Božićna priča: Gdje je pas Felice proveo svoj najljepši Božić u životu?

Izdvojeno :

Objavljeno: 26.12.2023 u Objavljeno: 20:26

Priča je inspirirana razgovorom s Nikolom Lovrićem iz Umaga, čovjekom koji najveći dio svog života daruje i provodi nesebično u spašavanju i udomljavanju zlostavljanih, napuštenih, i pasa lutalica. Kako u Umagu, tako u Slavoniji i Bosni, odnosno, gdje god da putem naiđe ili sazna za nekog ugroženog psa, mačku, kao i ostale životinje.

Nikola svake nedjelje odlazi volontirati u udrugu za zaštitu životinja Snoopy (Pula), a koliko je do sada uspio spasiti malih četveronožnih nevoljnika, naših prijatelja, više ni ne pamti broja. Priča o psu Feliceu, je dokumentarno – fiktivna priča. Posvećena je svim psima koji su doživjeli sličnu sudbinu. Posvećena je psećim tužnim očima iza kojih čovjek ne prepoznaje vapaj za pružanjem pomoći i potrebu da pusti psa u svoj život, kako bi razvio prijateljski odnos s njim, a za uzvrat bi dobio ogromnu dozu ljubavi koja može čovjeku popraviti i uljepšati svaki novi dan.

Ispovijest jednog tužnog psa

Ime mi je Felice. Međutim, nisu me tako nazvali kao štenca. Ustvari, zvali su me svakojako. I posprdnim imenima, ali najčešće bi me dozivali Cuko, na što sam se i odazivao. Tek kad sam malčice stasao shvatio sam da to ustvari znači PAS. Pas od milja. Ja jesam inače pas, i stoga nije bila neka fora nositi osobno ime- PAS. Ali pustimo to sada, bilo pa prošlo. Odazivao sam se ja na sva bezobrazna imena, glupe i uvredljive nadimke, i mahao bi repom, umiljavao se, dahtao, trčao zanosno, lajao zahvalno samo da ne ostanem gladan. Upucavao sam se ljudima jer sam najčešće gladovao i žeđao. Govorimo li o pasminama, onda sam ja spadao u radničku rasu pasa.

Odrastao sam sa šljakerima u nekoj rafineriji. U Slavoniji. Ne sjećam kako sam se stvorio u toj grdosiji od pogona, ali pseću kućicu i drugi dom nisam imao. Ta rafinerija, s meni odvratnim, nezdravim smradovima derivata bio je moj jedini dom. Spavao sam u nekom kutku hodnika, radničkoj garderobi, a ponekad i u grmlju, neraskrčenom žbunju obližnjeg radničkog kruga, ako bi mi zatvorili vrata tvornice ili me šutnuli nogom vani. Uz te radnike u plavim trlišima naučio sam jezik čovjeka. Hrvatski, konkretno. I brojene psovke na tom jeziku, ali tek kasnije sam saznao što su prostote. Najčešće su radnici psovali jedni drugima Boga ili majku, pričali gadarije za vrijeme marende koju su nosili u najlonskim vrećicama ili u lončićima od kuće. Žvakali su, podrigivali, prdili i cerekali se tko će jače ispaliti „vjetar“. Prokrijumčarili bi i poneko pivo, pa razvezali priče o nogometu, Modriću, ženama, seksu, ljubavnicama, kreditima, crkavicama od plaća, visokim cijenama…Planirali su odlaske u inozemstvo. I zaista ih je za mog boravka mnogo napustilo tvornicu, pa su ih nadomjestili šljakeri iz Bosne. Posprdno su pričali o gazdi tvornice, tajkunima, nekoj „debeloj svinji“ iz Vukovara koja je tvornicu kupila za jednu kunu, pa sada preprodaje naftne derivate i zemni plin za skupe pare Hrvatima. “Neka se *ebe on i Vlada koja to podržava” govorili su najčešće radnici, pa se kroz koji dan ne bi više pojavili na poslu. To im je valjda bio zadnji pozdrav tvornici, gazdi i Hrvatskoj. Otputovali su u Njemačku ili Irsku. Sve bih to pažljivo slušao i trpio glad, dok mi netko ne bi bacio koricu kruha, jer najčešće bi salamu ili meso oni pojeli. Proždirali su hranu kao moji daleki rođaci vukovi. Radili su teške fizičke poslove i morali su obilato jesti da im ne uzmanjka snage. “Što je Cuko, što nas tako tužno gledaš? Tebi je dobar i kruh, ionako ništa ne radiš povazdan, samo ležiš ili trčkaraš ukrug i prosiš”, korili bi me uz cerek. A ja sam skapavao od gladi, morao sam trčkarati za njima da mi mrvicu udijele. Radio bih ja, čuvao tvornicu od kradljivaca i poštara, donosio štap da mi ga bace, slušao komande, slušao otkucaje njihova srca, ali me nisu ništa podučili, ni uvježbali jer ja za njih nisam bio živi stvor nego neki četveronožni uljez, „vreća buha“ koju mogu u napadu srdžbe cipelariti ili mi se narugati. Pa onda vi meni recite da ste vi ljudi superiornija bića! Ja sam njih razumio sve što kazuju, pokrete, geste, mimiku, intonaciju i modulaciju glasa, a oni mene nisu ni zapažali kao živog stvora, a kamoli razumjeli što im očima i pokretima pokušavam reći. I kako mi oči sjaje u znak zahvalnosti kad me nahrane. A kamoli da su shvatili koliku im ljubav mogu uzvratiti za malo pažnje. Srećom da nisam progovorio ljudskim jezikom. Jer da pas govori mnogi bi ljudi izgubili najvjernijeg prijatelja. Što bi psi sve ljudima mogli prigovoriti. Da ne postoji čovjek mi životinje ne bismo znale što je zvijer.

felice, 8

I kako su me bili odbacili i totalno ignorirali, odustao sam od silne želje da se sprijateljim i pružim tim šljakerima bezuvjetnu ljubav, ono što im je toliko nedostajalo u svijetu odraslih ljudi, pa sam nastavio pognute glave i tužna pogleda prositi mrvicu kruha ili neku dobro oglodanu kost. A nije im smetala, niti malo tuge izazvala ni moja sve veća anoreksija. Mogli su mi kosti na rebrima prebrojiti koliko sam smršavio, već su me još i zadirkivali, nazivajući me Mršavko, Kosturko ili Koščoba. I bivao sam sve mršaviji, sve koščatiji, sve tužniji, sve očajniji, sve prazniji, sve jadniji Cuko.

Osloboditelj Nikola

felice, 6 A onda se jednoga dana dogodilo Božje čudo! Moj se život promijenio naglavačke. Izbacio na površinu dobrog čovjeka. Ne znam otkuda i kako se pojavio Nikola. Sjedi čovjek, stariji od mojih šljakera i na prvu sam pomislio da se radi o nekom direktoru kojega ovi moji mrze. No, kad je ušao u radnički krug nije zanemario moju prisutnost, naprotiv, prvo je obratio pažnju na mene. Bilo mi je to čudno. Nisam se ni usudio pogledati ga u oči. Onakav šugav i mršav nisam nikome mogao biti privlačan, ali je on umjesto odlaska u upravnu zgradu, krenuo prema meni. “Žućko, dođi ti meni. Pa kako si mi? Zašto si tako mršav, jesi li bolestan prijatelju?” pitao me tugaljivo i kad sam svrnuo pogled prema njemu zapazio sam mu suzu u oku koja se otkotrljala niz obraz. Odmah sam osjetio nešto duboko, neku nepoznatu nježnost prema tom čovjeku. Pogledavao je oko sebe i shvatio o čemu se radi. Da me tu izgladnjuju i maltretiraju. Do sada nisam ni u jednog radnika osjetio tu bliskost, prijateljski nastup, ali ipak sam bio malčice nepovjerljiv prema njemu. Činilo mi se gotovo nemoguće da se netko sažalio na mene. “Što li pak sad ovaj hoće, sigurno mi i on sprema neku spačku” pomislio sam i podvio rep, no nisam mu se uklonio s puta. Malo, pomalo mi se približio i nastavio mi tepati, ugodnom bojom glasa me zamjetno osvajao i onda me pomilovao, pa tako neko vrijeme nježno rukom prelazio po mojem mršavom trupu od glave do repa. O kako mi je to prijalo. Nikad takav dodir nisam osjetio. “Prijatelju jesi li ti meni gladan? Muče li te ovdje? Vidim, sve vidim… Ne brini riješit ćemo mi to.” šaputao mi je i plakao. Čovjek koji plače. I to zbog psa. A ja sam se zbunjen topio od nježnosti i dragosti. Nisam nikad doživio takav osjećaj povjerenja. Uzajamne ljubavi. Prijateljstvo, to bi možda bila prava riječ za tu pojavu. Kad bi nam se pogledi nakratko sreli odmah smo se razumjeli. Nevjerojatno! Pročitali smo se, kako se to na ljudskom jeziku veli. Pronašao sam prijatelja, to je ono za čime sam vapio cijeli svoj život.

Spasiteljica Spomenka

Nikola me uskoro izvukao iz radničkog kruga. Iznemoglog i pregladnjelog me odveo u „prihvatilište“ kod Spomenke, njezin dom gdje sam se preporodio. Ona je bila prva spasiteljica i mjesto pod suncem na kojem sam započeo novi život kao gospodin pas. Okupala me, obavila sve veterinarske preglede, dobio liječničku kuru vitamina i cjepiva, potpunu njegu. Raznovrsne hrane je bilo u izobilju, nisam se ni mogao najesti. Pazila je ona na količine. Da se ne prejedam, pa mi bude slabo. Svega je tu bilo s mjerom i pod kontrolom, samo ljubavi i pažnje je bilo napretek. A to je poželjno u odnosu čovjeka i psa. Nadoknađivala mi je sve do tada uskraćeno. S protokom vremena, srce mi je sve brže kucalo jer je moja ljubav bila uzvraćena, a i počeo sam se debljati kao mladi muž u braku. Slojevi mesa taložili su na kosti i mršavost je nestala. Živnuo sam i veselo lajao. Rep mi se stalno klatio lijevo desno od sreće. Pokazivao sam tu svoju zahvalnost i sreću, pa su mi nadjenuli ime Felice. Saznao sam da to u prijevodu s talijanskog znači – Srećko. O kako sam zalajao veselo u znak odobravanja! Poklopilo se s mojim novim životnim stanjem i statusom. Zbivalo se to u kasno ljeto 2022. godine.

felice, 1

Odlazak u Snoopy

U proljeće, 29. travnja 2023. Nikola je navratio u nas. Odmah sam ga prepoznao. Moj osloboditelj! Nije se mogao načuditi kakav sam preobražaj doživio. “Felice, prijatelju, pa zar si to ti?! Bucko.”, ponavljao je naglas i opet pustio suzu da sklizne niz obraz, ali ovaj put radosnicu. Dok sam mirno drjemuckao na kauču, čuo sam kako sa Spomenkom dogovara moje preseljenje. Uhvatila me panika. Tužno sam zacvilio, a njih dvoje me uglas počelo tješiti. “Felice, ne brini. Tražimo ti bolji i stalni dom. Ovdje je samo prihvatna stanica, dolaze novi nesretnici poput tebe o kojima Spomenka brine dok se ne oporave, a onda ih udomljujemo. Vidiš, nema tu prostornih uvjeta za sve. To ti je bio privremeni dom, a sada je vrijeme da ti nađemo obitelj, samo tvoju i zauvijek im ispuniš dom ljubavi, srećom i iskrenim prijateljstvom”, govorili su mi biranim riječima. Nije mi se dopala ta pomisao, ali imao sam povjerenja u svaku njihovu izgovorenu riječ, i tako se opet smjestio u Nikolin auto, pa smo krenuli za Istru. U Pulu, Udrugu za zaštitu životinja Snoopy ili bolje rečeno našem „Centru za socijalnu skrb pasa i mačaka“ iz kojega udomljavaju nas beskućnike, da ne kažem pogrdno, pse lutalice. Ajme, koliko sam tek u udruzi pasa nevoljnika susreo. Dok smo razmjenjivali priče iz života tj. naša tužna iskustva rekao bih da moj slučaj i nije bio toliko dramatičan naspram nekih od mojih novostečenih prijatelja. Bože, koliko zvjerstva može čovjek nanijeti bespomoćnim bićima! Međutim, sada okruženi dobrim ljudima, njihovom brigom i ljubavi, uspijevale su nam rane polako zacijeliti, no ostat će nam ti ožiljci zauvijek. Kao što se veli „ranjena djeca“ i mi ćemo zauvijek ostati „ranjeni psi“.

Najdraža nedjelja

felice, 4 Trčkarali smo u udruzi po zelenim proplancima igrali se lovice, uredno jeli. Bio nam je predivan istovremeno taj osjećaj slobode i sigurnosti koju su nam pružali volonteri udruge, ali meni je bio najljepši dan u tjednu nedjelja, kada nam je moj prijatelj Nikola dolazio u posjetu, pa se satima igrao sa mnom i mojim lajavim prijateljima. Puno smo vremena provodili zajedno i on me pripremao za skori odlazak u svoj pravi dom. U obitelj. Iako je mi je bilo odlično provoditi vrijeme s volonterima i čoporom mojih krznenih rođaka vjerovao sam u Nikoline izgovorene riječi. “ Felice, ti si lijek za dušu. Moraš svoju ljubav i prijateljstvo darovati dobrim ljudima kojima to nedostaje. Vaša je pseća uloga usrećivati ljude. Vi morate biti članovi obitelji. To je smisao vašeg postojanja i veze između čovjeka i psa” , tepao mi je Nikola. Sve sam mu vjerovao, ali sam žalio što ga više neću viđati tako često. Dopuštao sam mu da me grli snažno, da jedno drugog ispunimo energijom kao kisikom koja će nam zauvijek kolati u venama.

Putovanje u Njemačku

I uskoro je zaista stigao je taj dan. Javila se obitelj iz Njemačke, koja se zaljubila baš u mene. Zamislite, u mene, nekad tužnog jadnička, sada ljepotana za kojim se sve kujice okreću. Volonteri su mi pripremili dokumente i s drugim prijateljima odveli na daleki put. Nisam imao pojma gdje ta Njemačka, ali sada znam da je jako daleko. Teško da bih se znao sam vratiti natrag u Hrvatsku kad mi se ne bi tu sviđalo. Dok sam bio u Snoopyiju slušao sam sve najbolje o Nijemcima kao narodu, odgovornim gospodarima svojim psima i njihovoj nesebičnoj brizi za pse, ljubavi koju im pružaju, požrtvovnosti, uvažavanju naše vrste. Često su donosili hranu i donacije udruzi, a svaki udomljeni pas u Njemačkoj mogao je bezbrižno provesti ostatak svog života.

I zaista, kada sam 8. rujna ove godine stigao u Njemačku sve je bilo u mom novom domu podređeno meni. Krevetić, šarene dekice, razna odjeća, čiste zdjelice za hranu, igračke… Najbolja hrana koju sam ikad kušao. Prave delicije, ako me razumijete na što mislim. A tek koliko mi je ushićenja, sreće i maženja pruženo. To vam ne mogu ni opisati jer teško je zamisliti da se ti Nijemci koji se doimaju distanciranima i hladnima, ponašaju odjednom tako raznježeno kao da svu svoju ljubav čuvaju za pse. E, znaju oni tko su im najvjerniji prijatelji u životu! U početku sam bio postiđen silnom pažnjom, mislio sam da im ne mogu ni uzvratiti svu tu zahvalnost koju su mi pružili, ali od mene nisu tražili zapravo ništa. Bili su presretni što su mi spasili život, pružili krov nad glavom i dvorište za rastrčavanje kad god poželim. Evo, tako se meni prije Božića dogodilo još jednom čudo, zahvaljujući Nikoli, Spomenki i volonterima Snoopyija. Proveo sam svoj prvi Božić u Njemačkoj kao najsretniji pas na svijetu.

Iako još nisam savladao njemački jezik, razumijem kada mi kažu “volimo te” jer se u našim mozgovima stvara jedna neuronska veza koja povezuje čovjeka i psa, a stručnjaci vele da se slična veza uspostavlja između roditelja i malih beba. Tako da tu navalu sreće osjećamo uzajamno i nisu nam potrebne izgovorene riječi, bezobzira na jezik kojim ljudi govore. Mi psi razumijemo sve jezike kad nam se pruži iskrena ljubav koja s vremenom postaje ljubav bez granica. Netko je jednom rekao da onaj čovjek koji nije imao psa ne zna što je prava ljubav, a ja bih dodao da niti pas koji nije imao gospodara nije sebe ostvario kao psa.

felice, 5

Sve što želim za Božić je zahvaliti dobrim ljudima koji nas spašavaju iz nevolja, i poručiti vam da smo mi živa bića i razumijemo vas ljude mnogo više nego što neki prepotentni ljudi misle. Nadam se da će moje riječi pronaći ovih dana put do vaših srdaca i da će se još mnogo pasa zvati mojim imenom- Felice.

Sanja Bosnić