Atila u narodnoj predaji Istre

Izdvojeno :

Objavljeno: 23.02.2022 u Objavljeno: 16:34

Atila u narodnoj predaji Istre

Istarske su predaje o Atili, vrlo komplicirane i još u većini neispitane. Iako su mnoge od njih u narodu poznate, podrijetlo i značaj istih i dandanas donose mnoge prijepore. Jedna od najčešćih, a svakako i najpoznatijih predaja o mitskom kralju Atili govori: :»Jedan kralj je ima tri hćeri. Prorok mu je reka: jena da će se pokurbovati, druga da će je zmija ujesti, a tretu da će ubiti konj. Kralj je saku sebi zapro. Ta jena, kad je doša štajon od grozja, je zamolila oca da njoj donese grojza. On joj ga je donija i kad je pošla zobati, zmija je bila unutra, ju je ujila, i je umrla. Druga je bila na barkunu, a militar je hodija po česti, je dela manovru, konj je riknuja i potkova njoj je zletila na glavu. Treta je zamolila oca neka njoj da makar jenoga maloga brečića za kumpaniju. I ona se je igrala z brekom i zanosila i rodila Atilu. On je bija porušija Istru i prija je zlaja, a pokle bi reka besedu. Su ga bili na Poreštini, jedan pastir ga je z palicun usdrija po glavi.».

Većinu tekstova o Atili, sakupio je Nikola Bonifačić Rožin. Neki od tih tekstova su bez književnog značaja, a drugi u sebi nose neočekivane ljepote, bliske modernom ukusu svojim iracionalnim i naivnim stilom. Takvu ljupku naivnost nalazimo u legendama o Atili gdje on postaje kralj Francuske a u drugoj kralj Grčke. Ovo je tipičan anakronizam narodne umjetnosti. Svi ovi ratovi i sva ova haračenja, što su se preko Istre srušila sve do današnjih dana, sakupila su se u ovom naivnom povijesno neznalačkom, a u isti mah i povijesno dubokom brkanju događaja i ličnosti. Mitski Atila naime nije tu više hunski poglavica, a nije zapravo ni francuski ni grčki, nego je simbol vjekovnih ratnih razaranja.

Ovdje se mora posebno progovoriti o talijanskom tumačenju predaja o Atili. U predajama o Atili u Istri, Giuseppea Vidossicha: «Leggende d'Atilla in Istria (Trieste 1919.god.), Vidossich postavlja tezu suprotno mišljenju svih starijih pisaca, kojom nastoji dokazati da Atiline čete uopće nisu prošle kroz Istru, jer im je Istra bila izvan puta a i neprivlačna svojim kraškim teritorijem. Mislim naprotiv, da su Huni, provaljujući 452. godine preko ljubljanske kotline u Italiju bile privučene bogatstvom istarskih gradova te ovi nisu bili pošteđeni hunskog haračenja. Na taj način, istarsko pripovijedanje o Atili, Vidossich je sveo na tezu da je to pričanje svedeno na slavensku otimačinu i divljačko razaranje, što se po piščevu mišljenju poslije, a najkasnije u 12.st. stopilo s pravim predajama o Atili. Da se tu radi o Slavenima koji su činili zločine i prave pokolje, i da nas pričanje o njima ispunjava užasom, vidi se iz citata: « in alcune tradizioni istriane, Attila e divenuto re degli Slavi e alla testa di questi saccheggia e devastata la regione (str. 1026). Ovu Vidossichevu tezu uskoro prihvaća Alma Brioni a kasnije i mnogi drugi talijanski znanstvenici. Prelazeći preko grubih antislavenskih stilizacija u Vidossichevu članku, moramo posebno naglasiti kako je nacionalna uskogrudnost dovela pisca kao i neke druge znanstvenike, pa i dandanas poneke od političara, da proizvoljno prekrajaju povijest, negiraju i prešućuju vjekovna pustošenja Istre koja su dolazila od Langobarda Venecije, Genove, njemačkih feudalaca i mnogih drugih, svodeći sve to na zajednički nazivnik «krvožedni slaveni». Ovdje ne treba poricati ratna pustošenja, što su ih poput ostalih plemena u velikoj seobi naroda vršili Slaveni dolazeći u Istru. Osim toga, budući da su Slaveni za razliku od drugih plemena, ostali i nastanili se u Istri, to je najmanje vjerojatno da su se predaje o Atili odnosile na njih.

Ovu tezu potkrepljuje M. Matičetov u svojoj raspravi, u kojoj donosi vrlo zanimljiv opis i fotografiju reljefa sa crkve u Božjem polju kod Vižinade. U svojoj raspravi predočuje glavu s pasjim ušima, isplaženim jezikom i ostalim znacima adekvatnim opisu Atile iz narodne predaje. Prema mišljenju F. Stellea, navedenog kod Matičetova, ova crkva i reljef potječu iz 5. ili 6. stoljeća. U tom značajnom podatku vidi Matičetov potvvrdu Vidossicheve teze, prema kojoj predaja o Atili nije došla u Istru u 16. st. nego mnogo ranije. Je li ovaj reljef prikazuju Atilu ili neko drugo mitsko biće, do današnjih dana je otvoreno pitanje. Ali on u svakom slučaju ukazuje na to, da su atributi koji se pripisuju Atilinom liku, stariji u Istri ne samo od 16. st. nego i od dolaska Slavena na ova područja i da su bili dobro poznati i živi baš u vrijeme hunskih provala u ove krajeve. U nekim drugim talijanskim tekstovima, osobito Babudarijevom ili još više u Brionovom tekstu o Atili, idu toliko daleko da ukazuju i na to da je «mrtvački ples» sa freske Vincenta iz Kastva u crkvi u Bermu sam po sebi nastao pod utjecajem priča i legenda o Atili, što u potpunosti ne odgovara istini.

Svi ti ratovi i sva ta haračenja, koja su se preko Istre rušila od Huna pa do naših dana, kondenzirala su se u ovom naivnom povijesno neznalačkom, a u isti mah, i ipak, u povijesno dubokom i mudrom brkanju događaja i ličnosti. Mitski Atila, u predajama nije tu više hunski poglavica nego simbol vjekovnih ratnih razaranja kojima je bilo izloženo istarsko stanovništvo.

Predaja o Atilinoj smrti, kao da je bazirana na stvarnim događajima. Evo što ona govori: «Kad je doša Atila su se užginjali i rušili, je ima glavu od breka, je ima sto dvadeset lita. Zvečer se je oženija s jednom divojkon od dvadeset lit, a on je ima sto dvadeset, a po noći je umra od veseline». Ova predaja ima i povijesnu osnovu; Atila je zaista umro 453. godine poslije pijanke na ležaju germanske zarobljenice Ildiko.

Tekst Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije