Anka partizanka brani Dječji vrtić „Niči Radin“ u Moeli

Izdvojeno :

Objavljeno: 18.11.2020 u Objavljeno: 08:11

Ne dozvolite da djecu vaše djece jednoga dana stranci uče kako su imali lijepu domovinu!

Olovka piše srcem zvala se popularna knjiga dvojca autora, Vanje Rupnik i Budimira Nešića, mislim nekog beogradskog izdavača početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to dječji leksikon duhovitih odgovora na pitanja, prepun “crnih” bisera. Tekst koji slijedi nije pisan olovkom, ali i računalo ima srce, ako riječi pronađu put do srca čitatelja. Za protočnost emocija potrebno je osobno iskustvo, a moje datira upravo iz tog vremena osamdesetih kad sa svojim klincima iz Dječjeg vrtića “Niči Radin” (“Cvrčak”, Moela) otkrivam dječjim očima svijet odraslih u kojem međusobno nižemo bisernu ogrlicu sretnog djetinjstva pod krovom starog vrtića, našeg drugog, a možda i prvog doma. Ništa ljepše, toplije, vedrije i originalnije nije nam se moglo desiti. Osvrt na to začudno doba darujem generaciji polaznika od 1981. do 1985, roditeljima te djece, drugaricama (odgajateljicama), njegovateljicama, spremačicama sebi i svima koji su to vrijeme obojili nježnom dugom djetinjstva ispod koje su klinci odrastali, a odrasli se prisjećali kako je najljepše biti dijete.

Ej, klinici moji iz Niči Radina gdje ste?

Ej, klinci moji iz Niči Radina bilo je to moje prvo radno mjesto u tom idiličnom, obiteljskom vrtiću, a vaš prvi korak u svijet krutih pravila odraslih.
Tek što sam diplomirala, još friška s faksa (FF), doplovila iz sam Splita do tog starog vrtića uz plažu i po tepihu zelenom, livadskom ušetala u mali dječji raj. Tu smo se kliknuli i uživali kao u Čobijevoj pjesmi “…Rasli smo skupa mi u tihoj dolini našeg sna…”A bila je sve samo ne tiha ta naša pjesma iz djetinjstva. Moj profesor dr.Anatolij Kudrjavcev iz komparativne i dječje književnosti ponavljao bi nam na faksu: ”Sretan je onaj čovjek koji sačuva djetinjstvo u sebi”, a ja sam ga uz vas otpustila iz sebe, kao pticu iz krletke. Jednostavno, za vas sam postala vaša Beba, a vi moji biseri i biserke. Igrali bi se satima, pjevali, svirali, recitirali, crtali, smijali, zavoljeli ste jesti što doma niste ni primirisali. Ponekad biste se posvađali i zaplakali, ali učila sam vas da su radost i tuga sastavnica života.
Kako je to nekad bilo

U dugim smo šetnjama upoznali sve kutke našeg grada, jedni druge, a i mnoge ljude iz toga neobičnog i ozbiljnog svijeta odraslih. Naši su bili onda duboki snjegovi, u koje smo uranjali na vrtićkoj livadi, pa bismo na staroj peći sušili odjeću i čizmice da nas mame i tate ne uhvate. Penjali smo se na vrh hotela Kristala i u pogledu naučili značenje riječi panorama. Vozili se vlakićem do Katora i vratili se u povijesti Umaga na rtu Tiola. Ušuljali bismo se u crkvu, a bilo je nepoželjno tih godina i antipedagoški i antideološki jer neka bi djeca kod kuće čekala zeca za Usksrs, a druga se križala i dozivala Isusa. Šetali smo bosonogi po našoj plaži, brali trešnje s obližnjega stabla iz vrta tete Danice. Upoznavali kukce, bumbare i leptire koji su carevali na našoj livadi, a bilo je i brrr, neugodnih susreta s ponekom zmijom, ali brzo smo naučili razlikovati otrovnicu od neotrovnice. Jednom je netko našu “zmijicu” ubio i objesio da visi preko grane na jednom od mnogih stabala u dvorištu vrtića. To vas je rastužilo, a Slađana je i zaplakala. Ona bi uvijek govorila: ”Ja ne plačem, to je kobajage…” a plakala bi uistinu.

Imena vaša dobro pamtim

Barbara se voljela u tom našem dvorištu dugo njihati na njihalici, Koki, Boško, Mocko i Robi jurili su za okruglom bubamarom na livadi. Sally nije znala riječ hrvatskog kad je stigla u vrtić i nikao nije razlikovala pantigana od partizana. Dejan bi vam objašnjavao da je povrće zdrava hrana jer sadrži žicu, ( mislio je na željezo-Fe), dok je Sanjica kao ploča pjevala “Zelene oči”, a Džoan bila zvijezda koja pjeva i pleše istovremeno. Ne čudi što je Kova do ušiju bio zaljubljen u nju i patio kao mladi Werther. Denis, iz Australije bio je najozbiljniji saobraćajac, Isak najbolji glumac. Željkiću osmijeh nije silazio s lica. Franjo je bio drug komandant kao i njegov tata Anton - komandant garnizona. Danijel je bio genije - matematičar, Vedran slikar, Njegovan- mali krupnooki Bambi, Primož intelektualac, Miloš veliki orator i recitator, Rozi najposlušnija djevojčica, Manuel “najpožderuh” koji bi “čistio” tanjure svima, Goran svađalica, Maja asistentica drugaricama, Jelena najveća “guza”, Kristina najopreznija, Vlasta sveznajuća, Etna bakina ljubimica, Ivona misica, Danijela šefica u kutiću lutaka, Jadranka naša maskota, Tihana tiha, Sunčica grlena, Aleksa moj berač cvijeća. Kim je zanimalo kako djeca dolaze na svijet, a Igoru su legići bili najbolji prijatelji. Melita je već tada pokazala želju da postane odgajateljica, Katarina bila nježna pahuljica, a Marijan i Danijel, dva bratića najbolji zaštitari i čuvari reda. Emil je bio kapetan naše vrtićke ekipe i moj zamjenik, a Hrvoje moj zaručnik. Kupio mi je srebrni lančić. I još puuuno toga pamtim iz tih dana i puuuno imena koja s ljubavlju izgovaram: Christian, Kika, Martina, Tomi, Sunčana, Damir, Boris, David, Kim, Petar, Antonela… i ne zamjerite ako sam koga ispustila. Dr. Alzheimer me povremeno obiđe.
Ah, da i pas Lesi bi svaki dan navratio u vrijeme doručka u posjet. A zavijao bi na sav glas kad ste s vojnikom Franjom Bobincem uz pratnju gitare pjevali “Zvončiće”. Danas je Franjo predsjednik uprave Gorenja, ali se rado sjeća svog odsluženog vojnog roka u Umagu kojega ste mu vi uljepšali.

Mane su tada bile prednosti

Jednu sam generaciju ispratila do škole te zatvorila vrata starog vrtića, ali i kasnije, nakon desetak i više godina moji klinci bi mi potrčali u zagrljaj. A to je neopisiv osjećaj koji nikad ne gubi snagu. I još je topao kao taj zagrljaj.
Iz drugih vrtića su nam zavidjeli što smo boravili u našem starom vrtiću, koji je podsjećao na kućicu Ivice i Marice iz bajke. Falile su samo oblatne od slatkiša na fasadi da bude prava poslastica.
Imao je on svoje mane i loše strane. Da, bio je star i trošan, toliko derutan da su i mišići bili podstanari u pokojoj rupi, ali nama je bio najljepši i najdraži jer smo tu odrastali kao pod kućnim krovom, trčali slobodni na prostranoj livadi, sunčali se i kupali na Africi, a kad bi sunce upeklo sklonili se u debeli hlad podno visokih borova u dvorištu, zaštićeni kao ispod najvećeg suncobrana. I sigurno svatko od vas, dragi moji klinci, nosi neka svoja nezaboravna sjećanja iz tog malog, bajkovitog vrtića.

Čiča miča je li doista gotova jedna sretna priča?

Danas, ste već odrasli ljudi. Roditelji. Mnogi ste se razmili po svijetu kao rakova djeca, ali sigurno ste uz nužnu popudbinu ponijeli u srcu radosne uspomene na naš mali, stari vrtić. Ovih dana gradska vlast kreće u prodaju. Najprije zelena livada, pa kasnije sve redom. Ali ne slute da prodavanjem ovih materijalnih vrijednosti prodaju nešto sveto. Jedan spomenik bezbrižnog djetinjstva tisuće umaških mališana kojega su ta djeca naslijedila kao najveći obiteljski dragulj. Svoju namjeru opravdavaju izjavom da nemaju financijskih sredstava za izgradnju Srednje škole. Nisam baš suglasna! Naš Grad ima u vlasništvu barem još koju tisuću nekretnina, ukoliko žele tu imovinu svojih građana rasprodati. Ali zašto onda baš parcelu starog vrtića? Je li možda netko bacio pogled na ovaj rajski kutak u gradu? Možda je za novopečene tajkune ovo oaza za njihove milijune. I kad se domognu parcele i sagrade carton-box home (to su ove „ćelave“ kuće bez krova što izgledaju kao ogromne kartonske kutije), podignut će “češki zid” poput onoga nešto južnije u Moeli. I čiča miča gotova je priča o bajkovitom odrastanju djece, i djece njihove djece na livadi i ovom vrtiću iz snova.

Podijelite svoju sreću s vašom djecom

Ponesena emotivnim sjećanjima oslikala sam spomenar na te dane, a slični, samo u novim vremenima mogli bi postati jednako pamtljivi i utisnuti u srca budućih generacija umaških klinaca. Nije sve u luksuzu, puno toga je u jednostavnosti i prirodnom okruženju u kojem rasteš! Danas, “Ljudi grade previše zidova a premalo mostova”, Isak Njutn.
Zato sam stala u red onih, kao “Anka partizanka” ( u šali me zvali) u zaštitu od prodaje ovog posljednjeg zelenog dragulja Umaga i svih lijepih uspomena koje bi mogle postati sreća nove djece ako našu sreću podijelimo.
Nadam se da u vama ima još onog dječjeg žara i sjaja, one iskrene bezuvjetne dječje ljubavi koju vam nitko ne može ukrasti i da ćete stati u ovu našu četu potpisnika peticije protiv prodaje kompleksa starog vrtića, pa jednoga dana, kad se male i velike ruke slože, sagraditi tu novi, Ekološki vrtić u kojem će rasti čuvari prirode i našeg kulturno-povijesnog nasljeđa.
Nemojte dozvoliti da djecu vaše djece jednoga dana stranci uče kako su imali lijepu domovinu!
U prilog svojoj sreći dodaj jednu sliku iz onih vedrih dana kad je olovka koju sam vas učila držati u ruci pisala srcem i bila vrijednija od svih para na ovome svijetu.

Vaša Beba Sanja Bosnić