telefonskih mreža,4433 javnih mjesta, izvršio 655 kućnih pretresa, priveo 111 subverzivnih „elemenata“.

Pod tom silnom „lopatom“ dekreta i hapšenja, pokopani su i posljednji opozicionari.

Ozbiljni zdravstveni problemi

Benito Mussolini i nije baš bio čovjek „čeličnog“ zdravlja. Bolovao je od sifilisa pa ga je njegova dugogodišnja ljubavnica i „kulturno-politička mentorica“, Margherita Sarfatti, znala uputiti najboljim liječnicima kojima je Italija u ono vrijeme raspolagala. Činila je to radi njega a možda još više radi sebe, da njoj ne prenese bolest.

Mussolini je tokom siječnja i veljače 1925. godine (nakon spomenute sjednice parlamenta) imao i drugih zdravstvenih tegoba.

Njegov osobni vozač i čovjek od povjerenja, znao je opaziti u retrovizoru automobila, zgrčenog Ducea na stražnjem sjedištu sa rukama koje su stiskale natekli trbuh, bolnih očiju sa mrljama želučanih sokova na tapiseriji. Benito Mussolini, vođa fašizma sveo se na probavni trakt. Ništa drugo osim toga.

On, vođa crnokošuljaša, osvajač Italije, najomiljeniji Talijan na svijetu, ako je večerao porciju špageta sa pomidorom, nakon toga, imao je opstipaciju po 3 dana. A kada je imao stolicu, fekalije su bile poput katrana i oštre kao koštica od šljive.

Nije pušio a više niti pio, bavio se sportom i držao se stroge dijete. Znao je razlog svojih zdravstvenih tegoba. Sudjelovanje u Velikom ratu i sva ona količina pojedenih loših mesnih konzervi u lošim higijenskim uvjetima na ratištu. Ipak, to nije bio glavni razlog zdravstvenih problema Benita Musolinija.

O svemu tome pisao je Antonio Scurati u svojim knjigama za razdoblje od 1919. do 1932.godine.

Glavni „krivac“ želučanih tegoba

Osnovni razlog Musolinijevih želučanih problema zvao se Giacomo Matteoti, nepopravljivi politički protivnik, socijalist u „krznu“, sin veleposjednika koji se žrtvovao za bijedne seljake, najžešći talijanski parlamentarac onog vremena, sve do kobnog svibnja 1924. godine.

Leš je sasvim slučajno pronašao mali psić u jednom šumarku nedaleko od Rima , oko 2-3 mjeseca nakon nestanka zastupnika. Mrtvac je bio savijen u koljenima i površno zakopan u plitku raku sa nešto malo nabačene zemlje.

Mussolini je krivio svog šefa partijskog fašističkog trezora po imenu Marinelli koji je zbog štednje, umjesto da angažira „profesionalce“, zadatak da eliminiraju Matteotija, dao fašističkim ubojicama a to su bili poznati skvadristi, batinaši i ubojice, Amerigo Dumini, Adriano Volpi i još trojica fašista iz Milana.

„Blagajničar“ Giovanni Marinelli zbog svoje „škrtosti“ oslonio se na svoje ljude koji su zabrljali i time stvorili uvjete da na vidjelo dođe najgrozniji zločin stoljeća.

Svima u Italiji bilo je jasno da iza nestanka zastupnika stoji Mussolini ali dokazi o tome bili su vidljivi tek nakon otkrića leša, obzirom da se tvrdilo da je pobjegao u inozemstvo. Da bi spasio sebe od opće osude, Mussolini je natjerao svoje najbliže suradnike među kojima su bili Cesare Rossi i Giovanni Marinelli da priznaju svoju umiješanost u slučaj pa su podnijeli ostavku na svoje funkcije ali su posljedično „ceh platili“ i Aldo Finzi, De Bono i Italo Balbo, istaknuti stranački čelnici i ministri.

Kraj parlamentarizma u Italiji

Mussolini se nije zadovoljio sa čak 85% fašističkih glasova u Parlamentu s kojima je raspolagao u godinama sve do izbora 1929.Odlučio je da fašisti trebaju biti zastupljeni sa 100% u parlamentu. Da bi se ostvarila ova namjera, trebalo je promijeniti izborni zakon.

Već u ožujku 1928. na dnevni red Parlamenta stavljena je točka: ustavna reforma izbornog sustava. Reforma je predviđala samo jednu izbornu jedinicu u čitavoj kraljevini sa jednom izbornom listom koju će sastavljati Vrhovno fašističko vijeće, praktički Mussolini, sa mogućnošću da se birači mogu izjasniti samo sa DA ili NE.

Već od ranije u veljači bilo je pojašnjeno što to znači, nastanak totalitarnog sustava u kojem je izborno tijelo pozvano samo da ratificira odluke Vrhovnog fašističkog vijeća.

Parlamentarne rasprave oko novog izbornog zakona nije bilo osim što se za riječ javio dugogodišnji zastupnik i predsjednik vlade u ranijim mandatima, Giovanni Giolitti. Čovjek koji je u talijanskom parlamentu proveo čak 46 godina i 7 puta bio ministar te 5 puta predsjednik vlade, prvi puta kada je Mussolini pohađao osnovnu školu.

Giolitti je tom prilikom 1928. rekao slijedeće: „Današnji prijedlog za konstituiranje novog zastupničkog doma, čini mi se ne može garantirati nacionalnu reprezentativnost. Sve dok jedna skupština može biti predstavnik jedne nacije smatram, da njeni članovi trebaju biti birani u punoj slobodi kao što to nalaže Statut“.

Na te riječi Giolittia zaurlao je Achille Starace, podsekretar Fašističke stranke i rekao: Vi i tako nećete se vratiti u zastupnički dom“.

Sudbina je htjela da je Giolitti umro prije izbora po novom izbornom zakonu i to 17.srpnja 1928. u 87.godini života.

Sudbina se poigrala i sa fašistom Staraceom kojeg su talijanski partizani strijeljali koncem travnja 1945. i čiji je leš visio naglavačke na užetu na piazzale Loreto u Milanu zajedno sa leševima Musolinija, Nicole Bombaccija,Clarette Petacci i Alessandra Pavolinija. Bilo je to 29.travnja 1945. a Starace je imao 56 godina. Kako bilo, Giolitti je živio 30 godina duže od Staracea.(naglasio V.I.)

NAPOMENA: Događaje u gornjem tekstu uz mnoge druge zanimljive pojedinosti, napisao je u dvjema knjigama pisac iz Venezie Antonio Scurati i dobio velike pohvale za ovo iznimno književno djelo, napisano 2020.g. Prva knjiga nosi naslov „M Il figlio del secolo“ a druga knjiga „M L'uomo della providenza“.Knjiga prva „M dijete svoga vremena“ prevedena je na hrvatski jezik, 2021.g.

Mussolini je u Trstu 20.rujna 1920. godine održao poduži govor u kazalištu Politeama gdje je objasnio politiku i namjere fašista u odnosima sa susjednim državama i slavenskim narodima. Dan kasnije u kazalištu u Puli, 21.rujna, također je održao poznati govor u kojem je između ostalog rekao slijedeće:

„Prema ekspanziji u Sredozemlju i na Istok, Italija je gurnuta zbog demografskog faktora. Previše je sužen naš teritorij za jedan tako bujan narod. Ali za ostvariti mediteranski san, potrebno je da Jadran, koji je naš zaljev ,bude u našim rukama. Prema rasi kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne smije se slijediti politika davanja slatkiša već ona koja se služi batinom“.

Scurati je opširno pisao o letu avionom kojeg je sam Mussolini pilotirao i spustio na aerodrom Grobnik iznad Rijeke. Bilo je to 07.listopada 1919. nakon što je Gabriele D'Annunzio, niti mjesec dana ranije,12.rujna, trijumfalno sa svojim legionarima umarširao u Rijeku i preuzeo vlast.

Scurati je pisao i o financiranju hrvatskih ustaša od strane fašističke vlasti i financiranju terorističkih akcija u Makedoniji i Srbiji, o Rimskom ugovoru iz 1924.g. i pripojenju Rijeke Kraljevini Italiji.

O događajima u Trstu i Puli, o govorima koje je u tim prilikama održao i njegovim imperijalističkim planovima u Istri i Dalmaciji kao ni o razdoblju fašističke vlasti u našim krajevima, niti riječi.

Scurati je za razliku od povijesnih događaja u Istri, Rijeci i Dalmaciji u vrijeme fašizma, o osvajačkim pohodima u Libiji i višegodišnjim bitkama talijanske vojske da slomi arapske oslobodilačke otpore, pisao čitava poglavlja.

Nije li to pomalo i podilaženje aktualnoj talijanskoj politici o zločestim Slavenima koji su bacali Talijane u fojbe a o zločinima fašista s ove strane Jadrana je i tako sve poznato ?

Pripremio: Veljko Ivančić

Fotografija na naslovnici: B. Mussolini u Rijeci 24.6.1939. g

Ostale vijesti iz kategorije