Da je Ivan Škoro ravnatelj škole ni muha ne bi smjela uletjeti u razred

Izdvojeno :

Da je profesor Ivan Škoro ravnatelj škole ni muha ne bi smjela uletjeti u razred

Objavljeno: 08.03.2026 u Objavljeno: 13:51

Foto: Nekad društveni autoriteti, Damir Steka i Ivan Škoro

Povodom Dana vršnjačkog nasilja i prosvjeda roditelja zbog zračnog pištolja unesenog u školske prostorije

Nakon dana vršnjačkog nasilja i prosvjeda roditelja ispred zgrade Srednje škole/Gospodarske škole na Školskom brijegu u Bujama gdje je prošli tjedan jedan učenik Gospodarske škole unio zračni pištolj u prostorije, pa su roditelji zahtijevali da se slučaj rasvijetli, optuživši (prijavivši) ravnatelja za nepravovremenu reakciju i sankciju učenika, sjećanja na moje srednjoškolske dane vraćaju me u drugačiju perspektivu.

Ne tako davnu ni daleku. Sjetila sam se svog ravnatelja i profesora poštovanog Ivana Škore (sociologija i filozofija) u toj istoj zgradi-gimnaziji (SŠC Vladimir Gortan Buje.) Ravnatelja „diktatora“, popularno zvanog među učenicima Ivan Grozni. Je li bilo onda zamislivo da se takvo što desi?! Da netko od učenika ušeta s pištoljem (igračkom ili pravim) u školu, ili da maltretira svoje vršnjake, ili prijeti profesorima.

Znalo se da je tko je učenik, a tko nastavnik

U eri Škorina ravnanja tom ustanovom, nije bilo ni minimalne šanse da se čuje let muhe u razredima, a isto tako ni po školskim hodnicima. Učenici su se s respektom odnosili prema svim profesorima, nije bilo naguravanja po hodnicima na odmorima, a kamoli da bi se obračunavali fizički ili psihički sa svojim vršnjacima jer su dobro znali što ih sljeduje. Znalo se tko je učenik, a tko nastavnik. Nastavnik je bio neprikosnoveni društveni autoritet, a takvi se bespogovorno poštuju. Jasno su bile definirane uloge i međuzavisni odnosi u tzv. trokutu: nastavnik, roditelj i učenik. Pa tako generacijama učenika, sve do ovih poslijeratnih (mislim na Domovinski rat) nije ni padalo napamet usprotiviti se učiteljima/nastavnicima, ili kmečati zbog loše ocjene, a kamoli da bi nekome učeniku roditelj dolazio u školu intervenirati (neargumentirano) i prijetiti učiteljima ili se požaliti ravnatelju zbog loše ocjene svog djeteta. Učenici su znali da im je obveza zagrijati stolicu i ispraviti ocjenu, jer bi ih još doma dočekala ozbiljna kazna.

Unatoč zabrani, kazne su bile na djelu

Škola je mjesto gdje se djeca uče preuzeti odgovornost za vlastiti život, mjesto formativnih godina na kojem se priprema za svijet odraslih. A svijet odraslih je najčešće mjesto nepravdi i u kojemu nema više ni mame, ni tate, none i nona, da prti i rješavaju naše probleme. U Škorino doba, i to pamtim, mnogi su učenici bili ustrtareni, frustrirani zbog njegova neugodnog ophođenja, i samog pogleda, ono kad bi podigao ramena pa isturio glavu prema naprijed iz ovratnika kao kornjača, te se obratio učeniku nekim pogrdnim ili prostačkim „epitetom“. Vjerojatno su se u tom trenu neki osjećali i diskriminirano, ali zapravo nas je već tada suočavao sa svime što nas je kasnije očekivalo u životu (ali još nismo znali!), na radnim mjestima, odnosu s ljudima u zajednici, gdje ćemo biti izloženi nepravdi, kritikama i pod stalnim stresom. I ne pamtim, je li itko od Škorinih učenika zbog uvreda kojima nas je častio, danas labilna, frustrirana, depresivna, ili mentalno nestabilna osoba. Naprotiv, čini mi se da nam je osnažilo duh i podigao samouvjerenost, i kad se nađemo na okupu rado ga spominjemo ga, sav onaj proživljeni strah i trepet, imitirajući ga, pa se smijemo grohotom na svaku onda uvredljivu dosjetku.

Danas nam je i jasno zašto je bio takav kao ravnatelj- „diktator“ kojemu se ama baš nitko nije usudio usprotiviti. Rođen je u doba kad je još vrijedila u praksi ona izreka da je „batina izašla iz raja“. U djetinjstvu njegove generacije „batina“ i glasna uvreda bile su prihvaćene odgojne mjere u obitelji, kao i u školi. Tako da je njemu i kolegama ta praksa kasnije tekla još u venama.

Već u doba mog obrazovanja fizička kazna biva strogo zabranjena u praksi, iako se neki nastavnici nisu libili potegnuti nas za uši, gađati ravnalom ili kredom. Međutim, ne bi nas to zaboljelo, više bi nas posramilo što smo ih izazvali na takvu reakciju. Pred neki dan mi je jedna ex rukometašica RK Umaga/Mladosti, priznala da se više bojala „uvreda“ najboljeg umaškog ženskog trenera svih vremena nego svog vlastita oca, ali je to na nju djelovalo kompetitivno. Jačalo natjecateljski duh u sportu, ali i kroz život.

Kako djeluje fizička, a kako verbalna kazna?

Kasnije, na mom Filozofskom fakultetu, na pedagoškoj grupi predmeta bilo je zanimljivo u razvojnoj psihologiji učiti o fizičkoj i verbalnoj kazni i njezinim utjecajima na razvoj djeteta. Prvenstveno na mentalni i emocionalni razvoj. Pa tako još pamtim prvu lekciju na kolegiju engleskog jezika pod naslovom: „Beating breeds rebeles“ („Batinjanje rađa pobunjenike“) u kojem tekstu se osuđivala primjena sile, tj. „batine“ kao najstrože odgojne mjere u djetinjstvu, ali ipak uz tvrdnju da ne ostavlja u djece toliko štetnih posljedica kasnije u životu, kao što to može polučiti verbalno tj. psihičko zlostavljanje od strane odraslih. Dijete će oprostiti šamar i udarac po guzi dobiven u afektu, znajući da je pogriješilo, ali verbalno zlostavljanje i vrijeđanje će mu se duboko usaditi u mentalni sklop (Ti si glupan! Ti si nesposoban! Ti si ljenčina! Ti si govno smrdljivo! itd.) Verbalna uvreda može u djeteta razviti osjećaj nesigurnosti, nevoljenosti, poniženja, introvertnosti, anksioznosti, poteškoća u izražavanju svojih emocija, što u zreloj dobi dovodi i do problema u partnerskim odnosima, na radnom mjestu i prijateljstvima.

Socijalistička pedagogija, red i rad

U to moje doba studiranja (FF) i neposrednog rada pedagogija kao znanstvena disciplina bazirala se na socijalističkoj pedagogiji. Pristup u odgojno-obrazovnom procesu djeci provodio se kroz tjelesni, intelektualni, moralni, estetski i radni odgoj, s time da ističem da se moralni odgoj prvenstveno stječe u obitelji! (Obitelj tj. roditelji su model ponašanja za djecu! Djeca odrastaju samo u jednoj obitelji!). Praksu smo zasnivali na teoriji oca sovjetske (socijalističke) pedagogije Antona Makarenka. U kratkim crtama evo na što se stavljao fokus:

-Smatrao je da je za odgoj djece potreban koordinirani timski rad (učitelj, roditelj i učenik).

-Problematičnu djecu i malodobne prijestupnike trebalo je preodgajati strogo uz pomoć rada, učenja i obavljanja određenih dužnosti.

-Uvođenje discipline u školu ( i kod kuće) nije smatrao sredstvom ni metodom odgoja, nego rezultatom cjelokupnog dobro organiziranog i koordiniranog obrazovnog sustava u timu: učitelj, učenik i roditelj.

-Uveo je u odgojno obrazovni proces individualni pristup djetetu, ali smatrao je da su interesi kolektiva (kasnije i društvene zajednice) iznad interesa pojedinca.

-Podržavao je da u izdvojenim, ekscesnim slučajevima treba primijeniti kaznu, kako bi dijete osvijestilo pogrešku i bilo zabrinuto zbog svojih postupaka, radi čega su ga to osudili učitelj, roditelji i njegovi vršnjaci.

Naravno, danas je taj Makarenkov kontrolirani odgoj djece u kojem je učitelj moralna vertikala i intelektualni autoritet u društvu- stup svake zajednice postao relevantan. U skladu s novim društveno -ekonomskim odnosima i reformama pedagogije u novonastalim prilikama.

I zaključno, danas ne valja primjena „batine“, pljuske ili remena, ne valja klečanje na soli u kutu, ne valja verbalno kažnjavanje i sl. jer su povrijeđena djetetova prava i razvit će trajnu traumu u ponašanju. Pa ipak, nakon svih tih zabrana svjedočimo ekscesima po školama, sve češće s tragičnim posljedicama po učitelje i vršnjake, i onda se logično pitamo koji bi bio najispravniji pristup odgoju djece? Koje odgojne mjere primijeniti za zdrav dječji rast i obrazovanje?

Liberalno kao u Summerhillu

Naime, većina roditelja danas zauzela je vrlo liberalan pristup odgoju i obrazovanju koji podsjeća na Summerhill? Privatna škola u Engleskoj u kojoj odgoj počiva na konceptu dječje slobode, koja svojim učenicima nastoji pružiti prirodno odrastanje bez prisile, omogućavajući im da samostalno odabiru sadržaje i brzinu učenja. Nastava se provodi prema dogovoru učenika i nastavnika te na prihvaćanju trostranih obveza i njihovu svjesnom izvršavanju. U Summerhillu nema kažnjavanja učenika, liberalan odgoj i sloboda su iznad discipline.

U nas, i bez službenog koncepta Sumemerhilla, sve u obitelji podsjeća na taj odgojni pristup u kojemu gotovo i da nema postavljenih granica za djecu. Danas je većini roditelja njihovo dijete u centru pažnje i sve njegove potrebe. Bezrezervno mu vjeruju, pri čemu gube svoj autoritet roditelja-odgajatelja. Podilaze svakoj djetetovoj želji, ne razvijaju suosjećanje u njima. Ne razvijaju osjećaj da su samo jedinka, dio kolektiva, a ne centar svijeta i što je najbitnije ne uče ih kako preuzeti odgovornost za svoj postupke i ponašanje. Mnogi roditelji u učiteljima vide neprijatelje svoje djece, a u njihovim metodama rada i odgoja ne prepoznaju dobrobit za svoju djecu. Ne pružaju učiteljima potporu kad im ukažu na djetetovo ponašanje, i uvijek im je netko drugi kriv za njihove fulade, zbog lošeg kućnog odgoja koji pružaju svojoj djeci. Naravno, roditelji su ogledalo svoje djece, pa kroz kritiku upućenu učeniku osjećaju se indirektno prozvanima, a najgore je kad ne preispituju u čemu su pogriješili i zašto se često neobjektivno ponašaju prema svojoj djeci. Na taj način timski rad u školskom trokutu puca.

Djeca imitiraju „gangstere“

U tom kaosu narušenih odnosa, djeca izvrgnuta sve većoj agresiji na tv prijemnicima i društvenim mrežama, terorizmu, ratovima, „gangsterima“ u društvu, ne znajući za strah od kazne, bez razvijenih socijalnih navika, bez empatije, gdje im je sve dopušteno i ne čuju drugoga, jer sve manje žive u stvarnom vremenu i prostoru (digitalizacija), iz zajebancije ili frustracije ( s elementima životinje koja čuči u svakom od nas), primjenom sile prelaze granicu svog odgovornog ponašanja pa, s obzirom da se ne mogu istaknuti dobrim ocjenama, primjerenim ponašanjem ili sportskim rezultatima, glume „gangstere“ maltretiranjem svojih vršnjaka, a ne rijetko i nastavnika. Autoriteti za njih ne postoje više, disciplinu je zabranjeno provoditi u školskim prostorijama, pa se nemaju koga ni pribojavati, a mnogi su pod pretjeranom zaštitom roditelja- odgajani pod staklenim zvonom. Tj. ne pripremaju ih za stvarni život i probleme koji ih u svijetu odraslih očekuju. I danas smo, na žalost, tu gdje smo da nam djeca uvode svoja pravila ponašanja (oponašanja), a roditelji skidaju odgovornost sa sebe, i u većini slučajeva krivnju prišivaju ustanovama.

I sada ću se vratiti na ex ravnatelja Ivana Škoru. Kome, i zašto ne bi odgovarao sličan profil prosvjetnog radnika i ravnatelja škole u današnje doba ( da se razumijemo, ne baš „diktatora“ kao Ivan Grozni)? Pod njegovom kapom sigurno nijednom učeniku ne bi ni u snu palo napamet donijeti zračni pištolj ( ili bilo što iz roditeljskog „vojnog arsenala“) u školske prostorije. A zar nije upravo to ono što žele postići sve strane u trokutu škola-obitelj-učenik. Izbjeći ekscese koje pretjerana sloboda kod djece bez autoritarnoga odgoja može prouzročiti.

Osobna razmišljanja uz pedagoški presjek odgojnih faza: Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije