Novigrad:Finalno natjecanje u kategoriji 700 vina i promocija talijanskog vodiča Vinibuoni d'Italia
A tko je grobar našeg turizma?
A tko je grobar našeg turizma?
Ovih dana u mnogim medijima započela je tiho kroz tek odškrinuta vrata polemika oko budućnosti našeg turizma, osobito osvrtom na problem radne snage.
Ali, ovaj problem već odavna se pojavio. Pojavio pred više od dvadesetak, ako ne i više godina. Ali godinama smo žmirili na ovaj problem. Da žmirili uz petrolejke koje su držale državne ustanove uz pomoć vrhuške turističke privrede.
Dobar dio svog radnog vijeka odradio sam i u turističkoj privredi. Taj problem uočio sam još prije dvadesetak godina. Negdje nakon Novih godina započela bi hajka na radnike iz Slavonije. Odlazilo se u Slavoniju, i u nerazvijenije županije po radnu snagu. U ljetnim mjesecima istu bi izrabljivali sa sitniš. Da za sitniš da bi svake godine mali dio nazovi Mangera ubrali vrhnje kroz raznovrsne bonuse. Znam jednog Mangera koji se javno hvalio da od godišnjeg bonusa može kupiti lijepu jedrilicu, mali brod. U radnu snagu se nije ništa ulagalo, samo izrabljivalo. Sezonci bi odradili mukotrpan posao u uvjetima boravka u najvećim rupčagama, oduzimalo im se na spavanju i obrocima koji su u većini slučajeva bili opskurni. Kada su započeli prvi problemi odlučili su uz pomoć Ministarstava, obznanit nešto fantomsko „stalne sezonce“, koji su jedino mogli računati da će i slijedeće godine raditi u turizmu. Mirovinsko im nije bilo plaćeno, a ionako su imali pravo na zdravstveno ako su se redovno prijavili na Zavod za zapošljavanje. Ionako i bez toga već se osjećalo nedostatak radne snage. A u obrazovanje radne snage nikome nije palo na pamet. A i zašto bi? To košta! I tko će to platiti, najbolje država. A i ona nije voljna dati dio prihoda za ovu namjenu. A, što nakon nekoliko mjeseci odrađenih u sezoni. Bez mirovinskog, uz obvezno mjesečno zdravstveno provesti na birou. I živjeti onih nekoliko mjeseci rada u nehumanim uvjetima samo je dodao sol na ranu. Ako tome pridodamo da bi za buduću mirovinu trebali minimalno raditi šezdesetak godina, jer njihov mirovinski rad traje devet mjeseci; Što im je preostalo?. Takvim odnosom radna snaga polako traži izlaze. Nakon obrazovnog ciklusa kroz rad u turističkom sektoru dio sezonaca kreće u samostalni posao, a dio polako hvata i kupi svoje stvari i odlazi u inozemstvo. A u tih dvadesetak godina ostali smo bez radne snage. I ne znam zbog čega danas kuknjava? Za sve su drugi krivi, a krivci su ti isti koji kukaju! Sjećam se obećanja ne samo državnih županijskih struktura, istih onih koji i danas caruju turizmom, i obećanja kako je već sačinjen plan, kako će se raditi u turizmu šest mjeseci pa zatim raditi na poljima brati masline i grožđe i tome slično. Hvalospjevi, a ustvari obmane i laži. A, u međuvremenu odlučili su Ugovore sa sezoncima obnavljati svakih trideset dana. Čitavo vrijeme prodavali su rog za svijeću. Kao prvo nestali su veliki Pik-ovi, nestale tvrtke koje su mogle apsorbirati tu istu radnu snage nakon završetka sezone. Čitav ovaj proces zahtijevao je angažman najsposobnijih, ali nažalost taj posao odradili su današnji plačljivci. Ne samo što su uništili radnu snagu već su obezvrijedili i uslugu kvalitetnog turističkog radnika.
Bio sam tvorac jednog projekta kojeg smo nazvali „dvojno zanimanje“. Dio svog rada odradio bi u tvornici, a ljetnim mjesecima u turizmu. Projekt koji je mogao zaživjeti, ali nažalost tranzicija je pomela industrijsku proizvodnju. Projekt okretanja stanovništvu ruralnog područja također je doživio neuspjeh. Jer radna snaga je trošak. Trebalo je adekvatno platiti tu radnu snagu, a usput još i prijevoz. A što bi ostalo Manegerima? Tek sitnice koje su s pravom zaslužili. Jer u turizmu koji vlada u našim krajevima rad je tri ili četiri mjeseca, a živjeti se mora dvanaest mjeseci. Jedino na uštrb radne snage. Ono o čemu ne želimo govoriti je da je dio radne snage okrenuo se nekadašnjem „cimer frai“ koji je zamišljen kao dodatni prihod u ljetnim mjesecima domaćem stanovništvu, a danas je postao sivi rad uz blago naklonstvo države. Uspoređujući doprinose (zdravstveno, mirovinsko i ostalo) djelatnika u industrijskoj proizvodnji i izdavača apartmana ( sivog rentijera) vide se ogromne razlike koje na godišnjoj razini iznose pojedinačno i tridesetak tisuća kuna. Ako se u Hrvatskoj procjenjuje da apartmana, soba za izdavanje u turističkoj privredi ima preko tristo tisuća kreveta, možemo izračunati koliko je država oštećena. Ali to je jedna, posebna tema, podužeg osvrta.
Danas su bijesni izdavači apartmana na usluge čišćenja, ali do toga su sami doveli. Stvaranjem extra profita uz blagonaklonost države, i ne ulažući dio svojeg profita u osposobljavanje i cjelogodišnju usluge, otvorili su prostor ponude i potražnje koji se nažalost prenio na njihova leđa. I to s pravom!
Uskoro to nas čeka i s odvozom komunalnog otpada. On je nažalost tek naznačen, ali slijedećih godina biti će izuzetno aktualan.
Tekst : Zlatan Varelija
Nije li predsjednik države Zoran Milanović na svečanosti Dana Grada Umaga dao odgovor na ovo pitanje. Dobro poslušajte njegove riječi!!!!!
