Božićna priča: Odlazak Djeda Mraza iz dječjeg života

Izdvojeno :

Božićna priča: Odlazak Djeda Mraza iz djetinjstva

Objavljeno: 25.12.2022 u Objavljeno: 17:37

Brunina priča

Godina 1967. Bruna je znala da pred doček Nove godine, nakon dolaska malog Isusa na Božić, stiže i Djed Mraz u tatinu tvornicu „Napredak“. Radovala se dolasku maloga Isusa i anđelima koji bi ga polegli u jaslice, ali darovi koje bi ostavio pod bor uvijek su bili siromašniji od onih koje je Djed Mraz vukao u saonicama sa Sjevernog pola. Bila bi tu slikovnica ili knjiga te obavezno čokolada Seka, dok bi stariji brat Jakša dobio neku knjigu, uglavnom Karla Maya i čokoladu Braco. Osim toga, to malo sveto djetešce je bilo kipić i Bruna nije shvaćala kako nosi poklone ispod bora kada čitavo vrijeme leži nepomično u svojim jaslama. S njime se nije moglo ni razgovarati, nego ga moliti svaku večer prije spavanja za zdravlje, ljubav i mir u duši, kako ju je mama Mara podučila. Djed Mraz bi pak donosio punu vreću darova, bio je živahan i razgovorljiv, vedar i nasmijan te znatiželjan. Na svakom susretu s djecom svako bi dijete propitkivao o raznim zbivanjima tijekom godine, korio ga zbog nestašluka ili neposluha te davao savjete kako se ponašati u narednoj godini. Djeca bi mu, naravno, obećavala da će se kroz godinu popraviti. I Bruna također, kojoj bi najviše prigovarao što se ne javalja mami kada se udaljava iz dvorišta i traže je satima. Jednom ju je zgodom tražila i milicija te ju pronašla u starome gradu kod jedne mnogobrojne romske obitelji kako s njima sjedi na podu i zajedno s njihovom djecom jede iz velike činije.

Bližio se trenutak dolaska Djeda Mraza u tvornicu. Bruna se danima pripremala za svoj solistički nastup. Bila je učenica prvog razreda i postala je pionir. Njezin su recitatorski i glazbeni talent učitelji brzo prepoznali pa je bez straha nastupala na priredbama i akademiji za Dan Republike. Na pozornici se osjećala najbolje. Klupa i sjedenje u razredu su je gušili. Nije imala strpljenja učiti i vježbati, pa tako nije ni naučila do prvog školskog polugodišta pravilno ispisivati malo pisano slovo „b“. Onaj zavijutak na kraju, teško bi izvlačila srcem olovke. Srećom je bila prirodno nadarena, hvalila ju je učiteljica Ankica, i nije se morala previše truditi za petice, ali pisanje joj je predstavljalo pravu katastrofu. No sada nije mislila na slovo „b“, već kako će svojom izvedbeom pjesmice „Zlatna lađa“ Vladimira Nazora impresionirati Djeda Mraza. Od mame je zatražila za taj dan novu crvenu haljinicu s dva volana koju joj je poslao nono s privremenog rada u Belgiji te je obula crvene, Borovo čizmice. Unatoč tomu što ih je malo prerasla i malo su je tiskale odlučila je to istrpjeti zbog Djeda Mraza. I na kraju je mama Bruni isplela pletenice pa je bila spremna za veseli događaj. Dok je s mamom brzog koraka grabila prema tvornici, razmišljala je hoće li joj i ove godine Djed Mraz u šareni paket staviti komad štofa kao i svih prethodnih godina. Zamjerala mu je to jer nikada nije željela nikakvu tkaninu, ali on ju je uporno umetao u veliku najlon vreću koju je vukao čak sa dalekog sjevera Europe. Samo bi se Brunina mama radovala tom poklonu jer je bila krojačica pa bi iz štofa Bruni iskrojila svake godine novu haljinicu. Uglavnom, onakvu kakva bi se mami sviđala, radi čega se „modno osviještena“ Bruna još od vrtića nije slagala s maminim kreacijiama. Bruna se svake godine pitala pa kako to da Djed Mraz zna da je samo njezina mama švelja, odnosno „šalturica Mare“, kako bi za sebe znala kazati njezina mama u dalmatinskom dijalektu.

Tvornička hala za preradu drva bila je puna djece i odraslih. Dim iz cigareta miješao se s mirisom ljepenki i opojno se uvlačio u nosnice, a zrakom su palucali magličasti oblačići. Ubrzo se žamor stišao i voditelj u plavoj radničkoj kuti ispod velikog portreta druga Tita pozdravio je prisutne drugarice i drugove te malene pionire najavljujući dolazak bradatog starca u crvenoj kapi i odijelu. Polako, šepusajući, dovlačio se Djed Mraz vukući ogromne saonice pune prozirnih vrećica iz kojih su se nazirale šarene igračke i slatkiši. Drhtavim je glasom pozdravljao prisutne, pričao o prevaljenom putu i dobroj djeci svijeta koju je posjećivao da bi im uručio poklone. Onda je umoran starc sjeo i počela je priredba u kojoj su sudjelovala djeca ponosnih roditelja u publici. Netko je pjevao ili recitirao, a bilo je i onih koji su zaplesali. Naravno, od silnog uzbuđenja neka bi djeca zanijemila i spuštenog pogleda stajala pred Djedom Mrazom koji ni utješnim riječima i tapšanjem po ramenu nije uspjevao odagnati njihov strah. Na kraju su ipak svi dobili poklon jer ih Djed Mraz nije imao namjeru vraćati na Sjeverni pol, a djeca bi širokog osmijeha i začudnih pogleda razdragano jurila na svoje mjesto pogledavajući u prepunu vreću.

Bruna je skoncentrirano sve pratila pri čemu ju je nešto neobjašnjivo mučilo kod tog Djeda Mraza. Podsjećao ju je na nekoga, ali nije mogla odgonetnuti na koga. Pokreti, boja glasa i govor tijela... negdje je već srela sličnu osobu, ili nekoga tko jako podsjeća na Djeda Mraza, ali činilo se nemogućim jer samo je jedan Djed Mraz na svijetu, znala je to Bruna. Kada je dobri starac uzviknuo njezino ime spremno i zadovoljno mu je pohrlila u susret. Baš je zamišljala kako će zablistati kada je starac gladeći bradu progovorio:“Bruna, rastužila si me. Nisi se potrudila savladati pisanje malog slova „b“. Dobila si jedinicu i razočarala tatu, mamu i učiteljicu. Ti si pametna djevojčica i puno više možeš postići što i očekuju svi od tebe. Zato, dok ne ispraviš ocjenu ne želim da mi pjevaš ili recitiraš, a poklon uzmi jer vjerujem da ćeš se popraviti. Obećaj mi.“ Bruna je bila zbunjena i postiđena. Jedva je suspregnula suze dok se pokunjeno vraćala na svoje mjesto. Djed Mraz ju je iznevjerio. Postao je izdajica, a ne njezin najbolji prijatelj- čuvar tajni. A kada je ugledala u vrećici među slatkišima, narančama, kutijom flomastera i tkaninu sive boje s plavim kockicama po sebi, nije zatomila plač. Suze su se sjurile i sve brže jedna za drugom klizile niz obraze dok se mama smješkala i grlila ju tepajući:“ Ma Djed Mraz se samo šalio. On te voli najviše od sve djece na svijetu“.

Polako se hala praznila i Djed Mraz je krenuo kroz dugi tvornički hodnik vukući sporo umorne noge i ispražnjene saonice za sobom. U hodniku je Djed Mraz uzeo štap kako bi se oslonio na njega i održao ravnotežu. Bruna je primjetila da je to štap njezinoga tate koji je boluje od rijetke bolesti, kasnije je saznala da se zove čudno, Multipla scleroza, a čiji su simptomi progresivno zavladali njegovim tijelom. Takav, sa štapom u ruci i teškim korcima, Djed Mraz je nevjerojatno sličio na Bruninog tatu koji inače nikada nije pokazivao interes ni za rođenje maloga Isusa, a kamoli Djeda Mraza. I dok je vlažnih očiju ispraćala pogledom Djeda Mraza iz tvornice razmišljala je zabrinuto kako li će se njen tata dovući sada kući bez svog štapa.

Vrativši se doma Bruna je raskopla svoj poklon i bila zadovoljna sadržajem. Flomasteri, 36 komada i štof kojega je odmah predala mami te osjetila radost što mu se mama veselila poput dječice svojim poklonima. Flomasterima „Giotto“, koje je dugo priželjkivala, započela je svoju likovnu avanturu po bijelom trgovačkom papiru. Sporo je črčkala i na kraju shvatila da su flomići čarobni jer je uspjela napisati potpuno ispravno malo slovo „b“. Tata je promrznut stigao do stana kasno jer mu je dugo trebalo da se domogne kućnog praga zbog snažnih zapuha bure koji su ga ljuljali na cesti, tako je rekao ukućanima. Srećom pa je imao štap i oslanjao se na nj, primijetila je Bruna. U svojoj crtačkoj odiseji zaboravila je pitati kada mu ga je Djed Mraz vratio. Nekako joj to više nije bilo ni važno. Tata je bacio pogled na slovo „b“ i konstatirao da je taj Djed Mraz baš odličan lik. Znači, tata je saznao što se desilo u tvorničkoj hali, da joj je Djed Mraz darovao flomiće, prostrujalo je Bruni kroz glavu i nastavila pisati. Tuga i ljutnja su s vremenom iščeznule, ali bi još cijelu sljedeću godinu ponekad znala u mislima prizivati sumnjivog Djeda Mraza, nečijeg dvojnika.

I tko zna koliko bi dugo još Bruna živjela u toj dječjoj dilemi da joj tata, sljedeće zime, u drugome razredu, nije priznao kako je on odglumio u svojoj tvornici „Napredak“ lik Djeda Mraza. Otvoreno joj pojasnio kako je već prevelika za te dječje bajke. Bila je u prvom trenu nekako osupnuta i sjetna zbog te surove spoznaje s kojom se morala oprostiti od dječjih fantazija, ali odmah joj je postalo kristalno jasno da je Djed Mraz nestvaran lik u kojega vjeruju tek mala djeca. Pa ipak je još koju godinicu očekivala njegov dar, ne razmišljajući o zbilji novogodišnje čarolije, u kojoj snovi postaju java, obećavši tati da mlađoj djeci neće nikada otkriti tajnu o Djedu Mrazu.

Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije