Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Disneyland na hrvatski način
Objavljeno: 07.12.2025 u Objavljeno: 10:58
Institucionalni velemajstori i njihov orkestar za posebne prilike
Da ne bude zabune – ovo nije tekst o Bregovićevom orkestru za svadbe i sahrane. Ovo je osvrt na posebnu kastu ljudi koju možemo prepoznati u svakom društvu. Što je društvo korumpiranije, ta se posebna sorta ljudskog roda brže razmnožava i slobodnije šeće. Žive u paralelnoj stvarnosti u kojoj novac kao da raste na drveću, a institucije njima služe isključivo kao privatni bankomati.
Sebe vide kao strateške umove, vizionare, vrhunske menadžere. U stvarnosti su nešto sasvim drugo: institucionalni velemajstori improvizacije, čarobnjaci bez šešira i lopovi s urednim potpisom i još urednijim pečatom.
Njihova najdraža disciplina je trgovina utjecajem, koja funkcionira kao kripto-burza: vrijednost varira iz minute u minutu. Sve ovisi o tome tko zove, koji je rođak u igri, koliko je “hitno” i najvažnije – koliko je težak projekt. U tim se krugovima arogancija ulijeva u svakodnevnicu kao službeni ton parfema u državnoj upravi.
Država koja na vrhu piramide državnog inspektorata ima čovjeka po imenu Mikulić koji od svojih podređenih traži: „Kad ti dam nalog, ti kažeš, hvala gospodine glavni državni inspektore, pokorno ću poslušati. Ako vas uhvatim, letite u zatvor!‘ (Jutarnji list, 5.prosinca 2025.)
Javna nabava – Disneyland za odrasle
A tek javna nabava? To je njihov Disneyland. Posebno kad se radi o EU novcu namijenjenom pročistačima, kanalizaciji, deponijama, cestama i ostalim civilizacijskim blagodatima.
Na pozornicu tada stupaju „najkonkurentnije“ firme iz susjednih država, koje u Hrvatskoj posluju iz navodnog milosrđa. Ogromni promet, dobit nikakva – kao da njihova inozemna HR podružnica boluje od teške, trajne ANEMIJE.
Porez na dobit? Plate ga, naravno… simbolično. Više kao gestu pristojnosti nego fiskalnu obvezu. Stvarna dobit isparava preko granice, nestaje u poreznim rajevima ili se pretvara u gotovinu po inozemnim sefovima.
A našim institucionalnim mađioničarima ostaje čista ambicija i prazna domaća terra rossa. Novac uredno spremljen vani ulaže se u projekte u inozemstvu. Stambeno-poslovna izgradnja im grije dušu više od ičega domaćeg – jer, što ćeš s pošteno “zarađenim” novcem kod kuće?
Lokalna demokracija – kabaret bez plesačica
Demokracija na lokalnoj razini? Kabaret. Fale samo plesačice sa lijepim dugim nogama iz Moulin Rouge i mali kankan (cancan) ples prije svake sjednice.
Vijećnička većina? Nije to predstavničko tijelo, nego institucionalni džuboks: ubaciš politički novčić, pritisneš gumb – i svira što treba. Danas: „Usvoji namješteni prostorni plan“. Sutra: „Odobri nepotreban projekt“. Prekosutra: „Ne postavljaj pitanja“.
Melodija uvijek ista: „Kako da mi ostanemo na vlasti, i kako da ti ostaneš zadovoljan?“
Lokalni šerifi – moderni kauboji bez konja, ali s pečatom
Na vrhu piramide sjede lokalni šerifi. Poznato je – o tome se i na javnoj televiziji govori – najviše se krade na lokalnoj razini. To nije slučajno. Država donosi zakone s ozbiljnim propustima, tzv. rupama u zakonu. Taj zakonski propuh omogućuje nevaljalcima da nezakonite radnje omotaju u celofan zakonitosti.
Lokalni šerifi upravljaju gradovima i općinama kao da su privatni rančevi. Moderni vizionari Divljeg zapada:
– revolvere su zamijenili pečatima
– konje službenim automobilima sa puno konjskih snaga
– kartaški saloon – vijećnicom
Pravila su ostala ista: šerif ima zadnju riječ, a tko previše pita – leti iz grada-vijećnice.
Šerif, naravno, ne djeluje sam. Ima savjetnike i operativce. Dok on govori o transparentnosti i nikad većim ulaganjima u infrastrukturu, savjetnici rade ono što se stvarno računa: pripremaju teren da „prava“ firma dobije posao.
EU projekti – najprofitabilnija egzotika
EU projekti su posebna egzotika: desetine milijuna eura koji teku prema lokalnim komunalnim poduzećima. A komunalna poduzeća drže tko? Lokalni šerifi. Kao predsjednici nadzornih odbora, jasno.
Kad pobijedi “najbolji ponuditelj“, počinje festival međunarodne ljubavi. A ugovore treba i proslaviti, zar ne? Nekad se i slučajni slovenski konobar izlanuje kako je “nedavno bio vaš gradonačelnik ovdje na ručku s onim iz velike niskogradnje”.
Malo tko od njih ide u Petroviju ili Lovrečicu. Možda jedino netko iz Državnog inspektorata ?
Stil šerifa – arogancija kao valuta
Dok novac cirkulira kao dobro istrenirana papiga, šerifi obilaze sajmove, otvaraju privatne zdravstvene klinike, režu vrpce, otvaraju radove na gradilištima s lopatom u ruci, zatvaraju radove, pa opet otvaraju radove. Izjave o „viziji“ rastu proporcionalno iznosima eura koje nestaju u međunarodnom prometu novca.
Arogancija im je čvrsta valuta, stabilnija od eura. Njome plaćaju tišinu savjetnika, poslušnost pročelnika, mir u vijeću. Dobro, istina – povremeno i povećaju plaću. I to znatno, toliko da se oni savjetnici kojima plaća nije podignuta, uvrijede i postanu tiha unutarnja oporba. A tek nagrade „zaslužnima“ iz nekih drugih izvora, poput onih koji se u službenim dokumentima vode kao „nerazvrstani tokovi“ ?
I najsmješniji trenutak: kada ih se pita za odgovornost, rašire ruke s nevinošću koja bi mogla biti temeljni materijal za novi EU projekt.
Papiri blistaju, podaci se slažu, podrška u Vijeću apsolutna. Sve funkcionira – dok ubacuješ novčić u džuboks.
Ipak, jedna sila radi protiv njih – tragovi
Ono što im uvijek izmiče i nemaju pod kontrolom je jedna jednostavna činjenica: sustavi možda sporo rade, ali tragovi su tvrdoglavi.
A prljava voda iz pročistača, njihovog omiljenog fetiša, uvijek na kraju pokaže kamo stvarno teče.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima – naravno – slučajna je.
Bar onoliko koliko je slučajno i sve ostalo u ovoj državi, a i ona sama.
Komentar: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
