Božićno-novogodišnja priča: Bili smo djeca mi... i u Djeda Mraza vjerovali

Izdvojeno :

Objavljeno: 27.12.2020 u Objavljeno: 12:18

Djed Mraz i mali Isus u „kompi“

Bruna je znala da pred Novu godinu, nakon dolaska malog Isusa na Božić, stiže i Djed Mraz u tatinu tvornicu „Napredak“. Radovala se dolasku maloga Isusa i anđelima koji bi ga polegli u jaslice, ali darovi koje bi ostavio pod bor uvijek su bili siromašniji od onih koje je Djed Mraz vukao sa Sjevernog pola. Bila bi tu slikovnica ili knjiga te obavezno čokolada Seka, dok bi stariji brat Jakša dobio neku knjigu Karla Maya i čokoladu Braco. Osim toga, to malo sveto djetešce je bilo kipić i Bruna nije shvaćala kako nosi poklone ispod bora kada čitavo vrijeme leži nepomično u svojim jaslama. S njime se nije moglo ni razgovarati, nego ga moliti svaku večer prije spavanja za zdravlje, ljubav i mir u duši, kako ju je majka podučila. Djed Mraz bi pak donosio punu vreću darova, bio je živahan i razgovorljiv, vedar i nasmijan te znatiželjan. Svako bi dijete propitkivao o raznim zbivanjima tijekom godine, korio ga zbog nestašluka ili neposluha te davao savjete kako se ponašati u narednoj godini. Djeca bi mu, naravno, obećavala da će se popraviti. I Bruna također, kojoj bi najviše prigovarao što se ne javalja mami kada se udaljava iz dvorišta. Jednom su je zgodom satima tražili i milicija ju je pronašla u starome gradu kod jedne mnogobrojne romske obitelji kako s njima sjedi na podu i zajedno jede iz velike činije.
Bližio se trenutak dolaska Djeda Mraza u tvornicu. Bruna se danima pripremala za svoj solistički nastup. Bila je učenica prvog razreda i postala je pionir. Njezin su recitatorski i glazbeni talent učitelji brzo prepoznali pa je bez straha nastupala na priredbama i akademiji za Dan Republike. Na pozornici se osjećala najbolje. Klupa i sjedenje u razredu su je gušili. Nije imala strpljenja učiti i vježbati, pa tako nije ni naučila do prvog školskog polugodišta pravilno ispisivati malo pisano slovo „b“. Onaj zavijutak na kraju, kao malo „u“, teško je izvlačila srcem olovke. Srećom je bila prirodno nadarena, hvalila ju je učiteljica Ankica, i nije se morala previše truditi za petice, ali pisanje joj
je bilo prava katastrofa. No sada nije mislila na slovo „b“, već kako će svojom izvedbeom pjesmice „Zlatna lađa“ Vladimira Nazora impresionirati Djeda Mraza. Od mame je zatražila za taj dan novu crvenu haljinicu s dva volana koju joj je poslao nono s privremenog rada u Belgiji te je obula crvene Borovo čizmice. Unatoč tomu što ih je malo prerasla i malo su je tiskale odlučila je to istrpjeti zbog Djeda Mraza. I na kraju je mama Bruni isplela pletenice pa je bila spremna za veseli događaj. Dok je s mamom brzog koraka grabila prema tvornici, razmišljala je hoće li joj i ove godine Djed Mraz u šareni paket staviti komad štofa kao i svih prethodnih godina. Zamjerala je to Djedu Mrazu jer nikada nije željela nikakvu tkaninu, ali on ju je uporno umetao u celofansku vreću. Samo se Brunina mama radovala tom poklonu jer je bila krojačica pa bi iz štofa Bruni iskrojila novu haljinu. Uglavnom, onakvu kakva bi se mami sviđala. Bruna se svake godine pitala kako Djed Mraz zna da je baš njezina mama švelja, odnosno šalturica Mare.
Tvornička hala za preradu drva bila je puna djece i odraslih. Dim iz cigareta miješao se s mirisom ljepenki i opojno se uvlačio u nosnice, a zrakom su palucali magličasti oblačići. Ubrzo se žamor stišao i voditelj u plavoj radničkoj kuti ispod velikog portreta druga Tita pozdravio je prisutne drugarice i drugove te malene pionire najavljujući dolazak bradatog starca u crvenoj kapi i odijelu. Polako, šepusajući, dovlačio se Djed Mraz vukući ogromne saonice pune prozirnih vrećica iz kojih su se nazirale šarene igračke i slatkiši. Drhtavim je glasom pozdravljao prisutne, pričao o prevaljenom putu i dobroj djeci svijeta koju je posjećivao da bi im uručio poklone. Onda je umoran starc sjeo i počela je priredba u kojoj su sudjelovala djeca ponosnih roditelja u publici. Netko je pjevao ili recitirao, a bilo je i onih koji su zaplesali. Naravno, od silnog uzbuđenja neka bi djeca zanijemila i spuštenog pogleda stajala pred Djedom Mrazom koji ni utješnim riječima i tapšanjem po ramenu nije uspjevao odagnati njihov strah. Na kraju su ipak svi dobili poklon jer ih Djed Mraz nije imao namjeru vraćati na Sjeverni pol, a djeca bi širokog osmijeha i začudnih pogleda razdragano jurila na svoje mjesto pogledavajući u prepunu vrećicu. Bruna je skoncentrirano sve pratila pri čemu ju je nešto neobjašnjivo mučilo kod tog Djeda Mraza. Podsjećao ju je na nekoga, ali nije mogla odgonetnuti na koga. Pokreti, boja glasa i govor tijela... negdje je već srela dvojnika Djeda Mraza, ali činilo se nemogućim jer samo je jedan Djed Mraz na svijetu, znala je to Bruna. Kada je dobri starac uzviknuo njezino ime spremno i zadovoljno mu je pohrlila u susret. Baš je zamišljala kako će zablistati kada je starac gladeći bradu progovorio:“Bruna, rastužila si me. Nisi se potrudila savladati pisanje malog slova „b“. Dobila si jedinicu i razočarala tatu, mamu i učiteljicu. Ti si pametna djevojčica i puno više možeš postići što i očekuju svi od tebe. Zato, dok ne ispraviš ocjenu ne želim da mi pjevaš ili recitiraš, a poklon uzmi jer vjerujem da ćeš se popraviti. Obećaj mi.“ Bruna je bila zbunjena i postiđena. Jedva je suspregnula suze dok se pokunjeno vraćala na svoje mjesto. Djed Mraz ju je iznevjerio. Postao je izdajica, a ne najbolji prijatelj- čuvar tajni. A kada je ugledala u vrećici među slatkišima, narančama, kutijom flomastera i tkaninu sive boje na plave kockice,nije izdržala. Suze su se sjurile i sve brže klizile niz obraze dok se mama smješkala i grlila ju tepajući:“Djed Mraz se samo šalio. On te voli najviše od sve djece na svijetu“. Polako se hala praznila i Djed Mraz je krenuo kroz dugi tvornički hodnik vukući sporo umorne noge i ispražnjene saonice za sobom. U hodniku je Djed Mraz uzeo štap kako bi se oslonio na njega i održao ravnotežu. Bruna je primjetila da je to štap njezinoga tate koji je boluje od rijetke bolesti Multipla scleroze, a čiji su simptomi progresivno zavladali njegovim tijelom. Takav, sa štapom u ruci i teškim korcima, Djed Mraz je nevjerojatno sličio na Bruninog tatu kojega nikada nije interesirao ni dolazak maloga Isusa ni Djeda Mraza. I dok je vlažnih očiju ispraćala pogledom Djeda Mraza iz tvornice razmišljala je kako će se tata dovući kući bez štapa.
Vrativši se doma Bruna je raskopla svoj poklon i bila zadovoljna sadržajem. Štof je odmah predala mami te osjetila radost što mu se mama veselila kao i djeca svom poklonu. Flomasterima „Giotto“ koje je priželjkivala započela je svoju likovnu avanturu po bijelom trgovačkom papiru. Sporo je črčkala i na kraju shvatila da su flomići čarobni jer je uspjela napisati potpuno ispravno malo slovo „b“. Tata je promrznut stigao do stana kasno jer mu je dugo trebalo da se domogne kućnog praga zbog snažnih zapuha bure koji su ga ljuljali na cesti. Srećom pa je imao štap i oslanjao se na nj. Bruna je zaboravila pitati kada mu ga je Djed Mraz vratio. Nekako joj to više nije bilo ni važno. Tata je bacio pogled na slovo „b“ i konstatirao da je taj Djed Mraz baš odličan lik. Znači, tata je saznao što se desilo u tvorničkoj hali, pomislila je Bruna i nastavila pisati. Tuga i ljutnja su s vremenom iščeznule, ali je još cijelu sljedeću godinu znala u mislima prizivati sumnjivog Djeda Mraza.
I tko zna koliko bi dugo još Bruna živjela u toj dječjoj dilemi da joj tata, sljedeće zime, u drugome razredu, nije priznao kako je on odglumio lik Djeda Mraza. Nekako je bila sjetna zbog te surove spoznaje s kojom se morala oprostiti od dječjih fantazija, ali odmah joj je postalo kristalno jasno da je Djed Mraz nestvaran lik u kojega vjeruju tek mala djeca. No svejedno je očekivala njegov dar, obećavši tati da maloj djeci neće nikada otkriti tajnu o Djedu Mrazu.

Piše:Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije