Cin - Cin u umaškim oštarijama!

Izdvojeno :

Objavljeno: 04.06.2020 u Objavljeno: 10:43

Vremeplov: Umaške gostione – oštarije

Gostione, su nekada bile sjecište društvenog života gradova, žile kucavice cjelokupnog mjesnog života. U današnje vrijeme one su izgubile svoj značaj i polako silaze s ljestvice društvenog razvoja.
U početku, to su obična svratišta u kojima se moglo popiti malo vina, nešto pregristi, a s vremenom dobivaju na značajnosti u kojima se uz piće može dobiti i ukusna hrana. Obično bi se navečer u njenim prostorima odigravao cjelokupni društveni život mjesta. Gostione postaju društvena središta , gdje se uz vino i karte ponekad krojila i sama sudbina grada.
Umag krajem 19. stoljeća, malo je mjesto s malo više od tisuću stanovnika. U to vrijeme na Bujštini život se odvija u unutrašnjosti, te gradovi Oprtalj, Grožnjan i Buje broje daleko više stanovnika. Žitelji Umaga okrenuti su većinom k poljoprivredi, tek se poneki bavi ribolovom. Sedamdesetih godina 19. stoljeća uspostavljaju se prve redovne brodske linije, a s njima polako kreće i razvoj uslužnih djelatnosti. Prvi ugostiteljski objekti bila su svratišta, koja su s vremenom prerasla u gostione, oštarije. Na prve zabilježene objekte ove vrste nailazimo u 1877. godini, kada se u Umagu spominju gostionice čiji su vlasnici bili Giacomo Favretto, Alessandro Fabris i Antonio Coronica. Nakon četiri godine otvorena je još jedna gostiona, a vlasnica je bila Paolina Rotter. U tih četiri godine Alessandro Fabris od svoje gostione stvorio je hotel. Iz podataka doznajemo da su 1889. godine u Umagu radile gostione čiji su vlasnici bili Giacomo Favretto, Andrea Sturnega, Mario Diari i Antonio Grassi del Loco. Zanimljiv je podatak da je u Murinama ( u to vrijeme tri kilometra udaljenom od Umaga) otvorena gostiona čiji je vlasnika bio Antonio Manin. Iz zapisa iz tih vremena, osim naziva gostiona vrlo malo možemo doznati o ponudi, što su one nudile gostima. Poslije napornog rada uz čašu („otavo“) raspravljalo bi se uz vino i karte o dnevnim događajima. Iz novinskih izvještaja o njima se piše samo kada s su mjesto sukoba; je li to nacionalnih, ili sukoba s kobnim posljedicama. Tako iz „Naše sloge“ često doznajemo da se u umaškim gostionicama početkom dvadesetog stoljeća sukobljavaju Talijani i Hrvati, ovi potonji traže ista prava kao i talijansko stanovništvo. Iz Naše Sloge 29/1913 doznajemo da se jednom prilikom hrvatski učitelj Dragutin Deprato vraćajući se parobrodom iz Trsta, a znajući da će stići u Umag poslije devet sati navečer naručio kočiju i kočijaša da ga pričeka i odvede do Lovrečice. Stigavši u Umag i vidjevši da kočijaša nema svratio je do gostione da ga pričeka. Ali u međuvremenu se pred gostionom sakupilo preko pedeset talijanaša većinom omladine iz Umaga, počelo zviždati i prijetiti učitelju. Neki od prijateljskih gostiju savjetovao mu je da je bolje da prespava u gostioni, što je on i učinio. (ime gostione se ne navodi)

Prvi barovi

S vremenom gostione se mijenjaju. Vlasnici im dodaju nove sadržaje. Već 1923. godine nailazimo i na prve barove, kao i bifee čiji su vlasnici bili Giuseppe Moro, Augusto Marcovich i Ana Coslovich. U gradu radi i jedna kavana koja nosi naziv „Verdi“ a vlasnik je Vitorio Moro. U to vrijeme u Umagu rade i gostione čiji su vlasnici Stefano Sponza i Clementina Lenarduzzi. Listajući anale Grada Umaga iz 1927. godine u gradu nalazimo uz već spomenute gostione i novootvorene čiji su vlasnici Caterine Doz, Antonio Medizza i Matteo Pauletich. Te iste godine zatvorena je gostiona vlasnika Stefana Sponze. Četiri godina kasnije dovršena je gostiona „Alla Riva Nuova“ – „ K novoj obali“. 1939. godine u Umagu radi samo jedan bar vlasnika Casellia, i kavane „Littoria“ i Caselli, a otvorene su i rade gostione vlasnika Caterine Doz, Lucie Coslovich, Giovannia Lenarduzzia, Carla Maurela i Mattea Pauleticha.
Nekoliko gostiona odigralo je značajnu ulogu u životu umažana prije Drugog svjetskog rata. Po sjećanju najstarijih umažana najznačajnija gostiona bila je gostionica „Carlin“ koja se nalazila u ulici Via della Madonna ( danas Trgovačka ulica), blizu hotela „All Istria“ na mjestu gdje se danas nalazi turistička agencija Kompas. Gostionicu su dogo godina vodili supružnici Giovanni i Pasqua Grassi, a toliko je bila na glasu da je spominjana i u stihu pjesme „Sviježe meso i pršut ima kod Carlina“ Nakon Drugog svjetskog rata objekt je konfisciran i pretvoren u restoran po imenu „Tik Tak“, a nakon toga preimenovan je u „Narodni restoran“ 1991 godine je privatiziran i radio je kao restoran „Riva“ sve do 2007. kada se zgrada ruši i na njenom mjestu izgrađena je poslovno stambena zgrada.

Germano Urbas, direktor oštarije "Dalmatinac"

Na današnjem Trgu Slobode nasuprot župne crkve, na mjestu nekadašnjeg hotela „Al Leon d Oro“ otvorena je gostiona Istra koja je u nekoliko navrata mijenjala ime, a danas na tom mjestu se nalazi gradska kavana. Na mjestu današnjeg hotela Kristal dvadesetih godina prošlog stoljeća otvorena je gostiona „Dopolavoro“, koja je bila sastajalište i okupljalište fašističke omladine. Nakon rata javno kupatilo i gostiona su srušeni a na tom mjestu je izgrađen hotel Kristal. Dok današnji žitelji Umaga prolaze ulicom Dantea Alighierija, pokraj urarske radne ne znaju da je na tom mjestu nekada bila gostiona imenom „Dalmatinac“. Direktor objekta bio je Germano Urbas, kasnije jedan od direktora u Istraturistu.
I poslijeratno razdoblje razvoja Umaga obilježile su neke gostione, bez kojih nije bio zamisliv život građana grada. Jedna od takvih bila je i gostiona „Palma“, uz koju se nalazila i u početku autobusna stanica. Odmah poslije rata bila je jedan od rijetkih gostiona koje su radile u ugošćavale goste. U to vrijeme prašnjava , današnja Trgovačka ulica, a za vrijeme kiša i blatnjava upravo je „Palma“ bila sklonište za putnike namjernike kao i za žitelje Grada. Nigdje se nisu mogle pojesti takve tripice kao u Palmi, ili odmoriti u nekoliko soba koje su se nalazile na katu. Pedesetih godina autobusna stanica seli na današnji Trg slobode. I odmah niče uz stanicu i gostiona „Putnik“. Već u rano jutro odmah poslije četiri sata već se ovdje mogao popiti Badelov Brendy i usput krenuti autobusom u mjesto putovanja ili na posao.

Umaški Monte Carlo

Nezaobilazni „Čin Čin“ u kojem se odigravao društveni život i u kojem se moglo dobro pojesti bila su svakodnevna stanica umaškog stanovništva a i mnogobrojnih gostiju koji su već početkom sedamdesetih prepoznali Umag, kao turističko središte. Danas na tom mjestu stoji tzv. „plava zgrada“ u pučanstvu nazvana i „Suljina zgrada“ . Na raskršću Novigradske ulice i ulice Joakina Rakovca u sklopu tvrtke „Mlinostest“ postojao je i istoimeni lokal. Nezaobilazna radnička gostiona, koja se uvečer pretvarala u kartašku igračnicu. Otvorena od ranih jutra njih sati gdje su na šanku bila poredane doze pića (Pelinkovac, Brendy, ili mala rakijica) i uredno bi sačekivale radnike tvornice Cementa, ili Jedinstva. Navečer bi se stolovi uredno pretvorili u mjesto igranja karata. Još i dandanas u Umagu se prepričava događaj s jedne od ovih kartaških igara. Nekoliko tada bolje situiranih građana Umaga, čitavo večer je kartalo. Jedan od njih pri nedostatku novaca uloži svinju i normalo izgubi. I krenu po tu svinju. Pri uzimanju svinje ista se normalno počela glasati i probudila je gazdaricu. Vidjevši muža reče. Pa gdje vodiš tu moju svinju. On odgovori „ne brini, san je dobro proda“. Niz takvih i sličnih događaja sudionici su nekadašnjih gostiona, sjecišta društvenog života Umaga.
Pojavom prvog kafića „Sidro“ u Danteovoj ulici, u vlasništvu Buršić - Dežjota započelo je odumiranje gostiona, i na mjesto kojih danas niču kafići, konobe, fast foodovi….Gostione više nikome ne trebaju.

Piše: Zlatan Varelija