BLAGO PREPUŠTENO ZUBU VREMENA

Izdvojeno :

Objavljeno: 06.10.2021 u Objavljeno: 20:05

BLAGO PREPUŠTENO ZUBU VREMENA

Na području Bujštine evidentirane su trideset i četiri stancije. Najpoznatije su stancije Rosso, Seget, Frančeskija, Fratrija, Kovri, Rosselo, Jurcanija i Silić, a najljepša je Stancija Grande ili Velika Stancija.

Stancije su nastale na tlu Istre, pa tako i na području Bujštine, kao arhitektonski sklop domova plemića i veleposjednika te pratećih stambenih i gospodarskih objekata. Odraz su svog vremena u kojem se uvodio novi zamah gospodarenja u agrokulturi, a istovremeno i odraz prošlih vremena. Svi takvi oblici gospodarenja nisu u potpunosti ukinuli stare društveno-feudalne odnose. Na posjedima latifundista prevladavali su i nadalje kolonatski odnosi. Posjed je uz zgrade veleposjednika i gospodarske objekte posjedovao i stambene objekte koji su u pravilu bili uzdužno poredani poput današnjeg parkirnog prostora, smješteni jedan uz drugog u istoj zgradi.

Ove su objekte naseljavali koloni, koji su imali poseban status, jer nisu poput kmetova posjedovali zemlju već su je samo obrađivali u korist gospodara. Bilo im je zabranjeno prodavati višak proizvoda. Većinom nisu smjeli niti napuštati zemlju latifundiste te su se stjecajem tih okolnosti međusobno ženili i udavali. Kolonatski odnos poznat je iz prijelaza robovlasničkog sustava u prve oblike feudalizma. Kolon nije raspolagao vlastitom zemljom već ju je samo obrađivao. Pri prodaji posjeda kolon je gubio pravo na obrađivanje, ako ga novi vlasnik nije htio zadržati. Ovi su odnosi zadržani na jugu Europe o do XX st. Mussolini je kolonatski odnos ukinuo dolaskom na vlast na jugu Italije, a u Istri se ovaj odnos zadržao sve do 1945. godine kada je ukinut nacionalizacijom i agrarnom reformom.

Glavni objekt stancije svojom postavom i sadržajem posebno naglašava stan gospodara. Neke su ograđene kamenim zidom i imaju poneku kutnu kulu, a neke su pak otvorene djelomice ili u potpunosti. Takvih stancija je na području Bujštine evidentirano trideset i četiri. To su među ostalim stancije: Rosso, Seget, Frančeskija, Fratrija, Kovri, Rosselo, Jurcanija i Silić, a najpoznatija je je Stancija Grande ili Velika Stancija. Većina ih je sagrađena u doba kad su latifundije kao vrsta veleposjeda određivale društveni odnos te dominantnu prostornu organizaciju posjeda kao i poljoprivrednu proizvodnju u Istri tog vremena, a posebno u njenom sjeverozapadnom dijelu. Propadanjem društvenih odnosa, stancije gube svoju prvobitnu funkciju. Većinom postaju stambenim objektima mnogih obitelji koje pak svaka na svoj način adaptiraju te prostore u stanove. Nekada je područje Savudrije obilovalo mnogobrojnim stancijama i prekrasnim vilama. Većina vlasnika ovih objekata živjeli su u Trstu, Kopru, Piranu, Portorožu. Neki su ove stancije koristili privremeno te su obvezno imali pazikuću a agrar su obrađivali koloni. Rjeđe su vlasnici stancija stanovali u ovakvim objektima čitave godine a jedan od njih bio je i vlasnik svakako jedne od najljepših stancija – vila na ovim istarskim prostorima (Vlasnik Stancije Grande)

Stancija Grande ili Velika Stancija jedna je od najljepših u Istri. Smještena je na najsjevernijem zapadnom dijelu Poluotoka neposredno uz Savudriju. Glavna joj je orijentacija sjever-jug, a građevinski kompleks izgrađen na visinskoj koti od 33 metra. Sa sjeverne strane objekta teren je u padu prema morskoj obali. S tri strane se otvara pogled na oranice crvene zemlje i površine bogate zelenikom. Pristup s ceste je s južne strane, a nedaleko je postojao pristup i do uskotračne pruge Parenzane iliti vinske pruge Poreč – Trst.

Cjelina kompozicije stancije formirana je u obliku slova U . U sredini je organiziran glavni objekt dok su unaokolo gospodarske i stambene zgrade. One su građene u baroknom, a nadodani vidikovac u neogotičkom slogu. Dvorište ispred objekta bilo je velikim djelom uređeno kao park. Sklad narušava pak naknadno izgrađena vojna promatračnica, koja je nadograđena na vrhu vidikovca. Danas zbog nebrige i neodržavanja, gospodarski objekti – kao ustalom i sama zgrada – propadaju. Urušavaju se krovišta i kameni zidovi, a materijal kao i ukrasni i vrijedni arhitektonski detalji nekontrolirano se odnose na sve strane. Ova stancija je početkom 19 stoljeća pripadala obitelji Fabris, grofovima Begliana u Furlaniji. Krajem 19. stoljeća Stancija (zgrada i okolna polja) prodana je obitelji Cesare. Zemljište veličine 80. ha bilo je opasano visokim zidom. Ovaj objekt doživio je pravu renesansu pod vlasništvom obitelji Cesare. Ovo je postala najljepša stancija-vila u ovom djelu Istre. Zgrada je uređena početkom 20. stoljeća sagrađen toranj sa cisternom, odvojenim od zgrade, a balkonu utisnut neogotički trag. Uz zgradu prostirao se uređen prekrasan park, vrt sa vrtnim paviljonom od željeza sa krletkama egzotičkih ptica bazenom i stilski izvedenim vrtnim kućicama. Bila je to barokno - klasicistička ladanjska palača, u kojoj je bio vidljiv spoj vlastelinske kuće za odmor izvan grada sa uzorno organiziranim poljoprivrednim dobrom. Najljepši prilaz vili bio je iz savudrijske luke. Prolazeći tim putem putnik namjernik imao je osjećaj da prolazi kroz tunel od velikih lovorovih grana. Uz prilazni put nalazila su se teniska igrališta, sa zdencem vode koja su služila za polijevanje istih. Samo obitelj bila je vrlo napredna. Posjedovala je vodu u kući zahvaljujući slobodnom istjecanju vode iz vodotornja te vlastiti električni agregat, davno prije nego je Savudrija dobila električnu struju. Poslije Drugog svjetskog rata Stancija je nacionalizirana a pedesetih godina prošlog stoljeća Emilija Cesare odlazi kao optant sa obitelji u Italiju. I otada polako ali sigurno Stancija propada. Danas su svi vitalni dijelovi zgrade ugroženi, međustropne konstrukcije u propadanju, dvorište zapušteno.

Mala zainteresiranost sredine za zaštitu kulturnog blaga došla je do izražaja tek kada je teren uz samu stanciju bio dan na eksploataciju kao sirovinska baza lapora za potrebe Tvornice cementa u Umagu. Izgrađene i nedovršene vikend kućice sa sjeverne strane sada pak služe za tzv. konjički turizam. Posljednji je trenutak da se pod stručnim nadzorom i prema gospodarskim mogućnostima sačuva reprezentativni značaj ovog blaga kao i njihov okoliš.

Većina nekadašnjih stancija na području Savudrije davno su zaboravile svoje vlasnike. Rijetke su u funkciji, Stanciju „Corona“ obitelj Busdaschin pretvorila je u farmu krava, dok u neposrednoj blizini stanciju „Cortinu“ obitelj Pausin koristi kao farmu, mesnicu i prodavaonicu vina. U Frančeskiji je nekada obitelj Toppo iz Kopra posjedovala Stanciju u čijem se djelu radio mali pogon za preradu pluta. Danas se tu nalazi pršutana PITIP-a, a na poljoprivrednom dobru zasađen je veliki maslinik. Vlasnici nekadašnjih stancija Sipar i Jurcanija bila je obitelj Borsatti. Agrar su obrađivali koloni od kojih je najpoznatija bila obitelj Paoletich. Nakon rata agrarnom reformom kuća sa agrarom pripala je obitelji Paoletich. pri izgradnji turističkog naselja Polinesija obitelj Paoletich izgradila je kuću u Romaniji, a tvrtka Istraturist mogla je zatvoriti ovaj cjelokupni kompleks. U tadašnjem planu bilo je nekadašnje poljoprivredne površine zasaditi šumom, urediti šetnicu, ali od te realizacije nije ostalo ništa. Danas objekt koristi djelatnik Istraturista.

Većina stancija je prepuštena zubu vremena s hipotekom nesređenih vlasničkih odnosa. Isto tako većina onih u kojima danas obitavaju stanari pak jedva čekaju nekakav zamjenski društveni stan, nisu u ništa boljem položaju. Krajnje je vrijeme da se osmisli program revitalizacije ovih objekata i širim prostorima županije, jer su stancije sastavni dio povijesti ovog podneblja.

tekst : Zlatan Varelija

na fotografiji Stancija Grande 1902. g

Ostale vijesti iz kategorije