Borba za hrvatsku riječ u istarskim crkvama

Izdvojeno :

Objavljeno: 02.11.2026 u Objavljeno: 11:56

Putopis bogoslužja na hrvatskom jeziku

Prošli su blagdani Svih svetih i Dušni dan. U istarskim crkvama tih se dana, u skladu s dvojezičnošću koja je danas prisutna u pojedinim gradovima i općinama, služe mise na hrvatskom i talijanskom jeziku. Takvo nam je bogoslužje danas nešto sasvim uobičajeno i prirodno. No, nije uvijek bilo tako.

Prije nešto više od stotinu godina u Istri se vodila ozbiljna borba za pravo na bogoslužje na hrvatskom, odnosno staroslavenskom jeziku. Bila je to borba za očuvanje drevne glagoljaške tradicije, ali i za pravo vjernika da se u svojoj crkvi mole i slušaju bogoslužje na jeziku koji su naslijedili od svojih predaka.

Glagoljica i staroslavensko bogoslužje stoljećima su bili sastavni dio vjerskog i kulturnog života hrvatskog stanovništva Istre. Glagoljska se riječ nije čuvala samo u crkvama i misnim knjigama. Njome su pisani i različiti javni dokumenti, statuti i zapisi o razgraničenju posjeda. Bila je dio istarskoga povijesnog nasljeđa.

Međutim, krajem 19. stoljeća položaj hrvatskog jezika u istarskim crkvama postaje sve teži. Prvi izravni pritisci na staroslavensko bogoslužje pojačali su se 1887. godine, kada je izdano Pastirsko pismo biskupa Goričke metropolije o zabrani liturgijskih inovacija. Porečko-pulski biskup Ivan Krstitelj Flapp požurio je s njegovim objavljivanjem, a staroslavensko je bogoslužje tumačio kao liturgijsku novotariju. Novo, još ozbiljnije ograničenje donijelo je pismo Kongregacije za svete obrede od 5. kolovoza 1898. godine. Njime je pravo na staroslavensko bogoslužje ograničeno, a u pogledu pjevanja poslanice i evanđelja na hrvatskom jeziku uvedeno je pravilo da se ti tekstovi najprije moraju pročitati na latinskom. Flapp je tu odluku proveo u Porečko-pulskoj biskupiji 1901. godine, čime su ukinuti pjevani dijelovi bogoslužja na hrvatskom jeziku, poznati kao šćaveti.

Ernest Radetić u knjizi “Istarski zapisi” iz 1969.g., događaje promatra i u širem političkom kontekstu. Piše kako su talijanski iredentizam i talijanske aspiracije prema Istri, kao i njemačko prodiranje na Jadran potkraj 19. stoljeća, imali pomagače u neslavenskom crkvenom vrhu. Pritom posebno izdvaja porečkog biskupa Ivana Krstitelja Flappa i Franju Ksavera Nagla, biskupa Tršćansko-koparske biskupije sa sjedištem u Trstu, koja je obuhvaćala znatan dio središnje i sjeverne Istre. To je Radetićeva ocjena političke uloge tadašnjih crkvenih dostojanstvenika, a ona pokazuje koliko je pitanje jezika u crkvi bilo povezano s nacionalnim i političkim odnosima u Istri.

Nakon Flappova vremena spor se nastavio za biskupa Andrije Šterka, koji je 1896. preuzeo upravljanje Tršćansko-koparskom biskupijom. Šterk je imao razumijevanja za hrvatske i slovenske vjernike te nije žurio s provođenjem odluka o ukidanju staroslavenskoga bogoslužja. Nakon njegove smrti naslijedio ga je Franjo Ksaver Nagl, koji je 1902. postao biskup iste biskupije. Upravo za njegova biskupovanja sukob oko staroslavenskoga bogoslužja u Istri postao je osobito izražen.

Nagl je od svećenika tražio podatke o tome u kojim se crkvama služi staroslavensko bogoslužje, koliko dugo traje ta praksa i na temelju čijeg je dopuštenja uvedena. Istarsko svećenstvo odgovorilo je da slavensko bogoslužje u njihovim župama postoji od davnine, a u svojoj je obrani isticalo i tradiciju povezanu sa svetim Ćirilom i Metodom.

Božo Milanović u svojoj knjizi “Hrvatski narodni preporod u Istri 1883.-1947.” iz 1972.g. opisuje kako su predstavnici istarskih župa pokušavali spriječiti takav razvoj događaja. U srpnju 1903., prilikom Naglova dolaska u Pazin, uručena mu je spomenica s pedeset potpisa predstavnika župa Pazinskog, Pićanskog i Kršansko-ćepićkog dekanata. Njome su tražili ukidanje odluke iz 1898. i priznavanje dotadašnjega slavenskog bogoslužja. Ni posebna molba istarskih svećenika iz rujna 1904. nije donijela željeni rezultat.

Nagl je odluke Kongregacije za obrede objavljivao u službenom listu Tršćanske biskupije Curia Episcopalis. Njima je, među ostalim, bilo određeno da se poslanica i evanđelje mogu pjevati na hrvatskom jeziku, ali tek nakon što bi isti tekstovi bili pročitani na latinskom. Premda je takva odredba predstavljala određeno ublažavanje, hrvatski je jezik time bio potisnut na drugo mjesto, a dotadašnje pravo na staroslavensko bogoslužje dovedeno u pitanje.

Otpor nije ostao samo na molbama crkvenim vlastima. Dana 19. prosinca 1909. u Narodnom domu u Pazinu održana je velika skupština koju je sazvalo Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri. Prema Milanoviću, okupilo se oko 1200 ljudi, a dvorana nije mogla primiti sve nazočne. Skupštinu je otvorio Matko Mandić, a govorili su Matko Laginja, Dinko Trinajstić, Šime Kurelić i drugi predstavnici hrvatskog naroda. Među govornicima bili su i seljaci Petar Sironić iz Trviža i Frane Flego iz Buzeta. Skupština je gotovo jednoglasno prihvatila rezoluciju kojom se prosvjedovalo protiv potiskivanja hrvatskog jezika iz crkvenoga bogoslužja.

No, najpotresnija reakcija događala se u samim istarskim selima, među običnim vjernicima. Radetić navodi da je 8. prosinca 1909. župnik Josip Vodička u Vodicama na Ćićariji prvi uveo latinsko bogoslužje. Vjernici su odmah napustili crkvu, a svećenik je ostao sam. Sličnih je reakcija bilo i u drugim mjestima. Milanović posebno spominje Vodice, Slum, Brest, Ćepić i Brdo.

U Lanišću je svećenik započeo misu riječima „Gloria in excelsis Deo”, nakon čega je cijelo okupljeno stanovništvo napustilo crkvu. Potom su posebnom spomenicom poručili župniku da neće dolaziti na misu dok se ponovno ne uvede hrvatski jezik.

Radetić donosi još potresnije prizore. U Slumu su se vjernici, dok je svećenik sam služio misu u crkvi, okupili u gospodarskoj zgradi i zajedno molili žalosna otajstva krunice i litanije. Sličnih je reakcija bilo i u drugim mjestima na Ćićariji i u središnjoj Istri. Prema njegovu prikazu, za vrijeme božićnih blagdana u nekim je župama izostalo redovito bogoslužje jer su vjernici odbijali prihvatiti misu na jeziku koji im je nametnut.

Upravo je to možda najvažniji dio ove povijesne priče. Ti ljudi nisu napuštali vjeru, nisu odbacivali misu niti su prestali biti vjernici. Napuštali su crkvu jer nisu željeli prihvatiti da se iz njihova bogoslužja ukloni jezik koji je stoljećima bio dio njihova vjerskog života. Kada im je uskraćena mogućnost da se mole na dotadašnji način u crkvi, okupljali su se drugdje i nastavljali moliti zajedno.

Istarski svećenici također su bili u teškom položaju. Mnogi su se i dalje držali ranijih običaja kako ne bi sablaznili svoje župljane, izlažući se pritom opasnosti da budu suspendirani, odnosno da im biskup zabrani obavljanje svećeničke službe. Godine 1910. hrvatski su stručnjaci u Istri sastavili i tiskali u Puli posebnu spomenicu papi Piju X., potkrijepljenu povijesnim i znanstvenim podacima o glagoljici i njezinoj prisutnosti u Istri. Ni taj pokušaj nije donio željenu promjenu.

Nagl je poslije, početkom 1910.g. napustio Tršćansko-koparsku biskupiju i preuzeo nadbiskupsku službu u Beču. Njegov nasljednik Slovenac Andrija Karlin nije nastavio istim putem. Prema Radetićevu prikazu, iz Rima je stigla uputa „Quieta non movere” – ne dirati ono što miruje. Tako je staro stanje u istarskim crkvama uglavnom ostalo do Prvoga svjetskog rata i talijanske okupacije.

Tek 1952. godine, nakon Drugoga svjetskog rata, na molbu biskupa Dragutina Nežića, apostolskog administratora u Pazinu, papa Pio XII. dopustio je uporabu glagoljice u pjevanim misama u svim župama Porečko-pulske biskupije i Pazinske administrature. Bio je to važan korak u očuvanju i obnovi glagoljaške tradicije.

Danas, kada u istarskim crkvama možemo slušati bogoslužje na hrvatskom i talijanskom jeziku, možda se nedovoljno prisjećamo koliko je truda, ustrajnosti i odricanja bilo potrebno da bi se sačuvalo pravo na vlastitu riječ u crkvi.

Povijest istarskih vjernika s početka 20. stoljeća podsjeća nas da je jezik bogoslužja mnogo više od sredstva sporazumijevanja. On je dio obiteljske i narodne baštine, poveznica s precima i način na koji zajednica izražava svoju vjeru. Zato je borba za hrvatsku riječ u istarskim crkvama bila i borba za očuvanje vlastitoga identiteta.

A možda je upravo vrijeme Svih svetih, Dušnog dana i približavanja Božića pravi trenutak da se te borbe ponovno prisjetimo.

Priredio: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije