Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Božićna priča za malu i veliku djecu
Objavljeno: 26.12.2025 u Objavljeno: 22:17
Dan kad je Djed Mraz otišao iz djetinjstva
Godina 1967. Bližio se trenutak dolaska Djeda Mraza u tatinu tvornicu „Napredak“. Bruna je postala pionir i ponosno se pripremala danima za solistički nastup pred njim. Na pozornici se osjećala najbolje. Sjedenje u razredu i nastava su je sputavali. Nije voljela učiti i vježbati, pa do prvog školskog polugodišta nije naučila ispravno napisati malo pisano slovo „b“. Bila je odlikašica, brzo sve shvaćala, učila napamet, ali pisanje joj je predstavljalo teret. No danas nije razmišljala o svom škrabopisu, već kako će svojom izvedbom pjesmice „Zlatna lađa“ zadiviti Djeda Mraza. Kad joj je mama isplela pletenice, bila je tip-top spremna za veseli susret. Dok su brzog koraka grabile prema tvornici pitala se hoće li joj i ove godine Djed Mraz u šarenu vreću staviti komad štofa kao i svih prethodnih godina. Ljutila bi se na njega jer to nije željela, ali on bi joj uporno svake godine donosio s dalekog sjevera neki šareni štof i naravno, slatkiše kao da je to dar za Bruninu mamu koja je bila krojačica. Onda bi joj mama sašila novu haljinicu, a Bruni se nipošto mamine kreacije nisu sviđale. I uslijedile bi suze, i na kraju mamina pobjeda.
Tvornička hala bila je puna djece i odraslih. Dim iz cigareta miješao se s mirisom ljepenki za drvo i opojno se uvlačio u nosnice, a zrakom su palucali magličasti oblačići. Ubrzo se žamor stišao i voditelj u plavoj radničkoj kuti ispod velikog portreta druga Tita pozdravio je prisutne najavljujući dolazak najdražeg prijatelja djece Djeda Mraza. Dovlačio se Djedica usporeno vukući ogromne saonice pune šarenih darova. Drhtavim je glasom pozdravljao pa pričao o prevaljenom putu i dobroj djeci koju je putem posjetio da bi im uručio poklone. Zatim je sjeo i započela je priredba u kojoj su nastupala djeca na ponos roditelja. Netko mu je pjevao ili recitirao, a bilo je i onih koji su mu zaplesali. Bilo je i mališana koji su od silnog uzbuđenja zanijemili i spuštenog pogleda stajali pred Djedom Mrazom, a on, ni utješnim riječima ili tapšanjem po ramenu nije uspijevao odagnati njihov strah. Na kraju su ipak svi dobili poklon jer ih umorni Djedica nije imao namjeru vraćati na Sjeverni pol, pa bi djeca razdragano jurila natrag na svoje mjesto vireći u prepunu vreću.
Bruna je pažljivo sve pratila i nešto neobjašnjivo mučilo ju je kod tog Djeda Mraza. Podsjećao ju je na nekoga, ali nije mogla odgonetnuti na koga. Pokreti, boja glasa i govor tijela... negdje je već srela sličnu osobu, ali to je bilo nemoguće, jer samo je jedan Djed Mraz na svijetu. U tom je trenu uzviknuo njezino ime pa mu je sretna pohrlila u susret. Mislila je kako će ga obradovati i zablistati kad je on gladeći bradu progovorio: “Bruna, rastužila si me. Nisi se potrudila savladati lijepo pisanje i jedina još ne znaš pravilno napisati malo slovo b. Dobila si jedinicu iz pisanja i osramotila mamu i tatu. Poklon uzmi, ali dok ne ispraviš ocjenu ne želim da mi pjevaš ili recitiraš. Obećaj mi da ćeš se popraviti.“ Bruna je bila zbunjena i postiđena. Jedva je suspregnula suze dok se pokunjeno vraćala na svoje mjesto. Djed Mraz ju je iznevjerio. Bio je tužibaba, pred svima otkrio što se dogodilo, a mislila je kako je njezin vjerni prijatelj i čuvar tajni. Još kad je u vrećici među slatkišima, narančama, kutijom flomastera ugledala komad tkanine sive boje s plavim kockicama, nije zatomila plač. Suze su se sjurile, a mama se zadovoljno smješkala i grlila ju tepajući:“ Ma Djed Mraz se samo šalio. On te voli najviše od sve djece na svijetu“. Bruna je u tom trenutku mrzila Djeda Mraza.
Polako se hala praznila i Djedica je krenuo niz dugi tvornički hodnik vukući sporo umorne noge i ispražnjene saonice za sobom. Zatim je uzeo štap kako bi se oslonio na njega. Bruna je primijetila da je to štap njezinoga tate koji šepa jer boluje od rijetke bolesti i prislonio ga je kraj vrata svoga ureda. Takav, sa tim štapom u ruci i teškim koracima, Djed Mraz je nevjerojatno sličio na njenog tatu koji nije vjerovao u Djeda Mraza, ali nije time punio Bruni glavu. I dok je vlažnih očiju ispraćala pogledom Djeda Mraza bila je zabrinuta kako li će se tata iz svog ureda po vjetru dovući sada kući bez svog štapa. Odmah će odati tati da je Djed Mraz lopov.
Doma je Bruna raskopala svoj poklon i bila zadovoljna flomasterima „Giotto“ koje je dugo priželjkivala iz Trsta. Štofom manje, ali zato se mama razveselila poput onih mališana iz tvorničke hale. Flomasterima je Bruna odmah započela svoju likovnu avanturu. Sporo je črčkala po listu bijelog trgovačkog papira i na kraju shvatila da su flomići čarobni jer je uspjela napisati potpuno ispravno malo slovo „b“. Klicala je od sreće u sebi. Tata je malo kasnije stigao doma promrznut. Srećom, Djed Mraz mu je vratio štap, primijetila je Bruna, pa nije morala odati Djeda Mraza. Tata je u jednom trenu bacio pogled na slovo „b“ i konstatirao da je taj Djed Mraz baš neki odličan lik. Shvatila je da je saznao što se desilo u tvorničkoj hali i nastavila pisati. Ljutnja na Djeda Mraza je s vremenom iščeznula, ali bi često puta kroz godinu pomislila na koga ju je podsjećao.
I tko zna koliko bi dugo još Bruna živjela u toj dječjoj dilemi da joj tata sljedeće godine, dok je bila u drugom razredu, nije priznao da je on odglumio lani Djeda Mraza. Kazavši i to, da je sada već nadrasla dječje bajke. U prvom je trenu Bruna bila ljuta zbog prevare, i nemilog događaja koji joj je priredio tada. A onda se bijes razlio u sjetu zbog ogoljele istine. Unatoč tomu Bruna se i nekoliko naredih godina nije htjela oprostiti od dječjih fantazija, i čekala bi Djeda Mrazov dar jer Božićna čarolija je vrijeme u kojem snovi postaju java.
Piše: Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
