Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Dan Republike: praznik optimizma i opomena budućnosti
Objavljeno: 29.11.2025 u Objavljeno: 08:19
Foto:Preuzeto NEON televizijaPukotine su desetljećima prikrivane ideologijom
Dan Republike, nekoć središnji ritual zajedništva u bivšoj državi, bio je mnogo više od praznika. Bio je politički instrument optimizma, koreografija sigurnosti i trenutak u kojem se projekt zvan Jugoslavija predstavljao kao povijesni uspjeh i moralna nužnost. Tribine pune školaraca u plavim kapama, govornice ukrašene simbolima bratstva i jedinstva, pionirske zakletve i priredbe – sve je to stvaralo iluziju koherentnosti. U školama se učilo da je 29. novembar/studeni temeljni kamen nove epohe: dan kada je AVNOJ stvorio novu državu i zacrtao put prema pravednijem društvu, oslobođenom tiranije prošlosti.
Danas, kada taj datum više nije praznik, ostao je ono što možda nikada nije ni smio prestati biti – povijesna opomena. Podsjetnik da se države mogu vješto oduprijeti zamišljenim i stvarnim neprijateljima izvana, ali da ih unutarnje napukline, ako se dovoljno dugo ignoriraju, mogu razoriti tiše, dublje i konačno.
Država koja je postojala da bi se branila
Jugoslavija je od 1945. do svoga kraja svoj identitet gradila na ideji otpora: najprije otpora nacifašizmu, zatim otpora Staljinu, potom NATO-u, Americi, „imperijalizmu“, „kontrarevolucijama“, nacionalizmima – i na kraju svakoj pojavi koja je djelovala kao odstupanje od ideološkog jedinstva. Vanjski neprijatelj nije bio samo prijetnja; bio je politički alat. Omogućavao je homogenizaciju, disciplinu i uvjerenje da je sustav – ma koliko neefikasan bio – nužno dobro jer štiti „napredak“.
Ali država koja predugo gleda prema horizontu prestaje gledati pod vlastite noge.
A Jugoslavija je imala dovoljno pukotina da joj potkopaju temelje.
Optimizam koji je skrivao realnost
Na površini je gotovo sve izgledalo uvjerljivo. Privredna reforma 1965., pomak od planske prema tržišno orijentiranoj ekonomiji i ambiciozni razvojni projekti stvarali su sliku napretka, dok je standard – barem prividno – rastao. No ta je slika počivala na kreditima, „nepokrivenim investicijama“ i uvjerenju da se socijalistička modernizacija može kupovati novcem koji tek treba zaraditi.
Brionski plenum 1966. bio je pokušaj učvršćivanja Jugoslavije smjenom Aleksandra Rankovića, ali su duboki strukturalni problemi ostali neriješeni. Nakon „radničkih amandmana“ 1971. stigao je Ustav 1974., koji je federalizam pretvorio u gotovo potpunu političku autonomiju republika i uveo odlučivanje konsenzusom. Umjesto da ublaži razlike, često ih je učvršćivao: nerazvijene su republike tvrdile da dobivaju premalo, razvijenije da ih se potkrada. Nacionalna su se pitanja odgađala, republičke elite gradile vlastite centre moći, sve udaljenije od zajedničkog interesa federacije.
Sve te neusklađenosti znale su izgledati kao prolazne neravnoteže, ali kada se ignoriraju desetljećima, prerastaju u strateške prijetnje.
Retorika i stvarnost: dva paralelna svijeta
Do kraja 1970-ih razlika između svečanih govora i svakodnevice postajala je sve uočljivija. Tko je stajao u redu za benzin, ulje ili brašno, tko je radio u poduzeću koje godinama posluje s gubitkom a poslovne bilance „štimale“, znao je da problemi nisu privremeni. Vijesti iz drugih republika bile su sve poraznije; rasle su optužbe, defenzivna objašnjenja i nepovjerenje.
Jugoslavija je bila država koja je imala sve potrebno da shvati vlastite slabosti – osim spremnosti da ih prizna.
Podzemna država i psihologija straha
Taj se mentalitet ponajbolje vidio u doktrini ONO i DSZ. Od 1948. nadalje cijela je sigurnosna kultura počivala na uvjerenju da će rat, ako do njega dođe, doći izvana. Gradili su se podzemni aerodromi, komandni centri, komunikacijski tuneli i skloništa za „nastavak rukovođenja u uvjetima nuklearnog rata“. Samo jedan takav kompleks – D-0 kod Konjica, građen od 1953. do 1979. – koštao je mnogo više nego što je mogla podnijeti država kojoj su trebala ulaganja u gospodarstvo i infrastrukturu. Bio je to objekt najstrože tajnosti, radnici su dovoženi na gradilište s povezom na očima; saznali smo za njega tek kada države više nije bilo, a danas je to muzej kojeg sa zanimanjem posjećuju i turisti.
A tu je bila i namjera izgradnje nuklearnog centra za proizvodnju atomske bombe u Vinči, kao i dugogodišnja eksploatacija siromašne uranijske rude u Kalniku u Srbiji. Koliko je to sve koštalo, do danas je pitanje bez potpunog odgovora.
Podsmjehivali smo se Enveru Hodži i njegovih 700 tisuća malih bunkera po Albaniji, a nismo znali – ili nismo smjeli znati – da Jugoslavija ima vlastite „podzemne gradove“, građene ne za narod, nego za državni i vojni vrh. Njihova je cijena, kumulativno, vrlo blizu iznosa inozemnog duga SFRJ u trenutku raspada (20 milijardi USD). Dok su beton i čelična vrata tonuli u zemlju, iznad zemlje tonula je produktivnost, rastao inozemni dug, a političko odlučivanje postajalo sve ukočenije.
Paradoks je bio jasan: država se spremala za neprijatelja koji možda nikada neće doći, dok je pravi neprijatelj – politička i ekonomska inercija – već bio u njoj.
Nakon Tita: povratak potisnutih proturječja
Smrt Josipa Broza nije uzrokovala raspad; samo je omogućila da postanu vidljive pukotine koje su desetljećima bile prekrivene ideologijom. Ekonomska kriza 1980-ih ubrzala je raspad povjerenja: inflacija, pad standarda, neujednačen razvoj i porast međusobnih optužbi učinili su ono što ni Sovjetski Savez ni NATO nisu mogli – potkopali su vjeru u zajednički projekt.
Jugoslavija se nije raspala zbog tenkova, nego zbog nedostatka političkog mehanizma za rješavanje neslaganja. Zbog sustava koji je sve definirao kao sigurnosni, a gotovo ništa kao politički problem.
Što Dan Republike danas znači?
29. studeni: za jedne analitička lekcija, za druge emocionalna uspomena.
S godinama – i osobito otkako su mi postali dostupni dokumenti do kojih se nekada nije moglo doći – prošao sam vlastitu unutarnju tranziciju. Od čovjeka koji je Dan Republike nosio kao toplu uspomenu na mladost, postao sam racionalan, trezven analitičar razdoblja koje je oblikovalo povijest naših prostora.
Možemo, naravno, svoju mladost pamtiti po pionirskim kapama, školskim priredbama i društvenim zabavama. Ali prava vrijednost tih sjećanja – i tog datuma – leži u razumijevanju kako se države zaista urušavaju.
One ne propadaju zato što su slabe, nego zato što misle da su neuništive.
Ne raspadaju se zbog neprijatelja izvana, nego zbog neizgovorenih problema iznutra.
Ne ruši ih tuđa ideologija, nego ideologija koja postane nespojiva sa stvarnošću.
Snaga političke zajednice nikada ne počiva na pritisku zajedničkog straha, nego na povjerenju, sposobnosti pregovaranja i spremnosti na promjene – dok je za promjene još vrijeme.
Jugoslavija je desetljećima uvjeravala samu sebe da su prijetnje vanjske. A propala je jer nije razvila mehanizme da se obrani od vlastitih proturječja.
To je lekcija koja nadživljava svaku državu – i svaki praznik.
Pripremio: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
