Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
8. Marač. Beseda uz caffe' s pjesnikinjom Mirjanom Kraljić
Objavljeno: 08.03.2024 u Objavljeno: 14:06
Kava s Mirjanom Kraljić i predstavljanje zbirke čakavske poezije Istrijanska grota
Prije no što vam povodom Međunarodnog Dana žena predstavimo jednu nepoznatu Mirjanu Kraljić iz Umaga, a poznatu kao umirovljenu učiteljicu, podsjetit ću vas na „odu pjesnicima“ napisanu iz pera velikog hrvatskog pjesnika Antuna Branka Šimića.
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
******************************************
Stihovi su nastali davne 1920. godine, ali su svevremenski i aktualni danas. Mirjana me nedavno podsjetila na njih nakon što sam pročitala njezinu prvu zbirku dijalektalne čakavske poezije Istrijanska grota. Ostala sam osupnuta otkrivši u njoj Mirjanine oči „…velike i nijeme koje rastu pored stvari…“Oči pjesnikinje. Inače Mirjanu poznajem već godinama, kao i većina sugrađana u našem malenom Umagu, osobito roditelja i djece kojima je bila učiteljica razredne nastave i knjižničarka u OŠ Mariji i Lini. Međutim, Mirjaninu pjesničku dušu, njezin čarobni svijet poezije nisam upoznala do Istrijanske grote, na svoje ugodno iznenađenje. Zaista izaziva udivljenje ovom knjigom poezije prepunom živopisnih motiva i nostalgičnih uspomena te doživljaja iz prošlosti Istre, one Istre kakvu pamte još samo njezini najstariji stanovnici. Stoga sam o njezinu originalnom prvijencu, poetskom spomenaru svakodnevnog života, nadahnuću za pisanje poezije i značenju poezije na njezinom životnom putu – putu snažne, ali ranjive žene, osjetljive, ali nepokolebljive, samozatajne, ali kreativne, odlučila podijeliti nekoliko beseda uz caffe' uoči Dana žena. Onako kako to mi žene najbolje znamo. Stiže kavica i postavljam prvo pitanje. Od kada pišeš pjesme?
-Pisala sam od rane mladosti, na dijalektu iz rodne istočne Istre, točnije Pićanštine, no nisam se nikad usudila objaviti neku od njih, jer nisam mislila da to ikome vrijedi, osim meni koja sam sve napisano i proživjela, pa sažela u stihove. Međutim, jednom prilikom je nekoliko pjesma pročitao naš umaški/ istarski kroničar, novinar, publicist i spisatelj Zlatan Varelija i oduševio se, pa mi je nekolicinu pjesama objavio u zajedničkoj zbirci pjesama Saka vas ima svoj glas, zatim u književno povijesnom zborniku Bujštini te zbirci Oprtaljski mac versi. I tako je krenulo s javnim predstavljanjem publici mog pjesničkog opusa, vrlo opsežnog jer sam napisala na stotine pjesama. Ponekad u jednom danu poteku iz mene kao slap i napišem ih devet, a onda nastupi „blokada“. Zaključana sam, prazna, ali znam da je to prolazna faza, kao „zatišje pred buru“ i opet će se nešto u meni pokrenuti te podići valove stihova.
Stihovi su, kako si spomenula pisani u čakavskom i štokavskom narječju s Pićanštine jer tako se veliš, najlakše poetski izražavaš prenoseći izražajno riječima užance svoga kraja s vrlo lirskim motivima u njima, a isto vrijedi i za one posvećene tvojoj obitelji i široj fameji. Na čakavštini daješ stihovima jednu vizualiziranu snagu i autentičnost.
- Rođena sam u Vinežu kraj Labina, gdje se govori u cakavici, ali sam do osme godine odrastala u Pićanu i govorila u obitelji na čakavskom narječju Pićanštine. Tada selimo u Rijeku gdje otac dobiva posao. U mojoj se kući uvijek predikalo u dijalektu, a noniće u Pićnu sam često posjećivala, sve do 15 godine i govorila sam s užitkom u našem dijalektu. U Rijeci me nitko nije razumio i bila sam postiđena zbog svog narječja, osjećala sam se manje vrijednom. S godinama sam diplomirala na Pedagoškom fakultetu, radila kao učiteljica u Kaldiru, Karojbi i Umagu, koristeći se hrvatskim standardnim jezikom, međutim, moj materinji jezik je čakavski dijalekt, prvi na kojem sam prozborila i ostao mi je usađen kao najvrjedniji dar u životu. Na njemu mogu znatno bolje reći i predočiti sve što osjećam i što sam doživjela ili vidjela. On mi omogućuje zadiranje u puno širu i dublju perspektivu života koji me okruživao i u kojem živim. I mislim da na hrvatskom službenom jeziku moji stihovi ne bi imali tu unutarnju snagu pa ni glas, koji kulja iz njih dok ih čitate. Samo tako sam mogla opisati Istru iz različitih kutova, na jeziku koji nestaje baš poput fragmenta proteklog vremena iz običnog života u središnjoj Istri koji se u vremenu modernizacije gube.
Foto: Zlatan Vareljia
Pa kako bi ukratko predstavila našim čitateljima svoju zbirku čakavske poezije Istrijanska grota? Otkriva li već naslov zajedničku odliku svih pjesama?
-Ustvari da. Većina stihova je posvećenih duhu istarske prošlosti, a manji se dio tiče mog recentnog života, obitelji, moje bolesti, korona doba…
Zapravo su moje pjesme tradicijske, nostalgične, misaone, socijalne, u njima je prisutna snažna zavičajna ljubav dok interpretiram na svoj način doživljaj Istre u kojoj sam odrastala. Opisujem običaje često puta povlačeći paralelu s današnjim načinom života što daje veći značaj i sjetu onim proteklim danima. Evo primjerice, sažela sam neke pojave iz onog i današnjeg vremena u pjesmama Facoli, Boršeta i Cavate. Nekad su naše none imale jednu malu boršetu, jedan crni facol ili samo dva para cavata. Od toga su se jedne cavate nosile obavezno za misu i blagdane. A kako je to danas? S boršama, facolima i cavatama?! Ili recimo još i to. Nekad bi svaka istarska kuća imala posađen Orih u dvorištu, a danas? I tako ima puno primjera. Sve u knjizi obiluje nekadašnjim običajima, ugođajima i istarskim, pomalo opustjelim ili „industrijaliziranim“ krajolicima (Rockwool) tako da je ova zbirka Istra u malom, a snagu i čvrstinu istarskog čovjeka te njegov mukotrpan životni put kroz povijest predstavlja ta grota (stijenu) i zato sam ju naslovila Istrijanska grota. A osnovna misao vodilja dok pišem u dijalektu mi je sačuvati naše čakavsko narječje. Naš izvorni zaik (jezik). Jer naš domaći zaik ne smije nikad nestati i treba ga govoriti međusobno.
Foto: Zlatan Varelija
Lipo je slušati kako mi Mirjana predika na čakavskom i gledati kako joj se mačkaste oči sjaje mijenjajući kolore od zelene do tamno plave kao da je lačna svojih versi. Nažalost, knjigu tih versi tj. preko stotinu pjesma tiskanih u njoj ne možemo opisati u ovoj našoj besedi uz caffe', potrajalo bi, ali zato ju možemo toplo preporučiti svima koji žele odškrinuti vrata Istre, one Istre koja je danas nevidljiva. Vidjeti ju drugačijim očima, očima pjesnikinje Mirjane.
Riječ, dvije o zbirci
U zbirci nam Mirjana otvara pogled na svakodnevni život i uobičajene stvari. U jednostavnom i nevezanom stihu, u istom ritmu i recimo boji zvuka, kao da pripovijeda banalne fragmente iz života istarskog čovjeka, opisuje predmete i pojave koje druge ljude čine ravnodušnima, ali zapravo vrlo emotivno kroz te stihove opisuje smisao ljudskog postojanja i kad taj život nije nimalo lak i lijep. Sve to stalo je u njezine kratke i minimalističke forme pjesama iz kojih se čitanjem redaka pogled na uobičajene stvari i svakodnevni život doima kao da je proniknula u bit svega. I zato ćemo ponoviti stihove A.B. Šimića „…pjesnici su čuđenje u svijetu…“ A upravo to je Mirjana koja u svojim pjesmama odgovorno i s poštovanjem progovara o istrijanskom kulturnom nasljeđu i baštini čime njezini stihovi nadilaze značaj umjetničkog. Sadrže onaj kulturološko sociološki fenomen kojim bude svijest o rodnoj grudi i ljubavi prema zavičaju, prenoseći ju budućim naraštajima.
Foto: Zlatan Varelija
Sadržaj knjige
Knjiga je podijeljena u nekoliko tematskih poglavlja: Zaik domaći, Kartoline pasunega vrimena, Užance, Vela fameja, Mat moja, Moja ura, Duhovna ura, Šćorice, Korona. Posvećena je kćerkama Kristini i Katarini. Otkrivši time da su joj obitelj i šira fameja najveća ljubav i izvor snage, s kojim je mnoge bitke i bolna iskustva na relaciji život – smrt pobijedila uz iskrenu vjeru u Boga. Kristina je knjigu opremila fotografijama, a Katarina bila zadužena za prijepis pjesama. Njima zbirku ostavlja u spomen kao ogledalo istarskog života kojega će uvijek ugledati u njoj dok budu čitale stihove.
I zaključit ću do nove besede uz caffe' s Mirjanom koja priprema rječnik zaboravljenih čakavskih beseda i novu zbirku poezije jer stotinu pjesama je već u redu čekanja, dakle, zaključit ću ovu kavu riječima lektorice Istrijanske grote Alvijane Klarić, dr.sc, koja je za kraj recenzije u knjizi parafrazirala stih Tina Ujevića: ova knjiga nije hrana, ali je svakako poslastica.
Svima, a poglavito dragim ženama povodom Dana žena darujemo dvije pjesme iz zbirke, prema mojem izboru, a ostale možete pročitati u knjizi koju vrijedi imati u svojoj kućnoj biblioteci.
Sanja Bosnić
Mat moja (1)
Zač sam ostala zadnja od te vele fameje?
Sih san pomogla v narodu i susestvu.
ča je mene Bog pozabi?
Mene rabiš mat moja
Da me još nešto navdiš
Ča su ljudi prvo delali,
Kakove su užance imeli
Kako su va crikvi molili
Kako su dicu gojili.
Meni rabiš mat moja da
Saki dan čujen tvoj glas
Da ti zbrazdano lice gledan
I sure lase.
Da te pitan kako je,
Ča si jila i je li dohtorica bila.
Meni rabiš mat moja
Da lagje zaspin
i kao ti Oče naš zmolin.
Domaći zaik
Ne smiš nestat
Dicu rabi vadit
Počet ga predikat
Libre rabi pisat
Va školi povidat
Zaik domaći.
Ne smi falit, ne smi nestat.
Mirjana Kraljić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
