Bijelo dugme svira u krošnjama Umaga: “Lipe cvatu…“

Izdvojeno :

Objavljeno: 02.07.2020 u Objavljeno: 09:43

Kratka šetnja gradom ispunjena mirisom lipa

Prvi dani ljeta teku u Umagu ljetno samo kalendarski. Nigdje uobičajene turističke vreve, žamora i stiješnjenih kupača na plaži. Samo neki začudan mir koji u dubini krije nemir. Izazvan bojaznošću u slutnji na nepokolebljivu koronu s istodobnom skrovitom nadom da ćemo se bezbrižno praćakati u moru i tek tamo preplanuli bacati na neki drugi val.

Lipanj se ne bi mogao bolje zvati

I dok mi se ovaj kovitlac strepnji i nade u vrtlogu misli i sitnih koraka nezaustavljivo vrti i vrti u glavi, zapahnuo me odjednom, i obgrlio cijelu, slatkasti miris lipa. Ne vidim stabala, ali miris me sustiže i prati svaki moj korak na putu od Nove obale do ulice Joakima Rakovca. Na ulicama ne susrećem puno ljudi, vlada neka svečana tišina pa osupnuta mirisom lagano hodam i pogledom tražim rascvjetale lipe. Nos me vodi k cilju sve bliže, a miris postaje sve snažniji. Lipanj je i zaista se ne bi mogao bolje zvati, iznenadno zaključujem prvi put nakon tako dugo, dugo godina nakon što u nosnicama osjećam sladunjav miris lipa, poput onoga iz mladosti i djetinjstva. Osvrćem se oko sebe, ali lipe još ne vidim, no taj opojni miris lebdi na treperavom povjetarcu kao kakav prozračni oblak satkan od najfinijeg parfema. I spazim tada da i stabala u parku Učilišta, pa i ona uz Dom zdravlja te zgradu Talijanske škole nisu nikad bila zelenija. Valjda se priroda u vrijeme koronakrize primirila i oporavila od negativnih energija ljudi kojom su zračili dok su prolazili pored njih uznemireni svakodnevnim stresovima. Zasigurno su stabala u ova dva, tri mjeseca predahnula te se osjetila sigurnijima i od urbanih drvosječa koji bjesomučno haraju gradom, pa nam sada listaju i blistaju punim sjajem, domislih se.

Bijelo dugme svira u krošnjama Umaga:“Lipe cvatu…“

I tako, gibajući se lakonoga, udivljena i nježno opijena slatkastim mirisom stižem do ulice Joakima Rakovca gdje caruje drvored raskošnih lipa. Aaaa, tu je ovaj slatki kutak raja na Zemlji koji proizvodi tiho oduševljenje u zraku ispunjeno lipanjskim mirisom! Uranjam pogled u duboku zelenu krošnju gdje lišće treperi u ritmu zelenih nota. Osluškujem glazbu iz dalekih sjećanja i savršeno razaznajem pjesmu:”…Lipe cvatu, sve je isto ko i lani…samo srce moje i tvoje u ljubavi više ne stoje…”, pjeva Bijelo dugme, dok nostalgično ulazim u auto i napuštam grad te kojekakve slike prošlosti koje lebde u mirisu lipa.
Taj predivan, nevidljivi, već ćuteći prizor ostaje iza mene kao nadomjestak danima koji su iza nas, ali spokojna sam u spoznaji što će se ovaj eliksir života iz zelenih lipa ponovno sutra nadviti i zaogrnuti moj grad.

Piše: Sanja Bosnić