Dirljiva priča iz Umaga! Kad bi svi… poslodavci kao Barbara Dejak!

Izdvojeno :

Objavljeno: 23.06.2023 u Objavljeno: 06:16

Uplatili joj auto školu, a poslodavaka će joj kupiti i auto

Umag – “Luna” je moj drugi dom. Moje kolege s posla su mi kao braća, a moja šefica Barbara poput najbolje sestre, kazuje nam Dragana Stolić, radnica u jednoj od najpopularnijih umaških konoba/ pizzeriji/ bistrou “Luna” u vlasništvu Barbare Dejak. Izgovara to roneći suze, duboko ganuta plemenitom gestom koju su joj priuštili za rođendan kolege s posla i vlasnica Barbara. I dok Dragana okružena kolegama, čita rođendansku čestitku, i sami smo ganuti darom pa nam suze radosnice klize niz obraz. “Šefica” i zaposlenici uplatili su joj auto-školu/tečaj iz prometnih propisa što bi Dragana još dugo sanjala jer si to sama ne može priuštiti.

S Kosova do Umaga

Dragana je trbuhom za kruhom iz mjesta Gračanice s Kosova, preko Beograda doselila pred tri godine u Buje, a već dvije radi u Luni. Ona je praktički „Katica za sve“, jer se ne libi bespoštedno raditi na svim poslovima kad ustreba, a sve ih odrađuje jednako odgovorno i kvalitetno. Prepričava ukratko svoj životni put do Umaga kroz suze.

- Imala sam brak iza sebe. Ostala samohrana majka i posao me odveo najprije u Srbiju. Onda sam putem društvenih mreža upoznala predivnu mušku osobu iz Buja i nakon tri godine veze odlučila se skrasiti u Bujama. I prvi sam posao dobila kod Barbare, ali ja to zaista ne računam kao radno mjesto, nego to smatram svojim drugim domom. Ugodna je radna atmosfera, vlada sloga i harmonija na poslu, veli uplakana Dragana i nastavlja.

Šefica, ali veliki čovjek!

-Tu sam počela obavljati poslove sobarice i spremačice. U lokalu su četiri sobe i dva apartmana. Onda sam prešla u kuhinju, pa pizzeriju... Ma zapravo radim sve što zatreba, ovisno je li ljeto ili zima. Radim smjenski, dvokratno. Kolege me zovu „unikat“. Bila sam zaposlena kod više poslodavaca, ali ovakav odnos prema radnicima i prijateljstvo koje vlada među personalom teško je pronaći. Plaća nam nikad nije kasnila ni jedan dan! To je neusporedivo s drugim sredinama. Barbara je takav veliki čovjek i teško ju se može usporediti s drugim poslodavcima. Naravno, prvo ju smatram šeficom, ali takav je čovjek da se na radom mjestu osjećaš kao doma. Ima razumijevanja, poštovanja i susretljiva je u svakom trenu, pa nije čudno što smo svi predani poslu i vlada takva složnost. Tako da ustvari ne dolazim na posao, nego kući, veli Dragana dok tare suze radosnice. Njena sreća je tim veća jer joj je Barbara zaposlila ove godine i sredila papire za kći Andrijanu, koja je nedavno stigla sa sedmogodišnjom kćeri Helenom. Draganinoj sreći nema kraja kad ju grli unučica koja je došla baki na more iz Gračanice.

- Malo je reći da sam presretna. Djeca su mi tu, a personal mi je šira porodica, zahvaljuje Dragana svima na daru i pruženoj ljubavi. Nastavlja se rođendanska fešta, padaju vicevi i šale, a onda još jedno rođendansko iznenađenje. I kolega pizzajolo iz Umaga, Admir Miro Halkić, stari as u „Luni“, slavi rođendan. Njemu su darovali kacigu za romobil, jer on ima već „sve“, ali kacigu ne. Mora biti propisan „romobilist“. Prštale su kojekakve dosjetke i užarila se atmosfera kao u njegovoj krušnoj peći.

No kako to da su se sjetili darovati slavljenici Dragani ovaj skupi, ali vrlo koristan poklon, doznajemo od nahvaljene šefice Barbare. Iz čega samo možemo zaključiti o kakovoj je iznimnoj poslodavki riječ i njezinu sustavu vrijednosti. Danas gotovo zaboravljenom.

Sretna sam kad je radnik sretan

-Cijenim radnike, jer sam i sama počela kao radnica raditi pa mi je dobro poznato što znači mučiti se u životu i kad si neke stvari ne možeš priuštiti. Stoga mi je predrago kad svojim zaposlenicima mogu ispuniti poneku želju ili izići u susret kad zatraže. Neopisiva je moja radost dok im gledam sreću na licu zbog toga. I moja raste. To me ispunjava. Dragana radi u dvije smjene i dolazi na posao biciklom. Često puta stiže i u pet ujutro. Po kiši, po buri, “padale sjekire” ili ne, ona je uvijek točna na tom svom biciklu. Znala je pokisnuti i po sto puta, ali ju ni jedna tuča nije spriječila da stigne na vrijeme u „Lunu“. I umorna je sjedala kasno navečer na bicikl zaputila se doma, pa opet rano ustajala i pedalirala po šest kilometra do „Lune“ i doma. Ona je vrlo odgovorna i savjesna radnica, ne odbija raditi ništa od poslova. Na nju se mogu u svakom trenu osloniti, ali i na cijeli kolektiv, moram priznati. Stoga smo ju odlučili iznenaditi ovim poklonom kako bismo joj olakšali ne baš laku životnu sudbinu, lakše kretanje u brzom tempu života kao i dolazak na posao, objašnjava Barbara razloge izbora zavrijeđenog dara, ali onda nas iznenađuje novom najavom.

Vozačka, pa auto

-Pa kad položi vozački ispit, potrudit ću se kupiti joj neki autić, nagraditi je, jer vozačka bez toga je neupotrebljiva, uz odmjereni osmijeh veli ova mlada poslodavka, ostavljajući nas po drugi put bez teksta. Kako ne bi zaplakali od sreće zbog takve rijetke empatije na koju nailazimo u današnjoj situaciji kad svijest poslodavca ili društva prema radniku nije baš osobito pozitivna. Ne shvaćaju važnost radnika u onim jednostavnijim i manualnim poslovima. Naprotiv, vrlo je degradirajući.

-Imam dvadesetak zaposlenih, stalnih radnika i pomoćnih sezonaca. Zadovoljna sam s ekipom i odabirom personala. Slažu se međusobno što je jako bitno i nema problema među njima. Sve rješavaju dogovorno. Uvijek jedan drugom uskoče u pomoć prema potrebi. Velika većina sezonaca je s područja bivše Jugoslavije. Još se, hvala Bogu nisam zatekla u situaciji kao neke moje kolege ugostitelji i turistički radnici da moram tražiti radnu snagu s Dalekog Istoka. Ljudi s područja bivše Jugoslavije su najvrjedniji, nema jezične barijere i najbolje su se uklopili s našom kulturom I mentalitetom, veli naizgled samozatajna Barbara. U “Luni” ima zaposlenika iz Bijelinje, Beograda, Šabca, Gračanice, Ulcinja, Niša i naravno, stalno zaposlenih iz Umaga i okolice. I kad su najumorniji brigu okrenu na šalu, jer su podrška jedni drugima, pa dijele dobro i zlo zajedno. Ima onih koji pokušaju zlorabiti moju dobronamjernost, ali ne zadugo jer time narušavaju ovaj sklad među personalom. Zdrava mikroklima koja se osjeća u zraku i reflektira prema gostima je imidž „Lune“, kao i svake tvrtke, koju stvarju njezini zaposlenici. A to je onaj najbitniji dojam kojega ostavljamo na goste čim uđu u lokal, kazuje nam Barbara te usput komentiramo i početak nove turističke sezone. Za sad se brojke gostiju kreću na približno istoj razini kao lani u ovo doba, ali očekuje turistički bum! Možda i zato što cijene usluge nisu dizali osim ekvivalentno rastu troškova nabave robe, ali zato u “Luni” imaju uvijek popuste za domaće goste. “ Pa znamo kako naše plaće ne prate rast troškova života i želja mi je da si priušte ponekad izlazak iz svoje kuhinje” za kraj susreta će Barbara.

U moru čudnovatih turističkih sličica s Jadrana vezanih uz radnu snagu, uglavnom neprivlačnih, ova je zaista impresivna i zavrjeđuje zlatni okvir. Rijetka je potvrda i pozitivan primjer poslodavaca koji se odnose s poštovanjem prema radniku shvaćajući da im je radnik ključan partner u poslu te je taj odnos dvosmjerna ulica u kojoj se stvara harmonija, siguran osjećaj na radu i dobri poslovni rezultati. Da je više sličnih primjera, zasigurno bi bilo bi više zadovoljnih radnika i sigurno manji odljev naše radne snage prema drugim europskim državama.

Sanja Bosnić