Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Božićna priča: Odlazak Djeda Mraza iz djetinjstva
Objavljeno: 18.12.2023 u Objavljeno: 10:30
Priča za velike i male
Godina 1967. Bližio se trenutak dolaska Djeda Mraza u tatinu tvornicu „Napredak“. Bruna je postala pionir i ponosno se pripremala danima za solistički nastup pred njim. Na pozornici se osjećala najbolje. Klupa i sjedenje u razredu su je sputavali. Nije imala strpljenja učiti i vježbati, pa nije ni naučila do prvog školskog polugodišta pravilno ispisivati malo pisano slovo „b“. Onaj zavijutak na kraju, teško bi izvlačila srcem olovke. Nije se morala previše truditi za petice, ali pisanje joj je predstavljalo pravu katastrofu. No sada nije mislila na slovo „b“, već kako će svojom izvedbom pjesmice „Zlatna lađa“ Vladimira Nazora impresionirati Djeda Mraza. Od mame je zatražila za taj dan novu crvenu haljinicu s dva volana koju joj je poslao nono gastarbajter u Belgiji te je obula crvene čizmice iz Borova. Unatoč tomu što ih je malo prerasla i malčice su je tiskale odlučila je trpjeti bol zbog Djeda Mraza. Mama joj je isplela pletenice pa je bila spremna za veseli događaj. Brzog koraka grabila je s mamom prema tvornici, i pitala se hoće li joj i ove godine Djed Mraz u šarenu vreću staviti komad štofa kao i svih prethodnih godina. Ljutila se na njega jer nije željela nikakvu tkaninu, ali on ju uporno svake godine trpao u najlon vreću koju je vukao čak s dalekog sjevera Europe. Samo se Brunina mama radovala tom štofu jer je bila krojačica pa bi Bruni svake godine sašila novu haljinicu, naravno po svom ukusu, i još iz vrtića su svađale zbog maminih kreacija.
Tvornička hala za preradu drva bila je puna djece i odraslih. Dim iz cigareta miješao se s mirisom ljepenki i opojno se uvlačio u nosnice, a zrakom su palucali magličasti oblačići. Ubrzo se žamor stišao i voditelj u plavoj radničkoj kuti ispod velikog portreta druga Tita pozdravio je prisutne drugarice i drugove te malene pionire najavljujući dolazak bradatog starca u crvenoj kapi i odijelu. Polako, šepusajući, dovlačio se Djed Mraz vukući ogromne saonice pune prozirnih vrećica iz kojih su se nazirale šarene igračke i slatkiši. Drhtavim je glasom pozdravljao prisutne, pričao o prevaljenom putu i dobroj djeci svijeta koju je posjećivao da bi im uručio poklone. Umoran je starac sjeo i počela je priredba u kojoj su nastupala djeca ponosnih roditelja. Netko je pjevao ili recitirao, a bilo je i onih koji su zaplesali. Naravno, od silnog uzbuđenja neka bi djeca zanijemila i spuštenog pogleda stajala pred Djedom Mrazom koji ni utješnim riječima i tapšanjem po ramenu nije uspijevao odagnati njihov strah. Na kraju su ipak svi dobili poklon jer ih Djed Mraz nije imao namjeru vraćati na Sjeverni pol, a djeca bi širokog osmijeha razdragano jurila na svoje mjesto kukirajući u prepunu vreću.
Bruna je pažljivo sve pratila i nešto neobjašnjivo mučilo u je kod tog Djeda Mraza. Podsjećao ju je na nekoga, ali nije mogla odgonetnuti na koga. Pokreti, boja glasa i govor tijela... negdje je već srela sličnu osobu koja jako podsjeća na njega, ali znala je da je samo jedan Djed Mraz na svijetu. Kada je prozvao njezino ime zadovoljno mu je pohrlila u susret. Baš je zamišljala kako će zablistati kad starac gladeći bradu progovori: “Bruna, rastužila si me. Nisi se potrudila savladati pisanje malog slova „b“. Dobila si jedinicu i razočarala tatu, mamu i učiteljicu. Ti možeš postići više i zato, dok ne ispraviš ocjenu ne želim da mi pjevaš ili recitiraš, a poklon uzmi jer vjerujem da ćeš se popraviti. Obećaj mi.“ Bruna je bila zbunjena i postiđena. Jedva je suspregnula suze dok se pokunjeno vraćala na svoje mjesto. Djed Mraz ju je iznevjerio. Bio je tužibaba, a ne njezin vjerni prijatelj i čuvar tajni. A kada je ugledala u vrećici među slatkišima, narančama, kutijom flomastera i tkaninu sive boje s plavim kockicama, nije zatomila plač. Suze su se sjurile i sve brže jedna za drugom klizile niz obraze dok se mama smješkala i grlila ju tepajući:“ Ma Djed Mraz se samo šalio. On te voli najviše od sve djece na svijetu“.
Polako se hala praznila i Djed Mraz je krenuo kroz dugi tvornički hodnik vukući sporo umorne noge i ispražnjene saonice za sobom. U hodniku je uzeo štap kako bi se oslonio na njega i održao ravnotežu. Bruna je primijetila da je to štap njezinoga tate koji teško vuče noge, šepa jer boluje od rijetke bolesti. Takav, sa štapom u ruci i teškim koracima, Djed Mraz je nevjerojatno sličio na njenog tatu koji nikada nije pokazivao interes za Djeda Mraza i njegove darove Bruni. I dok je vlažnih očiju ispraćala pogledom Djeda Mraza iz tvornice razmišljala je zabrinuto kako li će se tata dovući sada kući bez svog štapa.
Vrativši se doma Bruna je raskopala svoj poklon i bila zadovoljna. Flomasteri, čak 36 komada „Giotto“ i štof koji je odmah predala mami, pa mu se ona razveselila poput dječice svojim darovima. Flomasterima koje je dugo priželjkivala, započela je svoju likovnu avanturu po bijelom trgovačkom papiru. Sporo je črčkala i na kraju shvatila da su flomići čarobni jer je uspjela napisati potpuno ispravno malo slovo „b“. Tata je je nešto kasnije promrznut stigao doma. Dugo mu je trebalo jer su ga snažni zapusi bure ljuljali na cesti, tako je rekao mami. Srećom, Djed Mraz mu je vratio štap, primijetila je Bruna. U svojoj crtačkoj odiseji zaboravila je pitati kada mu ga je dao natrag. Nekako joj to više nije bilo ni važno. Tata je bacio pogled na slovo „b“ i konstatirao da je taj Djed Mraz baš neki odličan lik. Znači, tata je saznao što se desilo u tvorničkoj hali, pomislila je Bruna i nastavila pisati. Ljutnja na Djeda Mraza je s vremenom iščeznula, ali je sve više razmišljala na koga ju je podsjećao.
I tko zna koliko bi dugo još Bruna živjela u toj dječjoj dilemi da joj tata sljedeće zime nije priznao kako je on odglumio u svojoj tvornici „Napredak“ lik Djeda Mraza. Rekao joj je da je sada već nadrasla dječje bajke. U prvom je trenu Bruna bila sjetna zbog te spoznaje, ali se još nekoliko godina nije htjela oprostiti od dječjih fantazija, i čekala je na njegov dar, jer Božićna čarolija je vrijeme u kojem snovi postaju java i djeci i odraslima.
Sanja Bosnić