Novigrad:Finalno natjecanje u kategoriji 700 vina i promocija talijanskog vodiča Vinibuoni d'Italia
Demokracija ili diktatura, režimi uvijek ostaju
Objavljeno: 10.06.2025 u Objavljeno: 21:31
Istina, moć i zaborav: Četiri sudbine iz vrha bivše Jugoslavije
Povijest nije samo kronologija događaja, već i ogledalo u kojem društva prepoznaju, ili poriču, vlastite vrijednosti, strahove i laži. U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, četvorica visokih dužnosnika (navodim kao primjer) – Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Andrija Hebrang i Albert Svetina - obilježila su epohu svojim djelovanjem, ali još više svojom kasnijom sudbinom. Svaki od njih suočio se s režimom na različit način, a njihove životne putanje otkrivaju slojevitu priču o moći, izdaji i cijeni istine.
Imam običaj posjećivati groblja u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Srbiji, i na njima potražiti grobove meni zanimljivih i znamenitih osoba iz povijesti 1. i 2. Svjetskog rata, ali i ljudi koji su se istakli otporom prema vlastima, iz doba fašizma, ali i poslijeratne izgradnje socijalističkog društva u Jugoslaviji. Nečiji grobovi pronalaze se lako, svugdje su evidentirani, a nečiji…….ne baš. I to nešto govori o stavu današnjih režima (demokratskih ?) o onima koji su se zamjerili sustavu.
Aleksandar Ranković (Marko) – čovjek koji je pao, ali nije bio izbrisan
Ranković je rođen 28. studenog 1909. u Draževcu kraj Obrenovca (Kraljevina Srbija) , bio je jedan od najbližih Titovih suradnika i ključna figura u obavještajnom i sigurnosnom aparatu nove države, pao je u nemilost 1966. godine (na čuvenom brionskom plenumu). Optužen za prisluškivanje Tita, smijenjen je i povučen iz političkog života. No, unatoč padu, njegova pozicija unutar srpske političke elite i simbolički značaj za mnoge Srbe omogućili su mu da nakon smrti 1983. bude pokopan u Aleji velikana u Beogradu. Vjerojatno, da je umro prije Tita, od Aleje velikana ne bi bilo ništa, osim, možda, nakon Titove smrti. To pokazuje da je u jugoslavenskom kontekstu nacionalna lojalnost i unutarpartijska moć mogla nadživjeti čak i ozbiljne optužbe. Njegova smjena jeste bila politički kraj, ali ne i kraj simboličkog prisustva.
Ono što privlači posebnu pažnju, i danas u Srbiji, za potrebe osnovnoškolaca, učenici koriste knjige iz povijesti u kojima se novim naraštajima objašnjava da je raspad SFRJ 1990. godine zapravo započeo sa smjenom Aleksandra Rankovića 1966. godine. Srbi su u njemu vidjeli garanta za jedinstvenu unitarnu višenacionalnu državu.
Milovan Đilas (Đibo) – heretik koji je nadživio režim
Đilas je rođen 12.lipnja, 1911. u Podbišću kraj Mojkovca, Crna Gora. Bio je ideolog revolucije, partizan, blizak Titov suradnik i prvi koji je iznutra pokazao degeneraciju režima. Njegovo djelo „Nova klasa“ (1957), prevedena na 50 jezika i prodana u 3 milijuna primjeraka, djelo u kojem kritizira privilegiranu političku elitu (podsjeća na današnja vremena), izazvalo je valove interesa u svijetu, ali i njegovu kaznu-višegodišnji zatvor i političku izolaciju. Ipak, Đilas nije bio izbrisan; njegov spisateljski i intelektualni rad prepoznat je čak i izvan Istočnog bloka. Nakon pada komunizma, rehabilitiran je u javnosti, a njegov grob i djelo danas su priznati dijelovi postjugoslavenskog intelektualnog naslijeđa. Đilas je platio visoku cijenu za svoju istinu, ali nije nestao u zaboravu. Umro je u Beogradu 20.travnja 1995. a pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Podbišću. Na zgradi u Palmotićevoj ulici u Beogradu u kojoj je Đilas stanovao, postavljena je spomen ploča koja prolaznike podsjeća na ovog partizana i revolucionara ideologa.
Andrija Hebrang – izbrisani general
Hebrang je rođen 22. listopada 1899. u Bačevcu kod Virovitice. Za razliku od Đilasa i Rankovića, sudbina Andrije Hebranga, ministra obrane i jednog od ključnih ljudi Narodnooslobodilačke borbe, bila je mračnija. Optužen za „frakcionaštvo“ i navodnu suradnju s ustašama, uhićen je 1948. i nikada više nije viđen. Do danas nije poznato gdje je pokopan. Službena verzija tvrdila je da je počinio samoubojstvo u zatvoru, ali brojni dokazi ukazuju na smaknuće bez suđenja. Hebrangova sudbina pokazuje najmračniju stranu režima: brutalnu i potpunu likvidaciju nepoćudnih bez ostavljanja traga. Režim ga se bojao i mrtvog. Za razliku od Rankovića, koji je pao u političkom smislu, Hebrang je bio izbrisan fizički i simbolički-sve do kasnijih pokušaja rehabilitacije od strane njegove obitelji i suvremenih povjesničara.
Albert Svetina (Erno) – svjedok iz sjene
Svetina je rođen 1915. u Donjem Ležeču kod Divače. Od 1944. do 1946. bio je pomoćnik Ivana Mačeka, načelnika slovenske OZNE. Kao neposredni svjedok događanja u vrijeme okupacije Ljubljane 1941. i djelovanja VOS-a (varnostno obveščevalna služba) pri Osvobodilnoj fronti Slovenije te aretacija koje je provodila OZNA u Sloveniji i Trstu, pri kraju rata i poslije, napisao je knjigu „ Od osvobodilnega boja do banditizma“. Knjiga je objavljena 2004. godine u Ljubljani i odmah po izlasku iz štampe u prodaju, izazvala mnogobrojne reakcije i kritike ne samo boračkih organizacija već i tadašnjih slovenskih državnih institucija, parlamenta i vlade.
U knjizi je Svetina otvoreno prozvao partizanski i poslijeratni režim zbog masovnih likvidacija, progona i montiranih procesa.
Uslijed kadrovskih promjena u OZNI (UDBA), dolazak Borisa Kraighera umjesto Ivana Mačeka, Svetina sredinom 1946. izlazi iz OZNE i prelazi na drugu funkciju u mjesno komunalno gospodarstvo Ljubljane. Za razliku od ostalih, Svetina nije bio smijenjen unutar sustava, ali je osjetio da se steže obruč oko njega, da ga sustav odbacuje i da mu prijeti zatvor nakon što su izmislili da se na Primorskem, kao privremeni načelnik lokalne OZNE, bavio krijumčarenjem robe iz Italije. U posljednjem trenutku, uspio je otići u egzil u Mađarsku gdje je živio dugo godina, sve do demokratskih promjena u Sloveniji.
Nakon objave knjige, iako star i izvan politike, izazvao je lavinu reakcija. Bio je napadan, marginaliziran i nakon smrti 2008. – potpuno marginaliziran. Niti demokratska Slovenija nije „izdržala“ iznošenje istine.
Simptomatično, Ivan Maček Matija, zloglasni načelnik OZNE za Sloveniju, u knjizi „Sjećanja“ objavljene 1982. godine, niti jednom nije spomenuo ime svog pomoćnika Alberta Svetine, kada da nikad nije ni postojao.
Njegovo grobno mjesto nije javno poznato, a slovenske institucije nikada nisu ozbiljno odgovorile na njegovu ostavštinu. Njegov zločin ? Ne samo što je rekao istinu, nego što ju je rekao iznutra, iz samog srca represivnog aparata. I to-prekasno za sustav, prerano za društvo.
Zaključak- Moć režima mjeri se po načinu na koji tretira istinu
Spomenutih četvoro, Ranković, Đilas, Hebrang, Svetina- bili su ljudi režima, ali su s njim došli u konflikt. Netko je zadržao simbolički status (Ranković), netko intelektualni dignitet (Đilas), netko je nestao bez traga (Hebrang) a netko je prešućen čak i nakon smrti (Svetina). Njihove različite sudbine ne govore samo o njima, nego o društvu koje ih je oblikovalo- i odbacilo.
U režimima koji se boje istine, najveći zločin nije izdaja, nego iskreno svjedočanstvo. A najteža kazna nije zatvor-nego zaborav.
U konačnici, odgovornost za istinu nije samo na onima koji su je izgovorili, nego i na nama, koji je moramo čuti.
Piše: Veljko Ivančić
.jpg)
