Novigrad:Finalno natjecanje u kategoriji 700 vina i promocija talijanskog vodiča Vinibuoni d'Italia
Branko Lakošeljac. Neispričana priča o umaškoj “avijaciji” i zelenim projektima
Život u ritmu prirode
Ovih dana na prometnicama Umaga možete sresti malog “crvenog zmaja”- električni tricikl kojega vozi Laki, Pilota, Avijatičar, Zeleni, Šumski čovjek i Don Kihot. Valjda osoba u Umagu s najviše nadimaka. A svi su pridodani Branku Lakošeljcu iz Vilanije, ili šume u Finidi gdje ga ćete ga najlakše zateći. Zima oštri zube, a mi u toplom, uz zeleni čaj raspredamo što se krije iza svih nadimaka i koji mu je najdraži.
Pilota, Avijatičar
-Mislim, ovaj Zeleni, jer me najviše povezuje s cjelovitim načinom života u prirodi kojega u ciklusima živim od kada znam za sebe, kazuje Branko pa pojašnjava da svaki određuje neki period njegova života. Veli da je entuzijast i avanturista što je došlo do izražaja u mladosti kada se odlučio baviti letenjem avionom. Od tada ga zovu Pilota ili Avijatičar.
-Radio sam u Podravci i koncem 70-ih godina prošlog stoljeća, odlučio sam poletjeti što me uvijek privlačilo, i taj osjećaj je u meni bio snažan kao zov divljine. Počinjem se u slobodno vrijeme baviti letenjem. Mnogima nije poznato, ali bio sam preteča avio-kluba u Umagu koji kasnije postaje aktivan na čelu s hrabrim “letačem” Zlatkom Tomićem. Na samom početku “pilotske karijere” kujem planove o izradi aviona, a znatiželjno me podržava prijatelj pok. Renato Benčić, ali on ubrzo odustaje, pa sam nastavljam graditi svoj dvokrilac. Motor mu je bio Wolksvagenov 1500cm3 i nabavio sam ga u Trstu. Avion se palio na propeleru. Pri kraju izrade, razmišljam o poletno-sletnoj stazi i tu mi se pridružuje Lino Šuran u realizaciji.
Prva senzacija-avion dvokrilac
Izravnali smo i izorali pistu na poljima u blizini Petrovije, a iz Tvornice cementa su nam pomagli s mehanizacijom. Novce kojima smo platili cementaru prikupljao je Andrija Novak u svojoj oštariji iz donacija mještana.
Štamapli smo letke, obavijestili javnost o danu polijetanja na veliki državni praznik- 29.XI. Dan Republike. Punili smo stupce novina, Arene i Glasa Podravine. Ljudi su došli bodriti nas, a mi kao pravi profesionalni piloti, ali bez dana leta, sjeli optimistički u avion. Iz tri pokušaja nismo uspjeli poletjeti. Avion bi se zalaufao i rulao po “pisti” oko 50 metra, poskočio, ali nije uzletio. Na kraju sam nervozno potegao komandnu palicu tako da je zadnji točkić repa aviona se zdrobio i…bio je to kraj našeg eksperimenta. Publika je žviždala, neki su ljuti izašli iz grmova gdje su se bili sakrili, a nas dvoje napustilo uzletište kiseliji od krastavca. Kvar sam detektirao u motoru. Bio je preslab za naš dvokrilac, pa su iz Arene bili obećali nabaviti nam jači motor, ali nikad nije stigao. Prisjećajući se tog dana uvijek se iznova nasmijem. Podsjećali smo na Dedala i Ikara samo su krila naše letjelice bila kruta, kazuje uz grohotan smijeh, Branko.
Zmajarstvo
Neuspjeh nije umanjio njihovu strast za letenjem, ali posvetili su se zmajarstvu. Nesuđeni dvojac umaških “pilota”, Lakošeljac –Šuran, upisuje školu letenja zmajem oko 1980. u Kopru i tu su savladali teoriju letenja Delta planom, a onda krenuli na praktičan rad. Vinuli se u zrak kao ptice.
-Ništa se ne može usporediti s osjećajem letenja dok ispod vas jure čudesni krajolici, i svi vam stanu na dlan. Osjećate se kao vladar neba i zemlje. One trenutke leta iznad Ćićarije nemoguće je zaboraviti, priča Branko sa sjajem u očima. Ali, onda ga je opet stigao peh. Pri jednom letu slomio je rame i napustio aktivno zmajarenje za neko vrijeme.
-Rehabilitiram se, i onda krećemo s preuređenjem zmaja dvosjeda u jednosjed s kojim smo kasnije preletjeli iznad Bleda, Ćićarije i rijeke Mirne. Bio je to prvi takav let iznad Mirne, a poletjeli smo iz Nove Vasi (Serbani). U međuvremenu moj prijatelj Lino postaje velik letač, a ja se intenzivnije bavim inženjerstvom i obavljam popravke letjelica, motora, ugrađujem propelere, nabavljam platna za krila zmaja u Trstu, opisuje Branko.
Zmajevi s motorom
Uskoro započinje nova era zmajarenja s motorima. Vrag nam opet nije dao mira i sjedamo u zmaj s dva motorčića, naš novi izum. Prvi letovi iznad Kravljeg rta i u Jecima prošli su uspješno. Međuti, kod kobne Petrovije Lino pri ubrzanju ima havariju i udara u krošnju hrasta. Jedini na toj poljani. Zadobio je teže ozljede te bio hospitaliziran. No, i tu smo nezgodu ubrzo zaboravili i u nizu propalih projekta, kao “klasa optimista” smislili smo novi. Zmaj tricikl s motorom iz automobila Trabant. Baš smo se zagrijali za taj let, nadobudno poletjeli i, čak se dva metra odvojili od tla u vis, kad je uslijedilo novo razočarenje…zmaj je sletio, srećom, ovaj put bez ozlijeđenih. Razbio nam se propeler i motor. Uz svu dobru volju, odustajemo zauvijek od eksperimentiranja i konstruiranja aviona, zmajeva i drugih letjelica.
Paraglajderi-jedrenje padobranom
Ostao sam i dalje pasionirani ljubitelj letenja i konstruiranja.. Godine 1997. upoznajem na jednom aeromitingu u Montegrappi Pietra D'intina iz Pescare koji je držao školu letenja motornim paraglajderima i slobodnim letom, tzv. školu lake avijacije u Abruzzu, kraj Pescare. Nisam mogao odoljeti novom iskušenju. Završio sam tu rekreativnu školu letenja i jednom prilikom u zraku mi se rodila ideja o organizaciji smotre jedrenja padobranom u Umagu. Tada je već bio dosta aktivan umaški avio-klub. Ondašnja vlast na čelu s gradonačelnikom Vladom Kraljevićem je to prepoznala kao atraktivan događaj za Umažane i goste grada, pa su podržali našu inicijativu. Te 1999. godine organiziramo dvodnevno međunarodno natjecanje Grand prix. Iznad Umaga, Buja, Brtonigle, Novigrada i Lovrećice zakrilili su svojim šarenim krilima nebo ti “šareni padobrani”. Bili su to veličanstveni prizori, ali nažalost nisu se više ponovili. Jednostavno nije bilo sluha u Gradu za slična događanja. Žalim što 2017. nismo uspjeli organizirati u umaškom akvatoriju motorno -padobranski slalom. To je neponovljivi spektakl na nebu. Sve je bilo dogovoreno u Gradu Umagu s članovima europske federacije motornog paraglajderstva, a onda, bez ikakvog objašnjenja Grad Umag odustaje. Šteta, poslije je to fantastično organizirano u Rovinju, prisjeća se Branko i konstatira: “ To je bila moja era letenja, a onda slijećem u šumu. I odatle nadimak Zeleni ili Šumski čovjek.”
Zeleni, Šumski čovjek
Početkom dvije 2005. godine otvaram sportsko –turistički obrt i 16 godina vodim kart –kart kros u šumi preko puta Park Umaga (ex Ladinog gaja). Stao sam čvrsto na zemlji, rekao bih duboko u zemlju. U njoj kao da počinjem osjećati svoje korijenje. Povezanost čovjeka i prirode, jer čovjek je prije svega prirodno biće, pa tek onda društveno, ali smo se otuđili od prirode. Živim u svom malom šumskom carstvu tijekom većeg dijela godine. U meni se tada budi čovjek koji osjeća otkucaje srca prirode i živim u njenom ritmu. Budim se u vrijeme svitanja dok na rumenom horizontu sunce izlazi stidljivo. Promatram srne na ispaši, zečeve u trku, divlje svinje u šetnji, ptice koje mi svako toliko prhnu iznad glave u savršenom letu, što meni nije nikad uspjelo koliko god sam širio ruke kao krila. Pod krošnjama visokog drveća, osluškujem šum lišća, krckanje grana i uživam u tom razgovoru sa stablima, jer mislim da oni komuniciraju s nama, samo ih mi ne čujemo jer se ponašamo superiornije od ostalog živog svijeta u prirodi. Naprosto, uživam hodati bos po zemlji cijelo ljeto, i osjećam kako me zemlja puni dobrom energijom. Prelazim na vegetarijansku prehranu. Berem divlje plodove i ljekovite biljke po šumi i livadama. Najčešće namirnice u prehrani su mi: kopriva, maslačak, divlji radič, kupine, orasi, oskoruše, divlji šipak, šparoge, blušč, nar…a mnogim jestivim biljkama ne znam ni imena. Takva ishrana jako utječe na moju vitalnost, metabolizam i održava mi vrijednosti kolesterola te razine šećera u krvi u normali, jer imao sam velikih srčanih tegoba. Moja životna filozofija je da upoznavanjem prirode, čovjek može duboko spoznati sebe i jačati duhovnu snagu u sebi, a to je izvor i tjelesnog zdravlja. U takovoj zelenoj atmosferi sam opušteniji, i bez stresa mi se rađaju nove ideje. Zato me zovu Zeleni.
Safari kart- kart kros
Trenutačno sam u šumi kraj auto-kampa Finide i uredio sam novu safari stazu kart-kart krosa i u potrazi sam za mlađim poslovnim partnerom da sljedeće godine startamo s ovim sportsko-avanturističkim doživljajem kao novom turističkom ponudom u Umagu, opisuje Branko svoj aktualni status i, kao vječni sanjar - Don Kichot iznosi svoje nove vizije.
- Volio bih realizirati još dva projekta. Ova šuma gdje boravim je prostrana i neiskorištena, udaljena 100 m od mora idealna za robinzonski turizam ili eko kamp za štovatelje prirode i iskonskog života u prirodi. Uz ponudu svoje zelene kuhinje, mjesečevu svjetlost i koncerte cvrčaka. Za povratak čovjeka svom prirodnom bitku. Drugi projekt je Laurentius za koji priželjkujem da ga prepoznaju u Gradu Umagu. Osmislio sam ga još 2013. i dobio je podršku Ministarstva turizma i sporta RH, Turističke zajednice IŽ-a, Upravnog odjela za turizam IŽ-a, Društva tjelesnih invalida RH i niza drugih relevantnih institucija. Pa se nadam i Grada Umaga. Predložio sam da na susjednoj, državnoj parceli uz more, pokrenemo projekt iz socijalnog turizma. Izgradimo kamp za djecu i odrasle s posebnim potrebama te osobe s tjelesnim invaliditetom. Naravno, uz to idu i svi sadržaji na plaži i moru prilagođeni tim osobama, opisuje zaneseno Branko svoju neostvarenu ideju.
-Vrlo sam osjećajan. I senzibilizirao bih društvo da više istinske brige vodi o potrebama tih osoba, te im se osigura potpuni užitak u prirodi i boravak u jednom takvom kampu, suznih očiju veli Branko. Zanimljiv razgovor polako privodimo kraju u nadi da će neke od tih vizija ostvariti. Pa mu prijatelji uskoro „prikrpe“ još jedan nadimak- Robinzon. Prvi u Umagu.
„Crveni zmaj“
Dosljedan životu u ritmu prirode, zaštiti okoliša i održivog razvoja, Branko slobodarskog duha, je nedavno kupio malog “crvenog zmaja”. Sletio s onog „zmaja“ iz plavih visina u novog „crvenog zmaja“ na cesti. Možete ga ugledati na prometnicama Bujštine kako “juri” u elektro -triciklu na baterije s kabinom. Tricikl je iznimno suvremenog dizajna, s dva sjedala, postiže brzinu od 40km/h i može prijeći s jednim punjenjem baterije 40kilometra. Ono što je najbitnije, ne zagađuje okoliš i štedljiv je u ovo doba kad su cijene goriva za penzionerska primanja previsoke. Međutim, taj “crveni zmaj” je samo nastavak jedne od priča iz životnog ciklusa čovjeka koji iskreno nastoji poštivati prirodne zakonitosti da bi postigao svoj osobni rast.
Laki, Avijatičar, Pilota, Zeleni, Šumski čovjek, Don Kihot, a možda i Robinzon, naučio je kako se suprotstaviti umjetnom životu i uskladiti svoja uvjerenja, slobodu, pozitivnu energiju, optimizam i duhovnu snagu s mudrostima iz prirode.
Sanja Bosnić
