Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Blic razmišljanja na ATP-u: „What a wonderful world.“
Objavljeno: 31.07.2023 u Objavljeno: 21:39
In vino veritas, sve manje nas ima
Još je jedan ATP tour iza nas. Ugasila se svjetla stadiona u Stella Marisu. I već sljedećeg dana sve je utihnulo, kao da se mrka noć spustila usred bijela dana nad grad. I ovaj se prizor svake godine po zatvaranju turnira ponavlja. Nevidljivi oblak sjete kojemu meteorolozi još nisu nadjenuli ime nadvije se nad Umagom. Zastre ozračje osjećajem praznine. Htjeli mi ili ne priznati, to se događa zbog naglog praska balona euforije, koji raste i raste svakim novim danom turnira. I onda odjednom, bum! Spektakularni vatromet, pa gašenje reflektora na stadionu i kraj još jedne globalno - svjetske priče, sa svim osobinama istarske autentičnosti .
ATP za nas Umažane predstavlja znatno više od sportsko –zabavnog doživljaja, jednog od rijetko uspješno i privlačno ukomponiranih u jedinstvenu sagu, višegodišnje ljetno ponavljanje jednog događaja. To je kultno mjesto okupljanja Umažana, na tenis mečevima, pa zatim na čašici razgovora uz zalogajčiće iz Taste Istria zone i zdravicu s kapljicom vina čuvenih istarskih vinara. U tim danima ATP zona postaje i neformalna modna pista za defiliranje u idealnom outfit izdanju i poskakivanje u ritmu glazbe slavnih estradnih zvijezda međunarodne scene. Izvrstan fancy ljetni šušur, pod zvjezdanom kapom, a rekli bi mnogi i šminkeraj. Ali nije to onaj uštogljeni, namješteni ,celebrity šminkeraj za odabrane, od kojih mnogi zaziru, to je naše malo, živahno “mondeno” mjesto rado posjećeno od svih Umažana, mjesto susreta i druženja, kocka šećera i relaxa u vrijeme kad smo svi okupirani, direktno ili indirektno nekim poslovima u turizmu. Svatko na svoj način, jer Umag je turistička meka, čemu su zaslužni svi njegovi građani, ne samo izravni turistički djelatnici.
Bilo je tako frekventno i sinoć na meet pointu ATP-a, finalnoj večeri turnira, meču između finaliste Popyrina i Wawrinke. Sjatilo se more preplanulih ljudi u Stella Maris, nasmijanih i dobro raspoloženih, ruku ispruženih za rukovanje ili zagrljaj. “Dugo se nismo vidjeli.”, “Baš mi je drago što smo se vidimo”… I tako se zapravo obraduješ poznatim licima oko ATP stadiona, posebice onima koje vidiš samo tu, jedanput godišnje. Ali u trenu, iznenada osvijestim misao da nekih poznanika i prijatelja nema, onih koje sam tu gotovo pod obavezno znala sresti i shvatim da ih ga nikada više neću vidjeti. Nigdje na ovom planetu. Nabrajam u sebi imena tih dragih ljudi za koje mi se činilo pred koju godinu da je sav ovaj sportsko-zabavni spektakl nezamisliv, i susretali smo se tu još od samog početka umaškog festivala tenisa, devedesetih godina prošloga stoljeća…Uf, što ih je puno umrlo, pomislim u sebi i naiskap gucnem kapljicu svog omiljenog rosea Fiore (sori, ovo nije reklama nego gušti su gušti…) da mi klizne zastali grop niz ždrijelo. C est la vie.
Živjeli vi nama tamo na mliječnoj stazi pridruženi jednoj od 200 milijardi zvijezda. Dižem čašu svima kojih sam se sjetila u tom trenu.
A oko mene se motaju neki novi klinci, mlade face, svježe poput naših kad je ova priča o najljepšem ATP turniru na svijetu počela, 1989… Kuma mi veli da je dovela unuka i njegovu djevojku na ATP pa sada dežura dok se ne naplešu. Ustvari, to je zakon prirode. Normalna smjena generacija, i nas „pionira“ biti će tu iz godine u godine sve manje, a zamijenit će nas neka nova lica. Što samo znači da će ATP nastaviti živjeti, i biti jednako popularan, velika kuća u kojoj kuca jedno srce i poslije nas. Ostat će zapisan kao legendarani događaj s kojim će u Umagu rasti, ponositi se i starjeti još brojne generacije.
U tom strujanju svijesti, naleti mi Goran Griff, naša sjajna zvijezda finalne večeri turnira. Kao što postoji hrvatska himna, tako postoji i umaška himna zatvaranja ATP-a, Goranova izvedba “ What a Wonderful World". U istom času mi pada na pamet kako su u riječi te pjesme stale ove moje nepozvane misli o prolaznosti. In vino veritas. Evo kako ispijajući čašu vina i kružeći pogledom oko sebe možemo spaziti da nam godine bježe i život hipu mine. I stoga treba znati uživati u svakom njegovom trenu. Pa i našem ATP-u. Gdje je predivno nekome reći : „Lijepo je vidjeti te opet…“
...And I think to myself
What a wonderful world
Yes, I think to myself
What a wonderful world
Ooh, yes, thank's to ATP!...
I and hope the next year!
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
