As ti miša ča je lipa naša peškarija!

Izdvojeno :

Objavljeno: 18.04.2022 u Objavljeno: 20:06

As ti miša ča je lipa naša peškarija!

Stariji svijet bez posla kao i penzioneri vole u mnogim primorskim mjestima navratiti do ribarnice. Na ribarnici se u tim mjestima može kupiti vrlo jeftini ručak. Malo srdjela blitve ili neke druge zelenjave i evo ručka. Poneki moji sugovornici i sumještani iako prošetaju do gradske tržnice rjeđe navraćaju na ribarnicu. Jer Umag nema klasične ribarnice već zimi dva a, ljeti tri prodajna mjesta gdje je moguće nabaviti sviježu ribu, ili prošetati na obalu i kako to narod kaže na „crno“ kupiti ribu direktno od ribara. Ljudi iz unutrašnjosti ne vole ribu jer im je to prelagana hrana, a i teško im je čistiti kosti. U vojsci bi se uvijek dobro najeo kad bi se pripremila riba za ručak. - puno ljudi je nije htjelo niti uzeti na tanjur. Bilo je „repete“ koliko si htio. Obično su to bile lokarde s krumpir salatom

O prepoznavanju sviježe ribe postoje razne legende. Istina je da se riba lako usmrdi i da je osjetljiva na temperature koje su u nas relativno visoke. Stoga se ulovljena riba odmah stavlja u led i ukoči se. A kad dulje stoji pogled joj se zamuti. Vonj sviježe ribe nije za svakoga, vonj usmrđene ribe nije ni za koga. Često se zna iz tih prodajnih mjesta i širiti neugodni mirisi. Kao da nas žele podsjetiti na neka davno zaboravljena vremena.

Ali je li baš tako?

Listajući anale i stare gradske statute pred više od pet stotina godina doznajemo da su postojali strogi uvjeti pri prodaji ribe, čak u nekim segmentima i mnogo napredniji nego danas. Već u Statutu Umaga (1535) regulirana su mnoga značajna pitanja o prodaji ribe. Evo što možemo iščitati iz Statuta: Riba se mora prodavati samo na zato određenom mjestu tj. ribarnicama. Svu ribu ribar mora iznijeti iz čamca i posložiti na zemlju, Tada je može prodavati. Dio ribe mogao je odnijeti doma ali samo prije nego što je je počeo prodavati. Riba se mogla prodavati samo u gradu na zato određenom mjestu. Za svaku prodanu ribu morao je dati određeni iznos „soldi“ novaca gradskoj komuni. Zabranom prodaje ribe izvan ribarnice sprečavala se preprodaja ribe i nabijanje cijena. Ovakvi propisi osobito su udarali na prekupce i preprodavače riba. Strogo su se utvrđivale cijene ribe. Cijene su se kontrolirale i najčešće se nisu mijenjale tokom godine. Tako Statut Umaga propisuje cijene za tri vrst riba :iglice, gire i gavune. Prema veličini ribe određivala se cijena a u doba korizme cijena ribe bila je također određena da ne bi došlo do nekontroliranog podizanja cijena. Kazne su bile oštre i iznosile su ili plaćanjem novčane kazne ili oduzimanje cjelokupnog ulova. O sanitarnim uvjetima prodaje ribe strogo se vodila kontrola. Manje je poznato da tragovi sanitarnih mjera vuku porijeklo iz romansko bizantske kulture i već u mletačkim propisima nalazimo na sanitarne inspekcije, koje su osobito bile zadužene na prodaji ribe. Tako statut grada govori da se riba ne smije prodavati sjedećke već samo stojećke. Ne smije se prodavati usmrđena ili pokvarena riba. Kaznu od 20 soldi uz bačenu ribu u more platiti će svaki onaj tko prodaje pokvarenu ili usmrdjelu ribu. Riba je morala biti očišćena od svih trava, pijeska. Riba se morala prodavati u natkritom djelu ribarnice, kako bi bila zaštićena od vremenskih nepogoda i utjecaja sunca. Na tržnicu je ribar domaći ili strani mogao donijeti samo onoliko ribe koliko je smatra da može prodati, jer se smatralo da drugog dana riba više nije za prodaju.

Prekrcaj ribe fotografija iz 1910. g

Pojava potkazivanja, doušništva bila je poznata još u starom Rimu, a osobito su je razvili Mlečani. Zato su oni svoja mjesta našli u mnogobrojnim statutima gradova na istočnoj obali Jadrana. Oni su našli široko polje rada o prekršajima statutarnih propisa ribara i prodavača riba. Bili su aktivni osobito na mjestima izvan domašaja ribarnica, povišenje cijene riba preprodavačima i prekupcima ometanje ribolovnog reda i tome slično. Išlo se toliko daleko da je potkazivač dobivao nagradu od polovine utjerane kazne. Kazne su bivale visoke čak i po 100 soldi što je bilo polovina zlatnog dukata. Stoga nije bilo gradskoj vlasti teško pronaći potkazivače.

Usporedimo li ove odredbe s današnjim pozitivnim zakonskim propisima, vidimo da se nismo mnogo pomakli od nekadašnjih Statuta. Klasične ribarnice Umag nema, već bolje rečeno samo prodajna mjesta za prodaju ribe. U doba klimatizacije i svih silnih hladnjača, ponekad riba koja je izložena na prodaju odležala je i po nekoliko dana i u takovim prostorima izložena ljetnim vrućinama brzo se usmrdi. I onako nešto za kraj. Sjećam se dobro nekada se riba kupcu zamatala ili bolje rečeno stavljala u zato odabranu papirnatu vrećicu, ili papirnati smotuljak koji je obično radio prodavač ribe, i često se uslijed vlažnoće ribe ovakva papirnata vrećica i raspasti. A danas ribu zapakiraju u najlonsku vrećicu i nedaj Bože da nekoliko sati takva riba u toj vrećici završi na toplom mjestu. Od ribe ostati će samo neugodni vonj

Umag gradi tržnicu već godinama, podsjeća na čuveno zidanje Skadra. Ali i Skadar je bio izgrađen, a bojim se da tržnica i u sklopu nje ribarnica nikada neće ugledati svjetlo dana u Umagu.

I još nešto što je ne obilazno Zašto je teško u primorskim mjestima naletiti u restoranima ili fast foodovima na jeftin riblji obrok? Npr. na marendu od gavuna i girica? A na svakom uglu naletiti će te na hamburger, ćevap, jeli travnički, jeli sarajevski. A burgera i kebaba ima posvuda. Naići na srdjelu ili giricu vrlo je teško ili skoro nemoguće.

Ovih dana ribarnice obnavljaju naši susjedni gradovi Rovinj i Poreč. Samo toliko.

Tekst: Zlatan Varelija

Na naslovnici secesijska ribarnica na Visu

Ostale vijesti iz kategorije